ZLOČIN KOJEG SU SE GROZILI I PRATIZANI: Goli svećenici prije pokolja sami si kopali grobnice pjevajući ‘Tebe Boga hvalimo’

Autor: dnevno.hr

Među prvim žrtvama bila su tri franjevca, a ubijeni su prema svjedočanstvu jednoga od mobiliziranih partizana pristutnih na streljanu na otočiću Daksa, na ulazu u luku Gruž. Svukli su ih i morali su iskapati vlastite grobove.

Partiznaski pokolji i strašni zločini potresli su cijelu Hrvatsku, a tužnu sudbinu nije zaobišao niti Dubrovnik. Koban dan za mnoge stanovnike ovoga grada jest 19. listopad 1944. godine, a taj dan jedan je od najcrnijih u povijesti ovoga kulturnoga središta. Toga dana hrvatska vojska i vlast pred pritiskom partizana koji su upadali iz Srbije i Crne Gore povukla se iz grada u pravcu sjevera. Od travnja 1941. godine pa sve do listopada ’44 ovaj grad bio je dio obnovljene države Hrvatske koju su njegovi građani smatrali ostvarenjem narodne slobode, zanijekane hrvatskom narodu kad je bio prisilno uključen u jugoslavensku umjetnu tvorevinu. Fra Lino Pedišić u to je doba bio zaređen za svećenika u povijesnom franjevačkom samostanu Male Braće koji je stoljećima bio žarište vjerskoga i kulturnoga života. Prema njegovom svjedočanstvu, prvoga dana partizani koji su stizali iz Srbije i Crne Gore uhitili su brojne ugledne građane, a među njima i franjevce, poznate i poštovane po požrtvovnom radu. Cijeli grad u strahu je čekao rasplet njihove sudbine, a čak i najveći komunisti nisu mogli naslutiti što ih čeka nakon onoga što su pročitali na zidnim oglasima 25. listopada. Javljalo se da je 35 istaknutih ličnosti, čiji je popis dan bilo suđeno i strijeljano zbog navodne suradnje s okupatorom. Javna je tajna bila da do suđenja uopće nije došlo, već su ljudi uhićeni prema unaprijed sastavljenim listama sa svrhom da budu eliminirane vodeće ličnosti iz svih slojeva – intelektualci, privrednici, sindikalisti, crkveni ljudi, vođe mladenačkih organizacija itd.

Spasili su se jedino oni koji nisu povjerovali komunističkoj propagandi da se oni koji nisu počinili zločine nemaju ni čega bojati. Srećom, mnogi su se povukli s hrvatskom vojskom. Među prvim žrtvama bila su tri franjevca, a ubijeni su prema svjedočanstvu jednoga od mobiliziranih partizana prisutnih streljanju na otočiću Daksa, na ulazu u luku Gruž. Svukli su ih i morali su iskapati vlastite grobove. Otac Marijan Blažić, poznati propovjednik jedna je od žrtava. U času strijeljanja svi su zapjevali crkvenu himnu “Tebe Boga hvalimo”.

– Dobro se sjećam mnogih čija imena navodim: dr. Niko Koprivica, načelnik Dubrovnika, odvjetnik i prvak Hrvatske seljačke stranke; dr. Baldo Poković, odvjetnik; Željko Milić, kapetan duge plovidbe; profesor Makso Milošević, ravnatelj mjesne gimnazije; Ivo Peko, ravnatelj radio-postaje Dubrovnik te novinar Ivo Berković, svi istaknuti kulturni radnici. Kako sam već naveo, strijeljani su također sljedeći svećenici: vlč. Marijan Blažić, poznati propovjednik i profesor prirodnih znanosti, protivnik fašizma i nacizma, među ostalima pisac znamenitog djela “Evolucija i postanak čovjeka”; franjevac Toma Tomašević, istaknuta ličnost zbog svoga socijalnoga i kulturnoga rada, član odbora različitih društava, profesor vjeronauka i ravnatelj franjevačke gimnazije te mladi franjevac Gerard Barbir, poznati duhovni ravnatelj organizacija katoličke mladeži. Osobito bolan dojam prouzročilo je umorstvo isusovca Petra Perice, organizatora katoličke mladeži, vrlo poznatog po njegovu asketskom životu. (Hrvatski vjerski i nacionalni mučenik, otac Petar Perica autor je dviju hrvatskom puku vrlo dobo poznatih crkvenih pjesama: “DO NEBESA NEK SE ORI” I “ZDRAVO DJEVO” u kojoj druga strofa počinje s – “Rajska djevo, kraljice Hrvata.” Zato je on morao umrijeti. nap. a.) Isto tako, ubili su popularnog župnika Juru Krečka, propovjednika, pisca povijesnih djela i istaknutog radnika na kulturnom polju. Onda vlč. Matu Milića; umirovljenog župnika Matu Dobuda koji je bio žrtva osvete radi toga što je govorio protiv ubojica prijestolonasljednika F. Ferdinanda u Sarajevu 1914. g., Gavrila Principa i drugih. Ubijen je i autor knjige “Socijalna filozofija komunizma”, mladi dominikanac dr. Barac, koji je diplomirao na sveučilištu u Freiburgu – pisao je ovaj svećenik. Niti jedan od svećenika koji su ubijeni nije vršio nikakve službene dužnosti niti je sudjelovao u nekim političkim organizacijama, smaknuti su isključivo radi vjere. Komunisti nisu stali samo na ubijanju svećenika i intelektualaca. Smaknut je i sindikalist Blašković, tipograf Petar Barbir, obrtnici Baldo Crnjak i Franjo Vojvodić. Ubili su i predsjednika mješovitog hrvatskog zbora “Gundulić” pa članove hrvatskih omladinskih organizacija: Ivana Kubeša, Tomislava Baću, Josipa Tutu i Slavka Barbira. Sve ove osobe ubijene su jer su ih komunisti smatrali protivnicima, a njihova smrt šokirala je i članove Obora za narodno oslobođenje, kojega su imenovali komunisti. Predsjednik odbora liječnik Ivo Nikšić prihvatio je to mjesto vjerujući da će zaštitit svoje sugrađane, a u ime odbora žestoko je prosvjedovao protiv ovoga pokolja. Ipak, komunisti raspuštaju odbor nazivajući ga nepodobnim i nesposobnim. Kasnije bi da ublaže dojam ubacili vijest da nije bilo strijeljanja već da su obavijesti raširene da zastraše protivnike. Istodobno, organizirajući masovne mitinge i predavanja pokušavaju skrenuti pozornost sa zločine i privući mladež. Negodovanja izazvana zločinima dosegla su takav stupanj da ni oni koji ranije nisu bili borbeni pokušavaju organizirati otpor. Više skupina otkriveno je, a potom im je suđeno.

Mnogi su pobjegli u inozemstvo riskirajući život pri opasnom prijelazu Jadrana do Italije u malim čamcima i brodicama. Ovaj pokolj bio je početak tolikih drugih, uvijek po istom kriteriju – na svim socijalnim razinama ostaviti narod bez istaknutih ličnosti. Jezivi događaji imali su veliki odjek izvan grada, a komunisti su malo pomalo zauzimali druge hrvatske krajve ubijajući ljude.

– Veliki je odjek imao početak hrvatskoga oružanoga otpora kao neka vrsta protukomunističke gerile. Ovaj otpor izbio je u okolici Dubrovnika, točno u Konavlima, ubavom kraju plemenite i miroljubive čeljadi između Dubrovnika i Boke Kotorske. Taj kraj nastanjuju seljaci poznati po svom rodoljublju i čestitosti. Kako nisu mogli podnositi stranu tiraniju, spontano su odbjegli u planine. Mogu svjedočiti s izravnim poznavanjem činjenica da je ovo bio početak “križara” koji je kasnije zauzeo šire razmjere zbog svoje razgraničenosti i protukomunističke djelatnosti. To znam jer sam i osobno sudjelovao u izradi njegova programa, a poslije sam neko vrijeme proveo s križarima u planinama južne Hrvatske. Naime, organizatori prvih ustaničkih skupina pod vodstvom uglednoga seljaka Petra Bakića iz Ćilipa poslali su izaslanike svojim prijateljima intelektualcima u Dubrovniku tražeći njihov savjet u izradi platforme pokreta. U prvom redu zanimalo ih je koje ime i koji program mu dati, bi li morali održavati vezu s Angloamerikancima i kakav stav zauzeti spram srpske nacionalističke rezistencije, četnika. Predložili su im da se nazovu Križari, borci za vjerske ideale. To je ime već donekle bilo popularno jer se tako zvala jedna katolička omladinska organizacija, ali nije se radilo o izravnom ili neizravnom nastavku iste tako da su sve obtužbe komunista bile posvema izhitrene. Posebno je ovdje potrebno spomenuti da su 1946. komunistički agenti u Trstu ubili prijeratnog predsjednika organizacije “Križari”, istaknutog hrvatskog intelektualca odvjetnika dra. Ivu Protulipca. Politiiički cilj križara bio je zametnuti obrambenu borbu za Državu Hrvatsku zasnovanu na demokratskim principima… Kako sam bio aktivan u organizacijama katoličke mladeži osjećao sam se ugroženim, kao i mnogi moji prijatelji. Mnogi su već oboljeli od kompleksa “zvonce” koji je dobio naziv po čestim noćnim posjetama Ozne. Uoči Božića 1944. bio sam prisiljen udaljiti se iz Dubrovnika – prepričava Pedišić dodajući da je dio vremena proveo u hercegovačkim planinama, gdje je mogao utvrditi da su križari i njihov program bili rašireni u redovima hrvatskoga otpora. Zatim uspjeva doći do Zagreba, a u svibnju ’45 odlazi u svijet.’

Autor:dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.