Marko Lukunic/PIXSELL
Marko Lukunic/PIXSELL

ZASTRAŠUJUĆE: Pupovac se po Vučićevom nalogu želi ugurati u javna poduzeća, a sa srpskim premijerom ‘koketira’ i Kolinda

Autor: I.Delić

Prema saznanju medija Pupovac ne broji krvna zrnca po državnim tvrtkama slučajno.

Nakon što je potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac pobrojao krvna zrnca zaposlenicima javnih poduzeća protestirajući stoga što pripadnika srpske nacionalne manjine nema zaposlenih u Hrvatskim šumama, podigla se lavina reakcija u javnosti koja se pita nije li vrijeme da se zaposlenici u javna poduzeća biraju putem natječaja, a ne po nacionalnoj i stranačkoj pripadnosti. No, dok se javnost pita na Maxportalu idu korak dalje te doznaju kako su na Pupovčeve izjave reagirali u hrvatskoj tajnoj služi iz koje se procjenjuje kako želje lidera hrvatskih Srba za instalacijom kadrova u vitalne segmente hrvatskoga gospodarstva nisu tek puka slučajnost, već se iz dobro obaviještenih krugova saznaje da je u tu akciju krenuo nakon konzultacija sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem.

Tko je uistinu Milorad Pupovac i tko se iza njega krije, naš je portal u više navrata pisao pa smo tako u detaljnom pregledu njegove biografije progovarali i o nepoznatim djelovima njegova životopisa.

Hrvati o Pupovci malo znadu, iako dobro poznaju njegovo političko djelovanje. Njega je na Filozofskom fakultetu kao asistenta zaposlio Dubravko Škiljan koji je bio dugo godina šef odsjeka za lingvistiku i orijentalne studije. Škiljan je bio rigidni komunist i Jugoslaven, no imao je i neke vrline; u ophođenju s ljudima bio je gospodin, bio je obrazovan i doista je vjerovao u komunističko-jugoslavensku ideologiju. Njemu je CK SKH u drugoj polovici 80-ih godina financirao “znanstveni” projekt koji je trebalo dokazati da značajnih razlika između hrvatskoga i srpskoga – nema. Na taj projekt, Škiljan je uključio i Pupovca koji je naknadno postao asistent. A to je značilo – stalno radno mjesto. Nakon toga magistrirao je na temu marksizma i teorija jezika, a zatim je doktorirao iz područja jezične pragmatike, što nije toliko ideologizirana tema, a stručnjaci s toga područja s kojima smo razgovarali na ovu temu kažu da im nije poznato da je njegov doktorat ikada itko igdje citirao. Od 1990. godine Pupovac se bavi politikom. Bio je član UJDI-a, u doba početka balvanijade u Hrvatskoj obilazio je svoje sunarodnjake u pobunjenim područjima, a labava pravila radne discipline na fakultetu koristio je uglavom zato da ga nema. U jesen 1991. Pupovac je odbio potpisati peticiju za međunarodnim priznanjem Hrvatske u vrijeme kada je drugi predstavnik hrvatskih Srba Đukić, potpisao. Iako predaje nekopliko kolegija, po vjerodostojnom svjedočenju studenata događa mu se da dođe na nastavu i ne zna iz kojeg drži predavanja! U jednom razdoblju gotovo uopće nije držao konzultacije i predavanja pa su mu studenti na vrata nalijepili natpis “čovjek kojega nema”. Taj je natpis stajao tjednima, što potvrđuje da u tom periodu uopće nije dolazio u svoju sobu. Svoju društvenu i političku moć, Pupovac gradi na protuhrvatskoj mitologiji o Drugom svjetskom ratu, komunizmu i jugoslavenstvu. Kad ne govori tugaljivim glasom da bi nešto za sebe postigao, Pupovac bljuje laži. U Najtežim danima nove Hrvatske u veljači 1992. izjavio je da je u Hrvatskoj “11 tisuća srpske djece pokršteno” čime je dao svoj obol srpskoj propagandi u Hrvatskoj. Zato je okružni zagrebački tužitelj u svibnju podigao optužnicu protiv Pupovca zbog širenja lažnih vijesti. Do procesa nikada nije došlo. Što je i kako za vrijeme agresije na Hrvatsku radio profesor Pupovac, najbolje se vidi iz izvješća službe sigurnosti, takozvane “vojske RSK”, o kontaktu između njihove operativne veze dr. Milana Kresojevića iz srpske operacije “Kobra” s Paolom Raffoneom, šefom sektora za civilna pitanja Glavnog stožera UNPROFOR-a u Zagrebu 1994. godine. Izvješće koje je sastavio 25.06.1994. godine pukovnik Dušan Smiljanić, “pomoćnik komandanta za obaveštajno-bezbednosne poslove”, potpuno razotkriva obavještajno djelovanje Milorada Pupovca protiv Hrvatske. Paolo Raffone svojim je obavještajnim djelovanjem kršio sve propise UN-a i zlorabio gostoprimstvo Hrvatske, očito radeći za interese talijanske i srpske obavještajne službe. Objašnjavao je Kresojeviću da UN i međunarodna zajednica pokušavaju svojim pritiscima uvesti Hrvatsku u proces regionalizacije, koja znači stvaranje šest velikih regija te da će Hrvatska biti prisiljena pod pritiscima izvršiti određene ustavne promjene vezano za svih tih šest regija. Kada se to dogodi, svih šest regija trebalo bi ući sa svojim predstavnicima u Europski parlament i time bi se ostvarila jedna od najvećih garancija Krajini za opstanak. Obavještajac Raffone iznosi Kresojeviću da je o svemu ovome razgovarao s Miloradom Pupovcem , koji se slaže u cjelini s tim planom. Raffone tvrdi da je Pupovac “ličnost koja će braniti Srbe i srpsko pitanje unutar Hrvatske”, i da se on na neki način priprema za tu ulogu. Raffone je kao visoki dužnosnik osiguravao prijevoz i dolazak srpskih obavještajaca u Karlovac i Zagreb kako bi se susreli sa svojim istomišljenicima na hrvatskoj strani. Srpskom špijunu Kresojeviću nudio je mogućnost da se sastane s Pupovcem i “poznatim ekonomistom” Brankom Horvatom jer su ova dvojica spremni doći na razgovore u tzv. RSK! U daljnjem razgovoru Raffone obavještava Kresojevića kako je bio na sastanku s Jankom Velimirovićem, “oficirom za vezu11. pješačke brigade 21. Kordunskog korpusa” tzv. “vojske RSK”. Dotični Velimirović opisan je kao veliki prijatelj Milorada Pupovca s kojim se susreo zahvaljujući špijunskom transportu koje je za potrebe srpske obavještajne mreže organizirao UN… Koalicijski sporazum HDZ-a i SDSS-a omogućio je Miloradu Pupovcu da postigne sve ciljeve za koje su ga strani i srpski obavještajci pripremali, a što je vidljivo iz obavještajnog izvješća. Zbog svega toga, Pupovac je postao jedini partner HDZ-a kojeg Ivo Sanader nije uspio prevariti. Taj sramotni sporazum potpuno je nezakonit i protuustavan, a njime se srpska manjina izdignula iznad položaja svih ostalih manjina. Pupovac je Srbin po dužnosti, pa ipak, za Srbe je učinio vrlo malo. Za sebe i krug oko sebe iznimno puno, i to reketareći sve prijašnje koalicijske partnere i netransparentno trošeći novac namijenjen vlastitoj nacionalnoj manjini. Pupovac i SDSS svojim sastavom i djelovanjem ne predstavljaju cjelokupnu srpsku manjinu pa čak ni njen većinski dio. Naročito je “tanak” na prostorima gdje naši sugrađani srpske nacionalnosti nisu bili dio oružane pobune protiv Hrvatske. Ali zato imaju najveće uporište među Srbima u nekadašnjim okupiranim područjima. Takav tip planskog Pupovčevog i Stanimirovićevog oslanjanja na proagresorsku bazu neminovno dovodi Pupovca u situaciju da u Saboru izrazi bojazan nad mogućnošću procesuiranja počinitelja ratnog zločina silovanja- poručivalo se na stranicama našega medija.

No, nije pretjerano iznenađujuća spoznaja da na dogovore sa Beogradom odlazi Pupovac, iznenađuje pak kada to čini hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Zasijala je predsjednica nedavno sjeme ljubavi spram susjedne nam Srbije, jer kako drugačije protumačiti njezin srdačan susret sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem. Nasmijana poput nevine djevojke dočekala ga je na mostu preko Dunava, a prema protokolu nadalje su se zaputili u obilazak rodne kuće znanstvenika Milutina Milankovića. Kako bi izlet naše predsjednice bio ravan kakvom lošem maturalnom putovanju u popodnevnim satima skoknuli su do Tavankuta i Subotice, gdje su razgovarali s predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, a u Josipovićevom stilu potpisana je Deklaracija o unaprijeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske. Nema tu ničega novog, to je tek sramotan kontinuitet, jer hrvatska se predsjednica sastaje se sa Šešeljevim potrčkom i aktivnim agresorom na Hrvatsku, Vučićem, i što je najtužnije to nije njihov prvi susret. Kako predsjednicu nije sramota susresti se sa čovjekom koji i dalje ide linijom Karlovac-Karlobag-Virovitica lažući da to nikada nije bila njegova linija iako se svi još uvijek itekako dobro sjećaju njegova fašističkog govora u okupiranoj Glini? Zaboravlja li Kolinda da je nedavno isti taj premijer s kojim se izljubila na mostu uz buket cvijeća optužio Hrvatsku da je u Oluji protjerala 250 000 Srba te je urliknuo da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku?

Odgovor na spomenuta pitanja vrlo je jednostavan: niti je Kolindu previše sramota, niti je hrvatska predsjednica zaboravna. Sa srpskim premijerom od ranije je veže ugodno prijateljstvo iz kojega su obje strane odlučile izvući korist. Da je tome tako dalo se naslutiti još iz njihova nedavnog susreta u Mostaru nakon kojega su dali izjave iz kojih se dalo iščitati da sukoba između Hrvatske i Srbije naprosto nema. Valja podsjetiti kako se ovaj događaj odvijao u vrijeme blokade Hrvatske spram susjednoj nam Srbiji na njezinom europskom putu. Nisu Vučić i Kolinda daleko od istine kada kažu da je bila riječ samo o predizbornim trikovima i zaoštrenoj retorici jer doista u vrijeme tih velikih prepirki u Srbiji su se odvijali parlamentarni izbori. Baš u tu nišu uskočila je hrvatska strana i diplomacija potpomognuta Kolindom Grabar Kitarović te je tako izmišljena lažna blokada kako bi se njome potpomoglo Vučiću da pobjedi na izborima u svojoj zemlji. Takav scenarij ne samo da je godio predsjednici već i Tomislavu Karamarku s kojim je u to vrijeme bila u relativno dobrim odnosima. Jer valja se podsjetiti da su u noći proglašenja izbornih rezultata na Karamarkovu adresu kuvertirane tek dvije čestitke: jedna je stigla s mađarske granice od strane njihova premijera Viktora Orbana, a druga pak od susjeda s one strane Dunava, odnosno od Vučića. Nije ovo prvi puta da je Kolinda ”bratski” podmetnula leđa pomažući svojim kolegama iz Srbije. Naime, nakon što je Hrvatska svojedobno na konzultancije povukla svojega veleposlanika iz Beograda otpočele su prve nesuglasice između Kolinde i HDZ-a, jer prva dama Hrvatske vjerovala je kako se radi o ishitrenom potezu, iako je isti povučen zbog istupa Vojislava Šešelja koji su sve samo ne primjereni. Također, kada je zasjela u predsjedničku fotelju, jedna od prvih osoba s kojima je kontaktirala bio je srpski predsjednik, inače deklarirani četnički vojvoda Tomislav Nikolić.

Autor: I.Delić

ZADNJE VIJESTI