Supružnici Čajko, Zrinka i Zlatko - govore kao sveci, djeluju kao gangsteri

Zrinka Čajko, majka devetero djece, ‘ponosna’ vlasnica tuđih parcela vrijednih milijun eura!

Autor: Romana Eibl/7Dnevno/7. listopada 2016.

Nudeći formulu spasa svojim višedesetljetnim prijateljima, obitelji Poljak, čija je kuća pod hipotekom Zagrebačke banke, Zlatko Čajko uz pomoć svoje supruge raskućio je nesretne Poljake od sve njihove djedovine i očevine te je još i krivotvorio u uredu javnog bilježnika da im je dao u zajam ukupno 170.000 eura.

Prije godinu dana na stranicama naših novinama otvorili smo zločinački dossier Zlatka Čajka, tobožnjeg građevinskoga poduzetnika koji uz pomoć neefikasnog financijskog, poreznog i pravosudnog sustava beskrupulozno operira perfidnim prijevarama već duže od dva i pol desetljeća pomno birajući svoje žrtve. Predstavljajući se kao brižni pater familias, dobrotvor, veliki vjernik, crkveni aktivist i uspješni poduzetnik, prikriven iza skuta svoje brojne obitelji, jer on i supruga Zrinka roditelji su devetero djece, ali i prikriven institucijom Crkve koju svakodnevno svi oni pohode i koja godinama pomaže tu brojnu obitelj sa zagrebačke Jurje vesi, Zlatko Čajko patentirao je paklenu formulu za prijevare. Do danas je u svoju prevarantsku kopku uhvatio najmanje 25 tvrtki i građana, a dosad utvrđena šteta (bez monstruozne štete obitelji Poljak, koju ćemo tek utvrditi u ovom tekstu) procjenjuje se na 6.750.000 kuna. Druga pak vrsta štete, ona ljudska, zdravstvena, duševna i tjelesna, nenaplativa je i nemjerljiva bilo kakvim brojkama.

Namjerio se na krivoga čovjeka – Hermana Vukušića

No, Zlatko Čajko koji, kažu njegovi susjedi i negdašnji prijatelj, govori kao svetac, a djeluje kao gangster, namjerio se na svom prevarantskom putu na krivoga čovjeka, Hermana Vukušića, fanatika svakoga posla kojim se u životu bavio, baš kao što se posljednjih osam godina potrage za pravdom fanatično bavi Zlatkom Čajkom odnosno širokim rasponom njegovih brojnih prijevara. Zapravo gotovo cijelom njegovom obitelji što ju je zlosretni i nepopravljivi Zlatko uvukao u svoje kriminalne rabote, pa tako u posljednje vrijeme njegov otak Josip i u sudnici viče da ne želi čuti za sina, da će ga se odreći, jer ih je sve pribio na stup srama.

Herman Vukušić
Herman Vukušić

Danas 77-godišnjeg Hermana Vukušića ljudi pamte kao legendarnog zapovjednika konvoja Bijeli put za Novu Bilu, koji se 1993. gledajući smrti u oči probijao s konvojem humanitarne pomoći prema 130.000 Hrvata u Lašvanskoj dolini što su mjesecima preživljavali u muslimanskom okruženju. Mnogi, a osobito povijest sporta, pamte ga i kao proslavljenog trenera legendarnog naraštaja stolnotenisača Vjesnika Dragutina Šurbeka, Antuna Stipančića, Zlatka Čordaša i Damira Jurčića, s kojima je tri puta zaredom osvajao naslov prvaka Europe, a njegov je trenerski potpis i ispod 38 njihovih medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Plemenitih namjera, i Vukušić je svojedobno progutao udicu Zlatka Čajka, bez ikakvih se loših primisli, iskreno i svesrdno dao upregnuti u Čajkov projekt izgradnje stambenog naselja za zbrinjavanje mladih katoličkih obitelji i palijativnu skrb za starije te zgrade Doma svetog Josipa za nezbrinutu djecu u krugu Samostana sestara karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu.

Vukušićevu obitelj oštetio za 1.800.000 kuna

Vukušićeva je obitelj u tom projetku, koji nikada nije doživio „prvu lopatu“, oštećena za oko 1.800.000 kuna, a da bi pokrili svoja dugovanja izrasla na Čajkovoj prijevari, Vukušići su nedavno prodali svoj stan od 80 četvornih metara, praktično u središtu Zagreba, na Trgu žrtava fašizma. Istodobno dok je sanirao obiteljsku i zdravstvenu štetu, jer i on i supruga uslijed svega su se i razboljeli, Vukušić je započeo sudski, i građanski i kazneno, goniti Zlatka Čajka i sve članove njegove obitelji uključene u prevarantske pothvate, uključujući njegove roditelje oca Josipa i majku Mariju, njegovu tetu (tatinu sestru) Dragicu Pikec, suprugu Zrinku te četvero punoljetne djece. Oboružao se pravnom literaturom i kaznenim zakonom, prikupio više od 30 kilograma dokumenata, za svaki iskaz i svaku lipu ima urednu dokumentaciju, a u toj svojoj pravoj bitci i internoj istrazi povezao se s brojnim Čajkovim žrtvama koje su nasjele uvjerljivom propovjedniku s ulice. Mnogima danas Vukušić svesrdno pomaže u pokušaju da spase od imovine što se spasiti dade te ih podržava da ustraju kazneno goniti obitelj, osobito glavu obitelji, da pred sudom i zakonom odgovara(ju) za svoja nedjela. Ako već ne svojom imovinom, koju su Zlatko Čajko, ali i njegov umiješani otac Josip, smišljeno otuđili sami od sebe, prepisujući je na svoju djecu, odnosno ženu i sestru, a onda neka plati svojom slobodom koju je zlorabio da unesrećuje i uništava i svoje prve susjede i svoje prijatelje i svoje poslovne saveznike, među njima i najviše vjerodostojnice Karmelićanskoga reda, naposljetku i svoju djecu.

On je brži – svi kasne u utrci za pravdom




„U građanskoj parnici moja obitelj i ja dobili smo presudu, što je potvrđeno i na Županijskom sudu, za povrat novca, točnije za povrat 500.000 kuna koje smo uplatili u žrvnju poslovnih transakcija Zlatka Čajka na račun njegova oca Josipa. Išli smo, po presudi, na novčanu ovrhu, ali Josip Čajko je u međuvremenu razročio novac i pospremio ga, pa smo išli na ovrhu kuće Josipa Čajka na Jurjoj vesi broj 7. No, on je u međuvremenu kuću darova ženi Mariji i sestri Dragici Pikec. Na građanskom sudu dobili smo poništenje Čajkova darovanja kuće i pokrenuli smo ovrhu kuće. Paralelno smo išli s kaznenom prijavom i, evo, nakon godinu dana istražnoga postupka podignuta je optužnica za kaznenog djelo povrede tuđih prava i prva je rasprava zakazana za 17. studenoga. Vrlo je bitno da je optužnica potvrđena kako bismo još više zaokružili sliku ukupne zločinačke obitelji Čajko“, govori nam Herman Vukušić.

Iako je osobno doživio i financijsku i zdravstvenu kalvariju, Herman Vukušić priključio se i „stožeru za obranu“ obitelji Poljak, supružnicima Ivanu i Božici te njihovoj djeci Nikolini i Ivici, žrtvama možda i najgnjusnije prijevare Zlatka Čajka i njegove supruge Zrinke. Tu nekoć dobrostojeću i marljivu obitelj iz Oborova Bistranskog, nedaleko Zaprešića, supružnici Čajko prevarili su za 1.152.446 eura!

„Stručnjaci za tuđe parcele“ i „pomoć u nevolji“




Nudeći se da kao dugovječni obiteljski prijatelji pomognu Poljakovima kako bi spasili od odlaska na bubanj njihovu obiteljsku kuću (420 kvadrata) i cijelo imanje s gospodraskom zgradom i velikom okućnicom, Zrinka Čajko upisala se na Poljakovih 24.123 metra četvorna raznih čestica koje se sastoje od građevinskog zemljišta, parcela u industrijskoj zoni, šuma, oranica i vinograda, a ukupna vrijednost svih tih parcela procjenjena je na 941.146 eura! Osim toga, „spašavajući“ obitelj Poljak od deložacije iz obiteljske kuće, Zlatko Čajko je višestrukim kombinacijama „proćerdao“ i vrijednu česticu (zemljište plus objekt) Poljakovih u središtu Bistre, ukupne površine 2013 kvadrata u vrijednosti od 211.300 eura. Obitelj Poljak mu je dopustila da sebe, odnosno svoju građevinsku tvrtku GNZ d.o.o. uknjiži na tu njihovu česticu, jer ih je uvjerio da će tako lakše dobiti kredite i sve potrebite dozvole za realizaciju stambeno-poslovnog projekta u Donjoj Bistri. Koji je, ispostavilo se, bio fiktivan, smišljen samo u cilju prijevare i stjecanja imovinske koristi, kao i svi ostali projetki Zlatka Čajka. Zgrada nije dugo ostala u vlasništvu Čajkove tvrtke, jer se on u nekoliko navrata zadužio kod izvjesnog kamatara iz Imotskog Marija Katanušića za ukupno 78.000 eura. Budući da mu Čajko nije vraćao posuđen novac, Katanušić se uknjižio kao vlasnik zgrade, a iz „papira“ je vidljivo da ju je vrlo brzo preprodao dalje za 120.000 eura. Čajko je zalažući zapravo tuđe priskrbio za sebe 78.000 eura, kamatar si je naplatio dug i još povrh duga 30-ak tisuća eura, a obitelji Poljak figa – pojeo vuk magare!

Jefferson banka u Austriji i nevolje obitelji Poljak

No, vratimo se malo u prošlost. Sve nevolje Poljakovih počinju upravo kupnjom objekta u središtu Bistre od obiteljske ušteđevine za 109.000 tadašnjih njemačkih maraka. Bilo je to sredinom 1990-ih kad su i Ivan i Božica Poljak, istoga dana, dobili otkaze u Trgovačkom poduzeću iz Zaprešića.

„Nismo nigdje uspijevali dobiti posao, pa samo odlučili uložiti obiteljsku ušteđevinu u kupnju stare zgrade u središtu Donje Bistre, gdje smo otvorili dućan s raznom robom, od građevinske do prehrambene. Nismo imali ni lipe zaduženja. Kredit kojeg smo još u Jugoslaviji podigli za gradnju obiteljske kuće pojela je inflacija i devalvacija dinara – i mi smo ga otplatili 20 godina prije roka. Dakle, posve čisti, krenuli smo u obiteljski biznis s trgovinom, ali bilo je to vrijeme kad su se posvuda počeli otvarati veliki trgovački centri i mi smo shvatili da bez temeljite obnove zgrade i proširenja posla nećemo dalje moći raditi, a računali smo i da će naša djeca kasnije preuzeti posao od nas. Obnova je iziskivala daljnja ulaganja, napravili smo idejne projekte i otišli u Austriju, kao i mnogi naši ljudi, dignuti kredit u izvjesnoj Jefferson banci. Tamo smo uložili polog od 40.000 maraka, a još dodatnih 10.000 maraka smo uložili da dođemo u poziciju da ostvarimo svoje pravo na kredit. I stigao je taj dan kad smo bili naručeni podići novac, bili smo naručeni za 18 sati, bila je velika potražnja za tim kreditima te je banka svakih 20 minuta naručivala klijente. Vidimo, ide prema nama jednan gospodina iz Samobora, koji je polagao polog istoga dana kao i moj suprug. On je sav crven, uzbuđen, te ga pita moj muž je li dobio novac. No, umjesto novca, sve nas je dočekala policija, sve nas prevarene klijente odvezla je autobusom u policijsku postaju gdje su nas cijelu noć ispitivali. Kad smo drugo jutro došli u banku, tamo ne da više nije bilo šaltera, nego ni stolova. Našli smo se, kao u nekom filmu, usred ničega, prevareni i poniženi. Ni pojedinačno ni grupno nismo ništa uspjeli poduzeti protiv tzv. bankara koji su nas prevarili. I tu je vuk pojeo prvo magare!“, prisjeća se uzbuđeno Božica Poljak.

Supružnici Poljak malo su se pribrali i odlučili su ići dalje s obnovom stare zgrade u Donjoj Bistri te su u Zagrebačkoj banci 1996. godine podigli hipotekarni kredit u iznosu od 141.000 njemačkih maraka. Obitelj Poljak za kredit je po ugovoru o založnom pravu dala pod hipoteku obiteljsku kuću od 420 kvadrata te gospodarasku zgradu, zapravo čitav posjed. E, sad, gdje se i kada u priči pojavuje zloglasna obitelj Čajko? Davno, davno prije…

 Supružnici Ivan i Božica Poljak, žrtve najgnjusnije prevare Zlatka Čajka, inače nijhova višedesetljetnog obiteljskog prijatelja
Supružnici Ivan i Božica Poljak, žrtve najgnjusnije prevare Zlatka Čajka, inače nijhova višedesetljetnog obiteljskog prijatelja

S obitelji Čajko znaju se 40 godina!

„Obitelj Čajko znamo gotovo 40 godina godina, još iz vremena kad je nam je Zlatkov tata Josip došao u Oborovo graditi ovu sadašnju našu kuću nad kojom strepimo, u očekivanju novog pokušaja deložacije ili nekog za nas sretnog rješenja. Dakle, prva lopata koja se ovdje zakopala bila je od Čajka. Bili su školski praznici i na gradilište je s tatom Josipom dolazio i njegov sin Zlatko, tada tinejdžer. Hranila sam ga i pojila kao da je moje dijete, baš kao i gladne Josipove radnike. Zlatko nam se uvukao pod kožu, a stari Čajko, Josip, i meni i mome mužu je bio tih godina kao otac. I kad je kuća bila gotova Zlatko je nastavio često dolaziti k nama, onda se oženio, pa ga jedno vrijeme nije bilo, a onda je osvanuo u dvorištu s dvije djevojčice. Dolazio nam je gotovo svakodnevno, mi smo ga tretirali kao dio obitelji, i njega i njegovu djecu, a kako smo imali trgovine svime i svačime, on je skoro svakoga dana odlazio doma punoga gepeka, od hrane do građevinskoga materijala. Rijetko bi platio, uglavnom se samo zapisivao“, govori nam gospođa Božica i pokazuje desetke stranica specificirane robe koju je Zlatko Čajko kod njih uzimao. Nije plaćao, samo se bilježio, kao stari obiteljski prijatelj.

Čajkovo „elegantno rješenje“ za obitelj u nevolji

„U jednom trenu obitelj Poljak više nije mogla uredno vraćati rate kredita Zagrebačkoj banci, jer posao s trgovinom i najmom prostora nije išao očekivano, u međuvremenu se i glava obitelji Ivan Poljak teško razbolio i nama prije desetak godina prvi puta već prijeti deložacija. Zlatko Čajko sve prati, sve zna, sve duboko proživljava s nama, mi ga pitamo što da radimo i on nam je jednog dana ponudio rješenje. Kaže da je razgovarao sa svojim kumom, on je jedan od direktora u Zagrebačkoj banci, te da se sve dade riještiti elegantno. Pa nam kaže: ‘Vi imate zemlju, ali zemlju ne možete ponuditi banci jer ste već pod hipotekom kod nje.’ Dakle, on nama servira priču da mi ne možemo svojom vlastitom zemljom anulirati dugove, nego da prenesemo zemlju na njega, pa kad se pojavi banka s potraživanjima oni će se pojaviti kao kupac i ponuditi banci da od njega kupe što im odgovara. Mi smo u tom času bili spremni na sve“, priznaje gospođa Božica i svoju lakovjernost. U Zlatku Čajku gledali su tada Boga i spasitelja.

„Mislila sam si, sam ga je Bog poslao da nam kuću spasi. I tako, stigao je i taj dan u travnju 2011. godine kad je Zlatko Čajko došao po mene i supruga i odvezao nas kod javnoga bilježnika, čak u Sesvete, da mu prepišemo naše parcele. No, nije stigao sam nego sa suprugom Zrinkom i pritom nam je objasnio da ne bi bilo dobro da se naša djedovina prenese na njega nego na njegovu ženu, a razlog je taj što njegova Zrinka nema nikakvih dugova, nema firmu, čista je i ne može je nitko teretiti. Ja još zahvalna, kažem mu: ‘Zlatko, vidiš kako si ti pošten, hvala ti kaj misliš o svemu.’ I tako, vozimo se mi autom i dok prolazimo pokraj West Gatea, a moj muž se okrene prema Zrinki pa joj kaže: ‘Evo Zrinka, sad imaš grut ovdje…, a imaš i ovdje.’ Zrinka njemu na to odgovori: ‘Joj Ivek, ne dao Bog da bih ja tu grunt imala, ja samo vama želim pomoći. Ti si uvijek nama pomagao, naša djeca bi bila često gladna da nam ti nisi pomagao.’ I tako smo stigli u Sesvete, gdje u javnobilježničkom uredu radi i neka Čajkova kuma, on je, kaže nam, sve s njom dogovorio da bude sve najbezbolnije i najjeftinije. Mi smo bez lipe. Ni za kavu nemamo“, krši ruke Božica Poljak, pa domeće da su usred kalvarije koju proživljavaju već tri puta po tri mjeseca bili bez struje jer nemaju novca da redovito plaćaju sve režije.

Upis na veći dio djedovine i očevine supružnika Poljak

„Moja supruga je dala Zlatku Čajku posjedovni list od sve zemlje koju smo imali, jer banka neće šume i vinograde, banka hoće građevinska zemljšta jer ona imaju najveću vrijednost, pa eto neka si Zlatko izvadi kaj mu paše. Eto, vidite, kakvo smo bezgranično povjerenje imali u našega spasitelja“, priča nam Ivan Poljak.

I tako se Zrinka Čajko upisala na veći dio djedovine i očevine supružnika Ivana i Božice Poljak. Ali, to nije sve. Istodobno su supružnicima Poljak u uredu javnog bilježnika gurnulo da potpišu i ovjere ugovore o zajmu, pa je tako Ivan Poljak potpisao da je 15. svibnja 2008. preuzeo od Zrinke Čajka 20.000 eura na tri godine uz godišnju kamatu od 12 posto. Ivan Poljak kao založno pravo daje Zrinki Čajko dvije svoje parcele. Božica Poljak je pak potpisala i ovjerila da joj je Zrinka Čajko 2004. godine dala zajam od 150.000 eura, s rokom povratka od sedam godina. Ti ugovori zapravo su bili fiktivni, pisani su istoga dana kada su ovjereni kod javnoga bilježnika 27. travnja 2011. godine, neposredno prije isteka vremena za povrat novčanoga zajma. Poljakovi, jasno, nisu u toj transakciji dobili ni centa, a u zalog za fiktivan novac dali su pratički svu svoju zemlju. Sve kako bi spasili obiteljsku kuću! Ah, uh!

„Kao da nas je grom pogodio!“

I tako, vrijeme je prolazilo, ništa se nije događalo, a kad bi već izluđena gospođa Poljak priupitala povremeno Čajkove što je s rješavanjem njihovog duga, tj. hipoteke na obiteljsku kuću kod Zagrebačke banke, Zlatko se stalno izmotavao, da bi im jednom, tobože uzrujano, poručio:

„A kaj hoćete!? Pa moja Zrinka vam je dala 170.000 eura!“

„Kao da nas je grom pogodio, odsjekle su mi se ruke i noge kad sam čula što Čajko govori. Čujte, pa da smo dobili 170.000 eura, kako oni sada govore, riješili bismo svoje dugovanje banci zbog kojeg nam je sredinom studenoga najavljena deložacija“, govori Božica Poljak.

Tek nedavno „unakažena“ je obitelj Poljak sve prijavila Uskoku i trenutno se provodi istraga, koja ne odgađa deložaciju. Poljakovi se nadaju da će uspjeti prodati jednu manju kuću koju su uspjeli spasiti pred naletom obitelji Čajko, mama Božica darovnim ju je ugovorom prepisala na svoju kćer, koja traži kupca kako bi spasila obiteljsku kuću svojih roditelja.

„Preko slučaja Čajko ogolit ću kako sustav funkcionira. Sve su Čajkove prijevare identične. Pa kako je moguće da se takav gangsteraj provlači ispod radara poreznih i pravosudnih tijela više od 20 godina!? A kad se napokon krene u institucionalani progon, građanski i kazneni, e onda žrtve njegovih prijevara udaraju u zid šupljih zakona, skrojenih po narudžbi gangstera, jednako kao što udaraju u živi zid državnih odvjetnika i sudaca“, priprema Herman Vukušić i treći nastavak priče koja na mirkorazini kroz priče malih i totalno nezaštićenih ljudi govori kako sustav zapravo funkcionira na svim razinama – štiti kriminal, grabež i kriminalce! Istodobno on i kazneno goni Zlatka Čajko i njegovu supruga Zrinku za prijevaru i lažno svjedočenje, za skrivanje i krivotvorenje dokumentacije te pranje novca. U tom je spisu i nalaz stalnog sudskog vještaka Rodoljuba Prpića prema kojem su supružnici Čajko oštetili obitelj Vukušić za 1.268,688,44 kune.

Prvim susjedima odnio 20.000 eura!

U ralje beskrupuloznog prevaranta Zlatka Čajka pali su i njegovi prvi susjedi na Jurjoj vesi, majka i sin Šajatović. Gospođa Šajatović, na zamolbu svoga prvoga susjeda Zlatka, koji je odrastao s njezinim sinom Zoranom, plot do plota, razročila je sinovljevu ušteđevinu i još 2010. godine posudila 20.000 eura Zlatku Čajku. Navodno, novac je Čajku tada hitno bio potreban da prebrodi neki zastoj u obrtu sredstava, a kako bi isplatio plaće svojim radnicima u pilani na Udbini.

Uglavnom, Čajko je za svaku svoju žrtvu imao neku srcedrapeteljnu priču, a novac nikad nije vraćao. Pa ni susjedima, koji su u građanskoj parnici dobili presudu da im Čajko ima vratiti novac, ali kako on više nema ništa, tj. sve svoje je prepisao na ženu, djecu i ostalu obitelj, nemoguće ga je ovršiti. Stoga su, zbog nematerijalne zadovoljštine, majka i sin Šajatović podnijeli i kaznenu prijavu protiv svoga susjeda za kazneno djelo prijevare.

Desk

Desk

 

Desk

Desk
Desk

(Nastavlja se)

Autor:Romana Eibl/7Dnevno/7. listopada 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.