Anto Magzan/PIXSELL
Anto Magzan/PIXSELL

ANALIZA SUČELJAVANJA: loše režirana predstava u kojoj nismo čuli ništa bitno ni pametno

Autor:

Teme o kojima se najviše raspravljalo su uglavnom bile posve promašene, dnevnopolitičke i irelevantne. O bitnim stvarima se govorilo malo, a ono što je rečeno je često bilo glupo, dosadno, marginalno, promašeno, na razini partijskih "drugovi mi trebamo..." govora, u kojima nitko nije ponudio nikakvu jasnu viziju rješenja gorućih hrvatskih problema.

“Jedan je glup, drugi dosadan”, prokomentirao je moj punac sinoćnju debatu. To je možda najkraći i najjasniji opis onog što smo čuli, no ne znači da je onaj glupi naročito zabavan, ni da je onaj dosadni naročito pametan. Gledali smo dvojicu ljudi od kojih niti jedan nema jasnu viziju, od kojih niti jedan nema hrabrosti ići protiv struje, poput dvojice boksača koji 12 dosadnih rundi ispipavaju snagu onog drugog, bez pravog udarca, i u biti jedva čekaju da sve skupa završi da mogu skupa otići na druženje u obližnji bar. Hrvatska treba radikalne, revolucionarne promjene kako bi uopće opstala zbog ogromnih demografskih gubitaka, a dvojica kandidata se natežu oko bezvezarija koje su u domeni gradskih vlasti, poput spomenika i imena trgova, oko toga čiji je Perković, a za goruće probleme ne nude ništa osim kozmetičkih rješenja i krpanja rupa po sistemu dok ide, ide! Kao lijek za rak, reklo bi se, nude – aspirin.

Ono što je posebno padalo u oči je da je Milanović počeo s komplimentima Plenkoviću, i dijelio mu ih tijekom cijele debate. On bi u koaliciju s njim, ali ne i s njegovom strankom, on je odličan diplomat, kulturan… Hvalio ga je, zapravo, da bi ga diskeditirao kod desnog biračkog tijela. Milanovićev cilj je zapravo bio naglasiti kako između njega i Plenkovića i nema neke stvarne i jasne razlike, što je rasprava dijelom i potvrdila. Milanović je pokazao, ako ćemo iskreno, puno više lukavosti, i puno je agresivnije nastupio. Plenković je u prvom dijelu sučeljavanja cijelo vrijeme bio u defanzivi, tek pred kraj je par puta dobro poentirao, ali ne dovoljno, reklo bi se. Propustio je dati pravi odgovor na brojne napade. Plenkovićevi odgovori na napade s lijeva su često bili prožeti hladnom, diplomatskom retorikom koja kod birača rijetko prolazi, Milanović je tu pokazao da je ipak prije svega političar, makar i očajan, dok je Plenković ostao diplomat. U nekoliko navrata je pokazao da ima zube, ali preblago.

Nas dva brata skupa ratujemo

Milanović je pozdravio “hrvatske ljude”, Plenković “Hrvatice i Hrvati”, zbog čega se svojevremeno Tuđmana žestoko napadalo. Odmah smo čuli kako su dvojica kandidata, tada u dvadesetim godinama, “kolege u diplomaciji od rata”, štitili nacionalne interese u Briselu dok je u Hrvatskoj trajao rat. Hrvatska je tako jedina zemlja na planeti gdje dvadesetak godina nakon rata ne samo da premijerom može biti netko tko u obrambenom ratu u kom se odlučivalo o opstojnosti zemlje i naroda nije sudjelovao, a mogao je i trebao – takvih smo premijera uostalom već imali nekoliko – nego i zemlja u kojoj niti jedan od kandidata nije izravno sudjelovao u obrani. Dok u SAD čak i netko tko je izbjegao služenje u Vijetnamu svojevremeno nije mogao razmišljati o uredu u Kongresu, kamoli Bijeloj kući.

Voditelj Togonal se na početku pohvalio kako nećemo o ustašama i partizanima, nego o gospodarstvu, ali većina rasprave je kasnije ipak otišla na ustaše i partizane, pri čemu se Milanović pokušao predstaviti kao partizan ustaških korijena. Krenuo je mantrajući kako “nema novih poreza” i kako je preuzeo ogroman proračunski deficit od čak 25 milijardi kuna, što je kasnije u raspravi nekoliko puta ponovio, a na što mu Plenković nije dao dobar odgovor. A dobar odgovor bi bio da je 2011. promijenjena metodologija i te godine su jednokratno u proračun ušla sva državna jamstva izdavana škverovima pod SDP-ovim vladama prijašnjih godina, u vrijednosti 11 milijardi! One su u biti prouzročile taj ekscesni deficit, ali Plenković ili o tome ne zna ništa, ili je malo mutav pa ne zna odgovoriti.

Prva grupa pitanja, vrlo neodređenih i nedovoljno konkretnih, se ticala financija i gospodarstva. Plenković bi smanjio PDV, što je pohvalno, i usput spočitnuo Milanoviću povećanje istog. Milanović se pak suprotstavio ideji poreza na nekretnine, rekavši kako bi to bilo loše zbog načina na koji su naši ljudi stjecali nekretnine, “jer nisu spekulirali” (što nije točno). No, sam Bog zna da je potrebno uvesti porez na nekretnine, a ukinuti onaj na promet nekretninama, kako bi se izbjeglo da ljudi, kao prvo, žive od sitne rente i nekretnina a ne da rade za nekretnine (čime bi se natjeralo brojne da potraže posao), drugo kako bi se osiguralo da ljudi ulažu u gospodarstvo a ne u nekretnine i beton kao neku “financijsku sigurnost” i time pokrenulo ekonomiju i zapošljavanje, treće kako nekretnine ne bi propadale u rukama onih koji nemaju novca za njihovo održavanje, i naravno kako bi se omogućila veća mobilnost radne snage: kod nas su ljudi vezani za nekretninu, njena prodaja se kažnjava porezom na promet nekretnina, a time se bitno smanjuje mobilnost radne snage koja je ključna za ekonomiju.

Neznanje je moć

A očito da nitko od njih taj suludi porez na promet nekeretnina ne misli ukinuti, jer se dobar dio rasprave vodio oko toga da Plenković misli taj novac u cijelosti ostaviti lokalnim vlastima kako bi im kompenzirao pad prihoda zbog smanjenja drugih poreza. A taj porez je relikt komunizma i ne postoji nigdje jer je ekstremno štetan za gospodarstvo! Gospodo, danas se putuje za poslom u drugi grad, a ne ostaje u istom cijeli život! Jeste li kad razmišljali, i jedan od vas, da vaša prazna prepucavanja o tome tko će koliko novih radnih mjesta otvoriti (Kako? Kojim novcem? Nema odgovora! Radna mjesta ne padaju s Marsa, nova radna mjesta koštaju!) i licitiranje brojkama zamijenite politikom koja će olakšati ljudima zapošljavanje? Milanović očito ne razumije ni svrhu tog poreza: to nije kažnjavanje vlasnika nekretnina, nego usmjeravanje kapitala tamo gdje će donijeti dobit!

Planiramo rast BDP-a od 5%, kaže Plenković! Opet, kako? Kojim sredstvima? Temeljem čega, kad EK kaže da je naš dugoročni potencijal za rast 1% godišnje – za više od toga nemamo ni ljudskih, ni financijskih, ni ikakvih drugih resursa? Planirao je i Milanović rast 5% godišnje, pa mu je skoro toliko bio godišnji pad BDP-a! Plenković bi povećao stopu zaposlenosti na 65%, jer je naša stopa zaposlenosti jedna od najmanjih na svijetu. “Naša ideja je da povećamo stopu zaposlenosti koja je otprilike 60%”, kaže Plenković – pobogu, ničija ideja nije da se poveća stopa nezaposlenosti! Ali opet nismo čuli ništa o tome – kako, temeljem čega on nudi tu brojku? Mogao je reći i 90%! Ako nema jasne ideje kako će se to uraditi, ili nije rečeno, sve je opet licitiranje brojkama! A na to se sveo taj dio razgovora: niti jedne jasne ideje o tome kako nešto uraditi, samo koliko ćemo otvoriti radnih mjesta, koliko ćemo povećati BDP…

Milanović je bio agresivniji, Plenković staloženiji u tom cjenkanju tko nudi više radnih mjesta, koja su naravno kule u zraku. Kod monetizacije auto cesta se dva prijatelja iz Brisela opet slažu – nema monetizacije, auto ceste su “naše”, kao da će ih netko staviti na rame i odnijeti u Njemačku ako se daju u koncesiju! I opet prepucavanja jesu li građene novcem poreznih obveznika ili kreditima, kao da je to uopće bitno! Nije bitno kako ste nešto stekli, nego kako ćete maksimalno na tome profitirati – ili, ako ne možete, kako ćete minimalno izgubiti! Je li bitno čijim su novcem ceste građene, kad ćemo ih ionako mi, građani, platiti? Ne! Bitno je da država skine gubitke HAC-a s vrata i iz budžeta! Dajte ih u koncesiju, uzmite novac, i briga vas donose li koncesionaru dobit ili ne! Ali, niti jedan se to ne usudi reći, jer to nije ono što javnost želi čuti! A pravi političar neće govoriti javnosti ono što ona želi čuti, nego ono što jest i kako jest, i ono što javnost treba znati! Umijeće je u tome da se javnosti objasni zašto nešto treba uraditi, a ne da se prosječnom biraču – koji niti zna niti treba znati previše o makroekonomiji – ide niz dlaku i podržava ga se u zabludama!

Milanović je na temema porezne politike pokazao da je isprazni hvalisavac koji se neukusno bahati svojim znanjem i optužuje Plenkovića za neznanje, iako zapravo niti sam očito nema pojma o čemu priča. Pogotovo je to jasno na mirovinskoj politici, gdje bi Milanović, zbog kratkoročne koristi, najradije ukinuo drugi stup i time one koji će za dvadeset godina ići u mirovinu – ostavio bez nje! Na 10 umirovljenika već sad imamo 12 zaposlenih, rekao je Togonal (a koliko od toga u realnom sektoru, nije rekao). Prvi stup je generacijska solidarnost, u osnovi, a mi više nemamo mlade generacije koje će moći uzdržavati stareće stanovništvo! Ukidanje drugog stupa u perspektivi znači veći teret za zaposlene u budućnosti, time i manje plaće, time više emigracije, time još manje zaposlenih na još više umirovljenih! Začarani krug! Plenković je tu puno razumniji, mi moramo danas štedjeti za svoje buduće mirovine, ili ih nećemo imati – ali to nije, na žalost, znao na jasan način prezentirati javnosti. Milanović pak nema pojma o čemu priča, jer sustav generacijske solidarnosti puca po šavovima, ali djelovao je – uvjerljivije! Ili možda i zna o čemu priča, ali je, kako je sam rekao, sklon kratkoročnim rješenjima, zanemarujući posve budućnost – u kojoj on više neće biti na vlasti. Političar, u najgorem smislu te riječi!

Što bi hrvatski političari da nema INA-e?

A došlo se i do svetog grala u Hrvata, INA-e. Koju bismo, da imamo mozga, davno cijelu privatizirali, kako je 2002. i bilo planirano! Ali Milanović bi je vratio u hrvatske ruke, iako je zakonom o privatizaciji INA-e iz Račanovog vremena jasno rečeno da će Hrvatska do ulaska u EU posve izaći iz kontrolnog paketa, ne samo većinskog! I još se hvali time da je pokrenuo arbitražu (nije, Mađari su je pokrenuli, jedan od dva postupka) koji će rezultirati milijardama odštete koju ćemo morati platiti zbog nepoštivanja vlastitih zakona i ugovora! Obojica izgleda misle da INA treba biti “naša” – valjda da bi političari, kao i zadnjih pola stoljeća, imali preko čega pljačkati Hrvate! Doduše, Plenković je tu ostao neodređen. Ako misli otarasiti se te toksične imovine koja je nekim čudom postala simbol nacionalnog ponosa – podržavam, ali ostalo je nedorečeno.

Milanović pak priziva “nacionalne dioničare” u INA-i – što ne samo da je neostvarivo, i protivno zakonima EU, već niti ne razmišlja odakle tim fiktivnim dioničarima, da ih i ima, novac za ulaganje u razvoj??? On je protiv zatvaranja rafinerija – a tko bi trebao pokriti gubitke Siska? Porezni obveznici, kao i inače? Plenković pak nije nikad jasno rekao da ugovor koji je potpisao Sanader 2009. zapravo i nije naročito sporan, već je rekao “ja nemam odgovornost za taj ugovor”, što je pranje ruku.

Da, imamo i pola milijuna hektara neobrađene zemlje, “ne isplati se obrađivati” kažu seljaci – i tu smo opet praktički dobili slijeganje ramenima i kozmetičke promjene u agrarnoj politici kao odgovor. A u agraru nam treba prava revolucija! Umjesto ponuđenih rješenja, cijelo vrijeme smo slušali prebacivanje krivnje za stanje s jedne strane na drugu, i kod INA-e i agrara!

Za Brisel spremni

Naravno, bez efemernih stvari poput pozdrava “ZDS” ni ovo nije moglo. Plenković je osudio incidente u Kninu, Milanović se okomio na pozdrav, a najviše prijepora je bilo oko proslave u Srbu, koju bi normalna država zabranila ili posve marginalizirala, što nikom očito ne pada na pamet. Plenković je na tim pitanjima bio puno jasniji, i zvučao gotovo kao domoljub. Milanović je i dalje vukao na partizanštinu, založio se za kriminalizaciju pozdrava temeljem odluka ustavnog suda (manipulativno), Plenković je onako diplomatski rekao da treba ujednačiti sudske standarde. No bar je bio jasan kod spominjanja Vučićeve vlade, kad mu je Milanović spočitnuo da pripadaju istoj grupaciji. “Znamo koji su korijeni Vučića”, rekao je, i također diplomatski rekao da treba raditi na transformaciji te stranke i Srbije. Kako ćemo mi reformirati Srbiju, i zašto bismo, meni doduše nije jasno: ona je četnička, i to će i ostati. Tu iluzija ne treba imati, i u skladu s tim se spram Srbije treba i postaviti.

Plenković je kod pitanja o spomeniku Miri Barešiću – što uopće nije pitanje za budućeg premijera, i nejasno je zašto je HRT ta dnevnopolitička pitanja koja se uostalom tiču gradskih vlasti stavila na dnevni red – rekao da je on bio na Golom otoku ali nije rekao da je Rolović bio zapovjednik Golog otoka, što je ključno za razumijevanje cijele te priče. Jer, svi raspravljaju tko je bio Barešić, ali nitko u javnosti ne spominje tko je bio Rolović – visokopozicionirani udbaš, masovni ubojica, zapovjedni konc logora, general major tajne službe jedne diktature. A nije spomenuo niti da je poginuo zbog izdaje, iako je ispravno napomenuo da mu se spomenik diže kao palom hrvatskom borcu u DR, ne kao teroristu.

Milanović je svjetonazorski dio iskoristio i da se pohvali dedom po mami koji je bio ustaša, što je valjda neka navlakuša za retardirani dio desnog biračkog tijela. Prepucavanja su se nastavila i oko Perkovića, gdje je Milanović standardno optuživao HDZ da su to njegovi ljudi, što jasno nije istina, a Plenković to demantirao predbacujući Milanoviću lex Perković. Milanović se i dalje služio spinovima da je Perkovića štitio HDZ, što nije točno jer po našem zakonu nije mogao biti izručen prije ulaska u EU kao hrvatski državljanin. Kad su se kasnije u raspravi po tko zna koji put vratili na Perkovića, Milanović je rekao da im je trebalo suditi ovdje! Da, presudili bi mu kao što su presudili i Boljkovcu, i kao što se sudi Manoliću! Na kog se često poziva! Manolić je Milanoviću pouzdan izvor, kad optužuje HDZ, iako se radi o čovjeku kojem je cijelog života posao bio širiti dezinformacije i lagati!

Pametni Milanović, glupa pravila

Vrijedi zabilježiti i da Milanović, koji se stalno hvalio pameću, u dva navrata nije razumio kad ima pravo na repliku a kad ne, jer nije uspio pohvatati inače jednostavna pravila. Plenković ga je u vezi Perkovića uhvatio na krivoj nozi, “Premijer bi hapsio”, rekao je Plenković (Milanović je, valja primijetiti, rekao hapsiti a ne uhititi) i podsjetio ga da to nije u nadležnosti vlade. Ispravno je ono što su udbaši radili nazvao državnim terorizmom.

Na pitanje o Srbu, Milanović je spomenuo da prije tamo nije bilo provokatora – a što je bio Simo Dubajić koji je tamo držao govore??? Plenković je u drugom dijelu rasprave živnuo, bio bolji, počeo se snalaziti, pa je i jasno odbrusio Milanoviću oko prave prirode “ustanka” u Srbu. A Milanović je rekao da to nije “glavni” dan obilježavanja antifašizma, e pa nije ni sporedni! Nisu “antifašisti” dvaput ustali iste godine! Prvi put su ustanak digli u Srbu 1941., drugi put u okolici Knina 1991!

Kako se ne bi razgovaralo o važnim temama, prepucavalo se i oko Tita i Tuđmana, i Plenković je jasno rekao da je Tito bio diktator (zanimljivo, koliko se neke njegove prethodnike napadalo kao ultradesničare zbog govorenja nečeg što je očito i neupitno), i da postoje primjereniji nazivi za taj trg, koji je usput rečeno civilizacijska sramota. Za Milanovića pak Tito i Tuđman su dvije hrvatske vertikale, iako je nejasno po čemu je jugoslavenski komunistički diktator koji je vladao iz Beograda i masovni ubojica Hrvata hrvatska vertikala.

Pričalo se o potrebi suočavanja s prošlošću, gdje je Plenković bio dosta jasan, ali opet nedovoljno. Jer, nije spomenuo lustracijski zakon, i potrebu njegova donošenja. Milanović je protiv suočavanja s prošlošću, to nam ne treba, kaže, a Perković i “onaj drugi” ionako nisu njegovi ljudi, kaže. Kao da nisu bili članovi KPH! Kojeg je sljednik SDP! A umjesto da mu kaže “ako to nisu vaši ljudi, (Perković i Mustač), zašto ste protiv lustracije”, Plenković kaže “mi tu debatu nismo proveli devedesetih, a sad to ima “drugu dimenziju”. Koja je to “druga dimenzija”? Jasno mi je što je želio tome reći – ali ako je “druga dimenzija” izgovor za nedonošenje zakona o lustraciji, jadan je.

Milanović je pako lupao o autentičnom sudjelovanju u antifašističkom pokretu, iako ne razumije da je spominjanje antifašizma u bilo kom kontekstu kontraproduktivno za hrvatske interesre. Prepucavanja su se nastavila oko posve irelevantnih stvari poput Bandića i Kalmete, a zanimljivo je bilo tek što je Plenković podsjetio Milanovića na presumpciju nevinosti u slučaju Kalmeta, i pitao ga odakle mu uvid u to da je USKOK optužio Kalmetu za nešto.  Dok je drugim odgovorom pogodio u srijedu, aludiravši da Milanović zloupotrebljava USKOK, prvi dio je zapravo promašen – presumpcija nevinosti ne vrijedi u politici, nego samo pred sudom. U politici, vrijedi da dajete ostavku čim postoji osnovana sumnja u kriminalne radnje.

Milanović je i optužio Hasanbegovića za naš rejting u Europa, rekavši da je ona nastala na antifašizmu – što je glupost. Europa je naprotiv ujedinjena upravo kad je “antifašistički obrambeni zid” pao 1989., a antifašizam se ne spominje niti u jednom ustavu u EU (pa ni u našem), pa time ne spada u europske političke vrijednosti, već na smetlište komunizma. Plenković mu je uzvratio da je upravo on, Milanović bio na čelu difamacijske kampanje protiv Hasanbegovića i time nanio ogromnu štetu Hrvatskoj – odličan odgovor! “Histerija se digla oko čovjeka koji je znanstvenik i kompletno umjeren”, rekao je.

No ono gdje je Milanović “briljirao” je kad je optužio, u sklopu rasprave o programu IFO instituta, HDZ za “desnoliberalne” ideje poput devalvacije kune. “Pazite ideje, da se od nas napravi jeftina izvozno orijentirana ekonomija”! Bravo Milanoviću! A treba nam jeftina uvozno orijentirana ekonomija možda? Ili, još bolje, skupa uvozno orijentirana?! Naravno, kuna treba devalvirati ako mislimo ikad izbalansirati vanjskotrgovinski deficit!

Smanjiti birokraciju? Ne treba!

Nakon prepucavanja o tome tko je više korumpiran, optužbi za aferu Medison i Milanovićevog trolanja o “kriminalnoj organizaciji”, konačno se prešlo i na nešto konkretnije – pitanje o smanjenju broja županija. I koliko god su se prepucavali oko Barešića i Srba, oko toga čiji je Perković, tu su se, kao i oko svega stvarno bitnog, lijepo složili! Za Milanovića je to sporedno pitanje, on tu ne bi ništa dirao, eto možda ukinuo županiju ili dvije! A Plenković u to ne bi dirao uopće! Dakle, oko svega bitnog za Hrvatsku se ili slažu ili ne nude konkretna rješenja, a razlike su opet oko toga tko je za Tita i Srb, a tko za Tuđmana i spomenik Barešiću!

Ni oko najveće katastrofe Hrvatske, bijele kuge, nitko ne nudi konkretna rješenja. Imamo najmanje živorođenih otkad je Hrvatske, ljudi odlaze u desecima tisuća van svake godine, a Milanović i Plenković se međusobno optužuju i raspravljaju je li otišlo 100.000 ili 20.000 ljudi u Milanovićevom mandatu (ipak više vjerujem njemačkim podacima nego Milanovićevim), i oko toga hoće li se dijeliti tisuću eura po novorođenom djetetu, kao da će se tko odlučiti na dijete zbog tih novaca! Milanović bi više ulagao u obrazovanje – bravo, trošit ćemo još više novca na školovanje mladih koji će onda znanje koje smo mi platili odnijeti u Njemačku, koja će tako dobiti besplatno nove liječnike i inženjere u čije školovanje nije uložila ništa!

Umjesto da donesemo zakon po kom svatko tko u Hrvatskoj završi fakultet o državnom trošku mora raditi pet ili deset godina u Hrvatskoj, dok vrati taj novac od stipendije i ulaganja! Jednostavno i učinkovito rješenje za smanjenje iseljavanja! Inače, vrijedi spomenuti da se Milanović tu na kratko zaboravio pa se upustio u raspravu oko toga koliko ljudi godišnje napušta Hrvatsku s Togonalom, umjesto s Plekovićem. Na što ga je Togonal podsjetio da on nije strana u raspravi.

Slično je i sa zdravstvenim sustavom. Doktori odlaze u EU, a Plenković i Milanović su se prepucavali oko dodatnih 19 kuna za osiguranje. Milanović je optužio Plenkovića za “pokušaj pogodovanja privatnim osiguravateljima”- pa, Milanoviću, ja bih radije plaćao privatno osiguranje! Pa da mi nešto i pokriva! A ne da država ima monopol na zdravstveno osiguranje, jer monopol je uvijek najgore rješenje tamo gdje nije prirodni monopol! Togonal je jasno pitao Milanovića je li naš model zdravstvenog osiguranja dugoročno održiv model, a Milanović je rekao neka si, tko se želi privatno liječiti, to i plati, i hvalio sustav solidarnosti nastao nakon 45.! “Znamo da je pravedan”, rekao je Milanović, ali nije odgovorio je li održiv!!! A to je pitanje svih pitanja, jer kad kolabira, kao što je kolabirao u Jugoslaviji kad su se lijekovi švercali izvana a doktorima za sve nosile plave koverte, onda više neće biti bitno je li nešto pravedno! Pravedno je jedno, moguće je drugo! A ja ću radije platiti privatno osiguranje nego da u slučaju potrebe plaćam skupo privatno liječenje! Umjesto da se razgovara o privatizaciji osiguranja, i kompletnom izlasku države iz tog posla gdje joj nije mjesto, mi i dalje lupamo o privatizaciji zdravstva! Političari se ne usuđuju, pa ni Milanović i Plenković, reći biračima kamo to vodi nego podilaze nacionalno-socijalnim sentimentima, i nije ih briga gdje to vodi!

Nakon svega, i par pitanja o Bosni, obojica su završila sa smijehom na ustima, kao da su sudjelovali u kakvoj kazališnoj predstavi kao glumci. A nama je ostao okus razočaranja. Ova zemlja treba revoluciju, a ne mlake reforme! A od ove dvojice, to nitko ne nudi!

Autor:

ZADNJE VIJESTI