Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

ZLOUPOTREBLJENA DESNICA: Instrumentalizacija Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača i društva

Autor: Vice Borić/7Dnevno/21.10.2016.

Andrej Plenković je vratio HDZ u život, oteo ga mračnim strukturama i interesnim skupinama, a oni se požurili proglasiti ga izdajnikom!

Kao što je tijekom pregovora između HDZ-a i MOST-a, pitanje predsjednika Hrvatskoga sabora bilo prepoznato i umalo uspješno iskorišteno kako bi se onemogućilo njezino sastavljanje na toj osovini, tako je i „predmet“ Obuljen prepoznat kao točka na kojoj se može uspješno voditi nekoliko operacija.

Prvo, nakon što je netragom iz javnog prostora nestala lažno nametnuta dilema „Pupovac ili Hasanbegović“, za koju su mnogi izazivački tvrdili da će biti pokazatelj Plenkovićeve vjerodostojnosti, pojavila se ova nova, koja, opet lažno, nameće pitanje – „Obuljen ili Hasanbegović“. Dvojba je lažna jer Hasanbegović pripada staroj, Karamarkovoj garnituri ministara, koji su u stranačkim krugovima napredovali i bili popularni zbog javno izražavane osobne lojalnosti bivšem predsjedniku, koja je graničila s poltronstvom.

Uslijed takvog svog poltronstva, Hasanbegović i društvo šutke su pratili svog mentora u krajnje destruktivnim operacijama koje su dovele do urušavanja Vlade, Sabora, vladajuće koalicije i same Hrvatske demokratske zajednice. Osim toga, sada kada je jasno kako Plenković nije Pupovcu i Stanimiroviću ni nudio, ni dao nikakvo ministarsko ili čak potpredsjedničko mjesto u Vladi (što je čitavo vrijeme i sam tvrdio) – je li Plenković vjerodostojan? Jesu li mu to oni koji u njegovu vjerodostojnost dvoje, priznali? Ne.

Oni su odmah pred njega postavili novi zahtjev – Nina Obuljen. Obzirom da sve što se, vjerojatno i uz njihovu pomoć, o dotičnoj Nini Obuljen pisalo, to i nije sasvim neopravdano izabrana meta. Legitimno je postavljati pitanja i tražiti objašnjenja. No, je li to uistinu pitanje Plenkovićeve vjerodostojnosti? I koliko testova vjerodostojnosti Plenković treba proći?

HDZ-ova desnica i Karamarkova vjerodostojnost

U Karamarkovoj koncepciji Hrvatske, premrežene tajnovitim utjecajnim skupinama i interesnim lobijima, Hasanbegović je bio osoba koja je trebala figurirati kao prava, čvrsta i nepokolebljiva desnica. Na taj je način Karamarkovoj nesposobnosti, koja nas je na kraju umalo dovela do povratka SDP-a na vlast, davao potrebnu „nacionalnu potku“.

Pretvarajući kriminal u dodjeli državnih sredstava u kulturi u ideološko pitanje, oni su samo pomagali kriminalcima da se, zaogrnuti plaštom suprotnog svjetonazora, spretno predstave kao žrtve politike, da protiv čitave hrvatske Vlade dižu harangu i opravdaju rezon postojanja parazitskih skupina tzv. civilnog društva.

Zašto bi pitanje kriminalaca koji nezakonito trpaju državne novce u svoje džepove imalo veze s ideologijom? Kome je uopće bilo u interesu da se stvari kojima bi se trebalo baviti pravosuđe, skrenu na politički teren, da se kazneni progoni pokreću na političkim okupljanjima i da se Hasanbegović, koji je zaigrao tu igru, koristeći ju da se prometne u desničarskog lidera, s vremenom prometne u pitanje vjerodostojnosti novog premijera? I, na koncu, tko kaže da taj posao, ako joj je povjeren, neće bolje odraditi upravo Nina Obuljen?

Nije li Tuđman na pregovore s Blagojem Adžićem slao Imru Agotića, nekadašnjeg oficira JNA i KOS-a? Nije li otpravio Petra Stipetića, poznatog JNA „pješadinca“ da od Čede Bulata primi predaju 21. kordunskog korpusa? Nije li admiral Davorin Domazet Lošo, bio JNA oficir koji je malo zakasnio pri prelasku u HV zbog termina kod zubara? Bi li ono što su oni odrađivali bolje napravio Hasanbegović?

Jasno je kako to, zapravo, nije pravo pitanje. Pravo pitanje je koliko smo vjerovali Tuđmanu i njegovim procjenama, koliko smo razumjeli to što on čini, a koliko smo ga tjerali da nam svoje postupke uvijek iznova objašnjava? I tko smo bili ako smo mu vjerovali, a tko ako smo ga u svakoj kritičnoj situaciji propitkivali?

Jesmo li vrištali, kao što neki sada vrište da je Plenković izdao Hrvatsku, da je Tuđman prodao Slavoniju, da je poklonio koridor Srbima, da je namjerno pustio da padne Vukovar? Koliko su mu, uostalom, današnji „desničari“ vjerovali i bili korisni, a koliko oni koje je ta „desnica“, po istom principu po kojem sada napada neke Plenkovićeve ministre, tada napadala Tuđmanove?

Sve za Hrvatsku – ništa za Plenkovića

Nisu, dakle, ključna pojedina kadrovska rješenja novog mandatara, nego nedostatak povjerenja, pa i otvoreno neprijateljstvo i netrpeljivost spram samog Plenkovića. Njega jedna grupacija, koja zapravo i nema neke dublje korijene u stranci, gleda kao čovjeka koji im je oteo njihovu igračku. Koja grupacija u HDZ-u danas ima najmanje tog povjerenja i svojski se trudi dati to do znanja?

Grupacija koja se nepravedno naziva „desnim krilom“, koja za vrijeme stvaranja HDZ-a i njegove političke filozofije nije ništa ili gotovo ništa razumjela, pa sada racionalnu Plenkovićevu odluku o Hasanbegoviću, kojega ni sam Karamarko ne bi ponovno stavio u Vladu, tumače kao „udovoljavanje želji Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića“. Osim toga, treba pogledati učinke Karamarkove vladavine i razotkrit će se sva dvoličnost današnjih moralista.

Otkuda toliko povjerenje u Karamarka, koji je sve izaslanike stranačkog sabora, a preko njih i sveukupno članstvo, drsko prevario obećavši im, tražeći mandat, unutarstranačke izbore za godinu dana? Izabran je jer je uvjerio članstvo da će se HDZ pod njegovim vodstvom mijenjati na slobodan i demokratski način, a onda je, tri godine kasnije, u svoju obranu kazao da su to „svi obećali“?

Na temelju čega se crpilo povjerenje u čovjeka koji je stranku napučio ljudima poput Joze Petrovića? Koji je prijateljevao i surađivao sa svim Tuđmanovim protivnicima? Koji je u svoje protivnike pretvorio ljude koji su ga pozvali i učlanili u stranku za koju je dvijetisućite govorio da je boljševička organizacija koju „nije dovoljno pobijediti“, nego ju treba potpuno uništiti? U kakvu su nas to avanturu poveli ljudi poput Hasanbegovića, kada su pristali biti njegov smokvin list?

Zbog njegove i Karamarkove ideološke avanture, kojoj nisu bili dorasli, danas je puno teže pripadati desnici nego prije njih. I to je činjenica. Pustili su, radi svojih sebičnih interesa, da jedan Glasnović postane pandan nekadašnjeg Rojsa. Umjesto da takve ljude, koji su nesumnjivo domoljubi, usmjere u promišljen i kvalitetan rad za Hrvatsku, oprezno birajući mjesta na kojima će njihove sposobnosti najviše doći do izražaja.

Ništa za Hrvatsku – sve za Karamarka!

Plenković je, piše jedan nacionalni tjednik desne provenijencije, trebao za vrijeme svoje kampanje za predsjednika stranke „reći da ne računa na Hasanbegovića kao ministra“!?! Nevjerojatno. Pa, je li Karamarko za vrijeme svoje kampanje govorio išta o Hasanbegoviću? Je li se s kime u HDZ-u konzultirao? Tko je uopće za Hasanbegovića znao?

Bi li Karamarko bio izabran da je rekao kako će Vladu sastavljati pod utjecajem bivše i sadašnje supruge, Joze Petrovića i sličnih? Da je najavio kako će, ako bude izabran, raspustiti pet izabranih županijskih organizacija, uključujući i onu zagrebačku? Da je najavio kako će Brkića postaviti za povjerenika, a svog kuma Mikulića za šefa HDZ-a u hrvatskoj metropoli? No, tu nije kraj.

Ističe se da je Plenković i u predizbornoj kampanji, trebao reći da će kad postane mandatar „smijeniti Hasanbegovića“. Pa zar doista? Potrebno je uistinu imati minimum moralnog i intelektualnog poštenja kako bi se prepoznala činjenica da Plenković kao novi mandatar nije nikoga smjenjivao. On je jednostavno sastavljao NOVU Vladu. Sada se javljaju oni koji tvrde da je ona trebala biti stara, dok ga istodobno napadaju jer je ostavio „starog“ Butkovića.

Oni koji ovako prikazuju stvari imaju na to potpuno pravo. No, nemaju pravo to svoje nastojanje prikazivati kao borbu za pravi, istinski, izvorni HDZ, niti zatvarati oči pred činjenicom da su Karamarko i njegovi vezni igrači navukli toliko blata i sumnji na čestite i poštene članove desnog krila HDZ-a, da su im zapravo oduzeli moć i utjecaj koji im prirodno pripada.

Umjesto stvaranja sposobnih političara s idejom i kreacijom, uvalili su najznačajniju HDZ-ovu organizaciju u ruke Andrije Mikulića i njemu sličnih birokratskih tipova, a Brkića, koji je nesumnjivo domoljub, iskoristili da stegom i subordinacijom oktroira po terenu, određujući tko se uopće smije, a tko ne smije kandidirati, tko u javnosti i na skupovima stranke smije, a tko ne smije govoriti.

Za kakav se HDZ zalažete?

Tako je i Mikulić, došavši na poziciju nakon nedemokratski raspuštene zagrebačke organizacije, ukinuo sve demokratske standarde i potpuno „pobandićevio“ Tuđmanovu stranku, ugrađujući kontrolne mehanizme koji onemogućuju svakog „solo igrača“ u kandidiranju čak i na razinu običnih pravilnika. Ako je išta kreirala i ako je o ičemu suvereno odlučivala ova tzv. desnica, onda su to stranka i njezini mehanizmi. Pa koji je rezultat?

Nakon što su iz nje isisali svaki politički sadržaj, temeljito su ju stavili pod nadzor do te mjere, da su ama baš sve odluke, baš kao za Kosorice i Sanadera, donošene jednoglasno, a svi koji su se usudili izreći svoje mišljenje bili stavljeni u političku izolaciju. Više utjecaja od bilo kojeg stranačkog tijela imale su razne interesne grupacije, a sve je to popraćeno napadnim Karamarkovim druženjima s Mamićem i sličnima.

I koliko se „desničara“ protiv takvih metoda i takvih rezultata javno pobunilo? Ili je to desnica za koju se treba zalagati? Je li im zasmetalo išta u stanju u kojem je Karamarko ostavio stranku ili misle da bi tako i nadalje trebao izgledati čitavi HDZ? Jesu li im zbilja uzori oni koji su svojim nepotrebnim eskapadama stvorili javnu klimu u kojoj više nitko od istaknutih HDZ-ovaca ne može izreći poznatu Tuđmanovu rečenicu o tome, kako NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i „izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom“, i ostati u sedlu.

Kako je to, uz takve desničare o kojima ovisi Hrvatska, to moguće? I koja je, zapravo, svrha tog verbalnog busanja u prsa, uz istodobno sprječavanje razvijanja demokratskih procedura u vlastitoj stranci, danas, četvrt stoljeća od stvaranja Hrvatske?

Je li desnica profitirala od Karamarka i družine?

Upravo zbog vlastite nevjerodostojnosti koja je opasno poljuljana, ne samo nedostatkom političke ideje, kreacije i umješnosti, nego i ozbiljnim optužbama za sukobe interesa i korupciju, Karamarko i ekipa doveli su do situacije u kojoj ocjene NDH i antifašizma, koje je Tuđman javno iznosio u vrijeme vladavine Saveza komunista i Jugoslavije, danas više nisu moguće, a da onaj tko ih iznosi ne pretrpi ozbiljne političke reperkusije.

Jer, kada poruke o ideološkoj borbi, o lustraciji, o registru izdajnika i nacionalnim interesima dolaze iz tako opskurnog društva, onda tu ni sto Plenkovića ne pomažu. Onda to ne uzdiže i promovira, nego kompromitira desnu ideju. Pretvara ju u platformu s koje bi se neki, da mogu, obračunali i sa samim Tuđmanom, čiju su ideju pomirbe proglasili njegovom zabludom, a u isto vrijeme s govornica grmili o povratku tuđmanizmu i „retuđmanizaciji“ stranke.

Oni koji su rušili Tuđmana, počeli su Tuđmanom prijetiti, zlorabiti ga i koristiti u prizemne dnevnopolitičke svrhe. Sve su takve operacije, koje su smišljene za mamljenje desnice, bile potpuno neiskrene i to znaju svi koji su malo bolje upućeni u način funkcioniranja HDZ-a za vrijeme Karamarka i Brkića. Samo osobe potpuno lišene vlastitog političkog rezona, mogle su u svakoj fazi Karamarkove samoubilačke akcije rušenja vlastite Vlade i stranačkog ugleda, bespogovorno podržavati njegove poteze. Na to, u završnom činu drame, više nije pristajao ni sam Milijan Brkić.

Malo se oteo Milan Kovač, koji je četiri godine svojom neaktivnošću štitio leđa svom novom šefu. Dogodilo se, što se dogodilo, Plenković je pobijedio bez gotovo i jednog saveznika u aktualnoj stranačkoj vrhuški. Ali, da su Karamarko, Hasanbegović, Dado Milinović i Miro Kovač uspjeli u nakani da na toj politici nastave voditi stranku, po principu „i poslije Karamarka – Karamarko“, i da se nije pojavio Plenković, Milanovićev SDP bi pregazio sve što u Hrvatskoj miriši na desno, ali to „desničari“ u HDZ-u ne razumiju.

Da je Karamarko imao čistu situaciju kao Plenković – tko bi mu bili ministri?

„Što misli Obuljen i kojim krugovima pripada, je poznato“, rekao je na sjednici uoči sastavljanja Vlade, detronizirani Hasanbegović. Time je pokazao da, čak ni s odmakom od nekoliko mjeseci, nije shvatio da ga nije detronizirao Plenković, nego njegov prijatelj Karamarko koji je svojim kombinacijama s Milanom Bandićem i interesnim skupinama koje su premrežile stranačku središnjicu, srušio Vladu u kojoj je on bio ministar kulture. Ne shvaća ni da mu je on u tome zdušno pomagao.

Plenković je, kada su oni rušili vlastitu Vladu i natjerali Sabor da se „samoraspusti“ samo da izbjegnu raspravu o Karamarkovom sukobu interesa, bio u Bruxellesu odakle im je slao upozorenja da srljaju u propast. Kada su dobivene izbore i formiranu Vladu sunovratili u bezdan, a stranku ostavili na povijesno najnižem stupnju biračke potpore, krenuli su tražiti krivce za ono što su sami napravili.

Pucali su od bijesa kada je „briselski Plenki“ istaknuo svoju kandidaturu, pokušavali izbjeći neposredne izbore, išli na promjene statuta, nagovarali Ivanu Maletić da se kandidira, huškali Milinovića da ga denuncira, koristili Miru Kovača da ga neutralizira i na koncu, pripremali Hasanbegovića da ga dokrajči.

Kada su na koncu odustali, jer se HDZ, što zbog samog Plenkovića, što zbog toga što su ga oni učinili takvim, brzinom munje priklonio najizglednijem pobjedniku, zanosili su se idejom kako će ga preko predsjedništva koje je ostalo nepromijenjeno – kontrolirati. Nije im naravno, kao ljudima koji su „vjerni Bogu i narodu“, palo na pamet da svoje mandate stave na raspolaganje novom predsjedniku i članstvu.

Plenković ih je ostavio na listama gdje su se borili isključivo za svoje preferencijske glasove u okviru svojih izbornih jedinica, ne pridonoseći nimalo ukupnim rezultatima stranke. Nakon dobivenih izbora počeli su slati ultimatume i izazivati nezadovoljstvo. Radili su sve da, minirajući MOST, sruše Plenkovićev koncept koalicije. Uvaljivali su Plenkoviću i HDZ-u razne Beljake i Bandiće, pa čak i Vrdoljake, samo da onemoguće sastavljanje Vlade s MOST-om. Računali su da će na taj način opet moći ostvarivati utjecaj i kreirati kadrovska rješenja u samoj Vladi.

Da je plan uspio danas bi, ne samo Butković i Tolušić, nego i Hasanbegović, Brkić i Miro Kovač bili – ministri. Pitanje je, bi li se u igru vratio i potpuno degažirani Ivan Šuker? Bi li to bila „prava“ desničarska, HDZ-ova vlada? Bi li Hrvatska s tom Vladom išla naprijed? Jer, da je Karamarko imao čistu situaciju za sastavljanje Vlade, kao što je to imao Plenković, kako bi ona izgledala? Bi li ona bila konstituirana bez Dilbera kao ministra obrane, Brkića kao ministra unutarnjih poslova, Šukera kao ministra financija, Andrije Mikulića kao ministra uprave, Darka Milinovića kao ministra zdravstva, Josipe Rimac u socijali…?

Priča o HAVC-u je poznata…

Priča o HAVC-u je toliko poznata stvar da je svatko tko je sudjelovao u njegovom radu na neki način okužen, a kamo li Nina Obuljen, koja je član njegova Upravnog odbora. Što će i kako će s njom biti, to ćemo vidjeti. Ima li šansu nešto važno napraviti za hrvatsku kulturu? Ima. Može li u tome uspjeti obzirom na svoje kvalifikacije i nesumnjivo potporu premijera? Može. Hoće li svaki njezin korak pratiti i lijevi i desni? Hoće.

Obzirom na sve to, za očekivati je da će se problemi u kulturi rješavati vrlo pozorno i sistematično, te da će i sam premijer biti osobno zainteresiran da kultura u Hrvatskoj, u mandatu Nine Obuljen, značajno napreduje i profitira. Dakle, mi danas, kako bi to rekao Hasanbegović, dobro znamo što misli i kojim krugovima pripada osoba koja je sjela na mjesto koje je on smatrao svojim. No, što misli i kojim krugovima pripada Hasanbegović, ne zna puno ljudi, a i neki koji znaju prave se da ne znaju.

Njega je u Vladu, kao potpuno anonimnu osobu, doveo Karamarko, čiji je on obiteljski prijatelj. Njih dvojica o prošlosti i budućnosti HDZ-a isto razmišljaju. I obojica planiraju povratak. Oni koji za takav scenarij navijaju, danas uvjeravaju javnost da „HDZ na prošlim izborima nije pobijedio“, jer je dobio manje glasova nego na prošlim izborima. I ne zanima ih puno drugih nejasnih priča…

Računica bez krčmara

No, potpuno je jasna priča onih koji čovjeka koji je samostalno izašao na izbore, osvojio više mandata nego se itko nadao i nakon toga za sastavljanje Vlade dobio više od devedeset potpisa, te formirao jednu od najstabilnijih Vlada – proglase izbornim gubitnikom! Pisali su mnogi, pa i na stranicama naših novina, kako „Plenkovića 11. rujna neće biti“, da će HDZ biti poražen, da će „Narodna koalicija“ biti na vlasti, a „HDZ će razmišljati o strategiji na izborima 2020. godine“.

Sada, alibi za vlastite pogrešne procjene, pa i propagandističke pamflete, pokušavaju pronaći u manjem odazivu birača, manjem ukupnom broju glasova, tobožnjoj potpori tranzicijskih medija (Jutarnji list) i briselske birokracije. Oni koji s tih pozicija napadaju Plenkovića i žale što predsjednik HDZ-a nije postao netko tko, po njihovom mišljenju, „zastupa izvorni identitet Tuđmanovih vremena“, trebaju se obratiti kandidatima koji se danas junački busaju u prsa, a redom su od kandidatura odustajali.

Oni, doduše, nemaju veze s Tuđmanovim vremenima, ali ih se takvima uporno prikazuje. Takvi danas tvrde da bi svaki od njih (Brkić, Hasanbegović, Kovač, Milinović) kao predsjednik HDZ-a „osvojio barem onoliko glasova koliko je Plenković izgubio“. Po njihovoj računici znači da bi umjesto „manjka od 75.000 glasova“, HDZ vođen Brkićem ili nekim od njihovih favorita dobio 75.000 glasova više nego na prošlim. Kako su to izračunali? Na temelju čega su došli do takvih podataka i na čemu se temelje njihove procjene?

Demantiraju ih podaci na koje se pozivaju

Takve procjene, naravno, nisu točne. Kao prvo, HDZ je dobio 64 tisuće, a SDP čak 106 tisuća glasova manje nego na prošlim izborima. Osim toga, nije baš previše korektno, zasićenost biračkog tijela izborima i politikom Tomislava Karamarka i njegovih trabanata koji su srušili vlastitu Vladu, stavljati na dušu Andreju Plenkoviću i pritom manipulirati brojkama koje se, ako se hoće, lako mogu provjeriti na stranicama Državnog izbornog povjerenstva. No, još su zanimljiviji sljedeći podaci, koji potpuno demantiraju one u čije ime takvi „predlažu“, „analiziraju“ i napadaju Plenkovića.

U Plenkovićevoj, prvoj izbornoj jedinici, izašlo je 200.023 birača, a HDZ je osvojio 62.310 glasova. Kada su HDZ vodili Brkić i Karamarko, u toj je izbornoj jedinici izašlo 235.808 birača, a HDZ je (zajedno sa sedam svojih koalicijskih partnera) dobio 60.697 glasova. Dakle, uz 35.785 manje glasača koji su izašli na izbore, HDZ je pod Plenkovićevim vodstvom, osvojio 1613 glasova više. I to samostalno! I to bi trebalo kazniti, zbog toga treba umanjivati njegov uspjeh i zbog toga bi ga, ako se ukaže prilika, trebalo smijeniti!?!

Istodobno, u Brkićevoj, drugoj izbornoj jedinici, izašlo je 198.165, a HDZ je dobio 69.224 glasa. Na prošlim izborima, kada na toj izbornoj jedinici nisu bili ni Brkić, ni Hasanbegović, izašlo je 233.160 birača, odnosno 34.995 glasača više! I upravo u toj utvrdi „izvorne desnice“, za razliku od Plenkovićeve izborne jedinice, lista sa Hasom i Vasom, koji su bjesomučno „lovili“ preferencijalne glasove kojima će se kasnije hvaliti, dobila je čak 7237 glasova manje! HDZ je u toj izbornoj jedinici bez Hasanbegovića i Brkića, i to se lako može provjeriti, osvojio 76.461 glas, a s njima 69.224 glasa!

To je nešto što bi trebalo nagraditi, čemu se treba klanjati i što bi trebao biti dokaz njihove nesumnjive popularnosti! To je razlog zbog kojega bi Plenković svoj mandat trebao vrati „izvornom HDZ-u“. Onom koji do prije nekoliko godina u HDZ-u nije predstavljao ništa i koji s izvornim Tuđmanovim HDZ-om nema nikakve veze. Zato ocjene kako bi Plenković, da je rekao kako će se Hasanbegovića odreći, „doživio izborni debakl“. Pa ako je i od pristranih Plenkovićevih protivnika, previše je!

Znači li to da oni uistinu vjeruju kako su Hasanbegović i Brkić, boreći se za svoje preferencijalne glasove u jednoj zagrebačkoj izbornoj jedinici i ostvarujući lošije rezultate nego na prošlim izborima, donijeli pobjedu HDZ-u? I da stranci pobjedu nije donio Plenković i njegova odmjerena, umjerena i racionalna kampanja, usmjerena na teme o kojima ova dvojica i nemaju što reći?

Došlo je vrijeme da se politike koja se vode u ime nepoznatih grupacija, koje za svoje potrebe manipuliraju podacima, iznose neistine i „analiziraju“ po narudžbi, javno demistificiraju. Spriječiti ih se u djelovanju ne može, niti to treba činiti. Ali im se barem, dobronamjerno, može sugerirati da to rade pod egidom borbe za izvorni HDZ. Nema smisla, nije vjerodostojno.

Autor: Vice Borić/7Dnevno/21.10.2016.

ZADNJE VIJESTI