Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

ZORAN PUSIĆ ISPLJUVAO HERCEGOVCE: ‘Grupa šovinističkih sredovječnih huligana’

Autor: I.Delić

Pri odlasku, na putu prema Sarajevu autobus s antifašistima iz Vogošća zaustavio se kod nacionalnog parka Kravice. Ljudi koji su željeli vidjeti prirodne ljepote svoje zemlje grubo su, uz prijetnje i psovke grupe šovinističkih sredovječnih huligana, otjerani. Na prozoru autobusa bila je tabla s natpisom ”ABNOR Vogošća”.

Antifašistički skup povodom 72. godišnjice Stolca održan je nedavno u tome gradu, a na događaju je sudjelovao i Zoran Pusić. Na Pilselovom Autografu, portalu kojega je od potopa spasila HNS-ova ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, Pusić objašnjava kako je na događaju nazočio odazivajući se na poziv organizatora skupa te je tamo išao predstavljati Antifašističku ligu jer mu se činilo potrebnim dati potporu ljudima koji su na udaru radikalnog nacionalizma i proustaškog ekstremizma. Svoj stav o ovim radikalnim pojavama iznio je referirajući se na događaje u Stocu iz 1992. te je naveo kako je očekivao da će biti sukoba.

“Međutim, bilo je između hiljadu i dvije hiljade ljudi, puno mladih, partizanske pjesme, govori koji su zagovarali građansku, a ne etnički podijeljenu BiH. Tako velik broj ljudi došlo je iz raznih krajeva BiH vjerojatno i ”iz inata” zbog onog što se u Stolcu desetak dana prije dogodilo. ”Stolac nije ni hrvatski, ni bošnjački, ni srpski, nego bosansko-hercegovački”, ponovljeno je više puta na skupu kao glas one BiH koja se ustrajno opire svom zlu koji su nacionalizmi donijeli, a i kao odgovor na HDZ-ovski izborni slogan ”Hrvatski odgovor za Stolac”. Na tim izborima lokalni HDZ je tako bezočno varao – na biračkim mjestima gdje su rezultati krenuli loše za HDZ protuzakonito je u toku izbora mijenjao članove biračkih odbora – da su ljudi iz ”Inicijative za Stolac”, poslije višestrukog žaljenja Izbornoj komisiji koju kontrolira HDZ i koja, naravno, nije učinila ništa, bili prisiljeni nasilno zaustaviti izbore”, piše Pusić te navodi kako Inicijativu čine mladi, obrazovani i odlučni ljud koji taj grad žele pomaknuti iz beznađa u koje ga je dovela HDZ-ova vladavina. Podsjeća kako je kod Stolca prije 800 godina bio centar bogumilstva kojega naziva kršćanskom sektom okrenutom izvornom kršćanstvu i u sukobu s državnim crkvenim vlastima.

“Danas su od te kulture ostali samo razbacani stećci po livadama. Prije 25 godina u Stolcu je radilo nekoliko tvorničkih pogona od kojih je svaki zapošljavao između 500 i 1000 ljudi, a u krasnom parku izgrađena je reprezentativna koštana bolnica. Koštanu bolnicu je HVO pretvorio u zatvor i mučilište; danas propada zajedno s tvorničkim pogonima, napuštenim i praznim, kao spomenicima na vremena kad u Stolcu praktički nije bilo nezaposlenih. Danas posla ima gotovo jedino u lokalnoj administraciji koju drži HDZ i gdje je nacionalnost važan kriterij. U osnovnoj školi, koja je pod upravom HDZ-a, izvodi se nastava u dva turnusa – za djecu Hrvate i djecu Bošnjake. Gradonačelnik Stolca (HDZ) predlagao je uništenje spomenika palim borcima i kosturnice u kojoj su sahranjene stotine Stočana i partizana palih pri oslobađanju Stolca, uz obrazloženje da je to spomenik totalitarističkom režimu. Kad se to sve vidi, čovjeka više ne čude jugoslavenske zastave i slike Tita na ovom skupu. Skup je prošao bez i najmanjeg incidenta prije svega zbog jasne poruke organizatora da se može i hoće suprotstaviti svakoj provokaciji i fizičkom napadu. Na kraju susreta prišla mi je jedna žena i rekla: ”Ja sam, znate, Hrvatica. Tako mi je drago i ponosna sam da ste vi došli iz Hrvatske.” Pri odlasku, na putu prema Sarajevu, autobus s antifašistima iz Vogošća zaustavio se kod nacionalnog parka Kravice. Ljudi koji su željeli vidjeti prirodne ljepote svoje zemlje grubo su, uz prijetnje i psovke grupe šovinističkih sredovječnih huligana, otjerani. Na prozoru autobusa bila je tabla sa natpisom ‘ABNOR Vogošća’ “, ocijenio je Zoran Pusić.

No, kako tvrdi naš izvor iz Ljubuškog, grada iz kojega je Pusićeva ekipa protjerana svaka priča ima dvije strane pa tako i ova, a takozvani anfitašisti u srce Hercegovine došli su sa komunističkim, zločinačkim simbolima.

“Takvi u Hercegovinu nisu dobro došli, sa zastavama crvene zvijezde koja je simbol zločina i pod kojom je u ovom kraju stradala vojska nedužnih ljudi”, poručuje naš sugovornik koji se pita zašto ako su tako dobronamjerni nisu krenuli prema mjestima zločina poput primjerice aktualne Hudine jame te konstatira da su još i dobro prošli obzirom na temperament ondašnjeg naroda.

Da bi što zornije objasnio pozadinu cijele priče naš nam je sugovornik dostavio zanimljive podatke. Naime, nedavno otkrivena masovna grobnica na Novom groblju u Vrgorcu, nastala je koncem siječnja 1945. godine, a u njoj se nalaze ostaci triju ženskih osoba. Riječ je o tijelima Jele i Mare Luburić iz sela Čalića smještenog u općini Čitluk, ali i o tijelu Stane Nizić iz sela Lisice u Općini Ljubuški. Prema kazivanju članova obitelji, Jela i Stana bile su u visokom stadiju trudnoće. O njihovoj sudbini nedavno je progovorio i portal Hrsvijet. Jela Luburić, rođena Kvesić, supruga Markova te njezina susjeda Mara Luburić dvije su žene iz Čalića. Sredinom siječnja 1945. partizani su ih uhitili na brežuljku iznad sela te odveli prema Ljubuškom. Nekoliko dana kasnije viđene su u zatvoru OZN-e u Ljubuškom, a da je to tako potvrdilo je nekoliko osoba među kojima i pokojni fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani.

“Moja mama Jela i strina Mara Luburić su prema kazivanju starijih članova obitelji toga dana otišle iznad sela kako bi priskrbili nešto drva za ogrjev i više se nisu vraćale. Kasnije smo doznali da su u pratnji jednog partizana odvedene prema Ljubuškom. Strina je naime uspjela utrčati u jednu kuću u Ograđeniku i zatraziti nešto hrane što je, uz informaciju kako su viđene u zatvoru u Ljubuškom i nedugo zatim ubijene na Novom groblju u Vrgorcu, jedino što znamo o njihovoj sudbini”, kazala je za Hrsvijet danas 74-godišnja Ana Luburić, kći Marina, koja posljednjih godina živi u Mostaru.

Među stanovnicima se govori kako su partizani iz određenih razloga željeli ubiti Jelu, ali Mara se od nje nije željela razdvojiti pa su poveli i nju. Umjesto stvarnih razloga, partizanski su odborinci nakon nestanka ispričali svoju priču te konstataciju da su njih dvije uhićene pod optužbom da su bile ustaški kuriri.

“Moja mama je bila „trećarica”. Nosila je „pasić” oko pojasa, isti onakav kakav nose i fratri, pa stoga smatramo kako je to bio temeljni razlog zbog koga su odvedene”, smatrala je Ana.

Sablasna je činjenica da je iza ovih dviju žena ostao šestero djece. Anina majka imala je samo nju i sestru, ali nosila je treće dijete. Njezina strina Mara imala je četvero djece. Na partizanskim položajima u brdu Trtle tada je bila 4. Dalmatinska brigada, čiji je brigadni stožer predvođen zapovjednikom Ivanom Gaćom stolovao u Čitluku. Ali valja imati na umu da su na tom području djelovale postrojbe KNOJ-a, podređene OZN-i, ali i represivne partizanske skupine podređene Komandi mjesta Ljubuški na čijem je čelu bio Marijan Primorac, ali i Komandi područja za zapadnu Hercegovinu kojom je upravljao Azis Kudra iz Čapljine, bivši zamjenik komandira čete 11. dalmatinske brigade.

Dijelovi njemačke snage iz sastava 369. Divizije i ustaško-domobranske snage iz sastava 9. Hrvatsko goranske divizije koncem siječnja 1945. Izveli su operaciju Bura u kojoj su partizanske postrojbe s Širokog Brijega, Čitluk, Ljubuškog i Čapljine potisnuli prema Metkoviću i Vrgorcu. O tome u memoarima progovara Jure Galić tadašnji partijski sekretar Okružnog komitta koji kazuje kako je u tom metežu OZN-a i Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu naredio evakuaciju partizanskioh institucija iz Ljubuškog, a tako i zatovra OZN-e u kojem je bilo zatočeno 40-ak civila. Također, navodi kako je on u to vrijeme bio na Vučipolju kod Posušja gdje je s Petrom Lekom prikupljao obavještajne podatke nužne za konačni partizanski napad na Široki Brijeg. U Lisicama, seku općine Ljubuški doznati se može identitet Stane Nižić, još jedne nevine žrtve i žene od oko 30 godina. Ne znajući što se događa nesretna Stana vodila je mazgu, žureći kući u strahu od pucnjave koje se čula prema Ljubuškom. Tako je naišla na naoružanu partizansku pratnju koja je zarobljenike iz Ljubuškog vodile prema Vrgorcu. Partizanima je trebala mazga, a Stana svoju nije dala te su je uhitili i priključili koloni. No, i Stana je bila u visokom stadiju trudnoće. U tom kraju dugo se spominjalo ime Zaima Konjihodžića koji je pucao u trudnu Stanu. Iz elaborata dr. Mihe Kreka o zločinima KPJ koji je u svibnju ’45-te dostavljen britanskom veleposlaniku u Vatikanu očito je kao se pripremala čistka narodnog neprijatelja. Spominju se tu Pokrjinski odbori NOP-a i Okružni komitet KPJ za Zapadnu Hercegovinu, čiji je član bio Galić, kao dio partizanskgo tijela koja su pripremala popise za likvidaciju.

“Ovaj organ Komunističke partije sastavio je popis svih sumnjivih i opasnih elemenata s tog područja koji su trebali biti eliminirani i ubijeni. Među njima se nalazilo 160 katolika – laika iz Čapljine i Ljubuškog: trgovaca, seljaka i drugih civila. Na popisu su se našla i imena svećenika i 44 franjevca. Laici su ubrzo masakrirani: 60 u Čapljini, 58 u Ljubuškom. Pojedini su pobjegli ili su izbjegli uhićenje od strane komunističke policije. U pogledu svećenika narodnooslobodilački odbor odlučio je da odluka o njihovoj sudbini bude odgođena do zauzimanja Mostara. Takva odluka bila je posljedica činjenice da su partizani smatrani ubojicama svećenika: masakr svećenstva mogao je izazvati otpor protiv partizanske vlasti”, kazuje se u elaboratu.

Autor: I.Delić

ZADNJE VIJESTI