Dino Stanin/PIXSELL

Zašto Miro Barešić ipak nije hrvatski Gavrilo Princip, ni Che Guvera?

Autor: Marcel Holjevac

Nakaradno je kad ljudi koji nose majice sa slikom Che Guevare, obožavaju Nelsona Manadelu, i protive se uklanjanju spomenika "antifašistima" i promjenama imena ulica nazvanih po ordinarnim daviteljima poput Rade Končara, kritiziraju i vandaliziraju spomenik Miri Barešiću.

Za antifašiste, Miro Barešić nije revolucionar niti borac za slobodu, kakav bi bio da se borio na strani Iraca protiv Engleza, Amerikanaca u njihovoj antikolonijalnoj revoluciji, ili kakav komunist koji je klao po Zagrebu u ime revolucije i SSSR-a, a u ime Titovo i Staljinovo. Oni su za njih heroji, Barešić je zločinac. No, tu se ne radi o jednakim stvarima. Radi se o tome da je Miro Barešić u konačnici ipak bio borac za slobodu i revolucionar, a ne terorist. Jer, teroristi ubijaju indiskriminativno, revolucionari ciljano ubijaju neprijatelje. Rolović, naime, nije bio tek neki tamo veleposlanik u Švedskoj, već bivši zapovjednik konc-logora na Golom otoku, čovjek zadužen za mučenja i ubojstva “neprijatelja režima”. A da je režim bio demokratski, i da Hrvatska nije bila de facto okupirana zemlja koja u Jugoslaviji nije bila svojom voljom već je tamo završila kao ratni plijen, onda ne bi imao neprijatelje. Imao bi oporbu. Samo nedemokratski režimi i okupacijske sile imaju revolucionare protiv sebe, iako su revolucionari sorta kojoj općenito nisam sklon, pa ni našima.

A to je ono što svi antifašisti koji su se obrušili na spomenik, od polupismenog i neukog pankera Njeca Hranjeca kojeg pamtimo kad je prosvjedovao protiv prosvjeda hrvatskih ratnih veterana, onako kako je to u fašističkim i antifašističikim diktaturama običaj, jer tamo nema prava na prosvjed, bar ne za sve jednako, do donekle educiranog i beskrajno indoktriniranog kolumnista Jurice Pavičića, uvijek nekako smetnu s uma.  On nije pucao ni na kakve nenaoružane civile, kako neki tvrde, već je pucao na naoružanog bivšeg zapovjednika konc logora i jednog od glavnih operativaca jugoslavenske tajne službe, general majora OZNA-e, dakle tajne službe neprijateljske i okupacijske sile, koji je usto prvi potegnuo pištolj. Upravo je zbog toga dobio osjetno blažu kaznu nego je u takvim situacijama inače slučaj u Švedskoj, naime utvrđeno je da mu namjera nije bila ubojstvo već otmica Rolovića kako bi ga zamijenili, kako je običaj kod revolucionara, za uhićenog člana svoje skupine osuđenog na smrt, a stvari su krenule po zlu kad je Rolović potegnuo pištolj.

No gdje je razlika između Barešića i, recimo, jednog Rade Končara? Koji je neupitna ikona “antifašista”?  Rade Končar je, osim što je bio revolucionar i ikona komunizma zbog izreke “milosti ne tražim niti bih vam je dao”, bio ubojica i davitelj – jednu je ženu, u panici sumnjajući da je policajka, namamio u sporednu ulicu i zadavio. Uhićen je slučajno, jer se traljavo riješio jednog leša, pa su ga našli u Savi. Iskreno, ne vidim niti jedan razlog koji bi opravdao da se smrt tog mladog jugoslavenskog boljševika tretira s nekim posebnim javnim obilježavanjem u Hrvatskoj. Isto tako, ne vidim razloga zbog kojeg bi u zemlji koja je posuta brojnim spomenicima “antifašistima” koji su, mjereno istim mjerilima, bili tek teroristi, trebao smetati spomenik momku koji je pao u obrani svoje zemlje, a ne zločinačkih komunističkih ideala. Pa i spomenici ordinarnim četnicima koji su kasnije postali “antifašisti” po potrebi. Da ne govorimo da istim tim ljudima smeta micanje bisti jednog Tita, kojem nitko ne crta krvave ruke – iako je odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi, i to uglavnom svojih “antifašista” koje je masovno tamanio nakon rata ako bi posumnjao u njihovu odanost sebi osobno.

Bi li se Jurica i ekipa bunili da je kakav bivši zatvorenik Aushwitza likvidirao zapovjednika tog logora? Ili Jasenovca? I koji je i dalje planirao i vodio akcije protiv boraca za neovisnost Hrvatske? Ne, zacijelo. Za njih bi bio heroj, s razlogom. Ako prihvaćamo da su nacionalni suverenitet, neovisnost, i sloboda općeprihvaćene ljudske vrijednosti, a diktatura i okupacija nešto loše, onda se Barešić, pozivao se on na NDH ili ne, borio na pravoj strani, i 1971. i 1991. Barešić je za njih međutim zločinac, jer je ubio zapovjednika “njihovog” konc logora, ili kako se već antifašistički logori smrti zovu. Jer, i na Golom se ubijalo zatvorenike, masovno, na brutalne načine. I to ne ustaše – dapače, dio ustaša je nakon rata iz raznih zatvora preusmjeren na Goli s obećanjem smanjenja kazne, prema svjedočanstvima bivših zatvorenika, upravo kako bi mlatili ugledne goste među kojima je bila i vrhuška kompartije i brojni antifašisti koji su stali na stranu Staljina spram Tita, u unutar-antifašističkom obračunu. To je bilo ciljano upravo na psihičko slamanje zatvorenika, a obećanje naravno nije ispunjeno pa su i te ustaše završile na dnu mora. Sve to samo svjedoči o nehumanosti režima protiv kojeg se borio Barešić, pa iako je njegovo pozivanje na NDH promašeno, u konačnici on je ipak pao kao borac za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Što je za antifašiste svih boja, doduše, isto.

A pao je upravo zbog izdaje, po svoj prilici Josipa Perkovića, ubojice koji je ovih dana osuđen u Münchenu, a kojeg je Tuđman naslijedio. Perković, kojeg medijski pokušavaju abolirati isti koji napadaju uspomenu na Barešića, je bio dio grupe “Labrador”, visoko pozicionirane u hrvatskim obavještajnim službama i sastavljene od udbaša, koja je sabotirala hrvatske napore u obrani. Dostupni podaci upućuju da je upravo on, koji je među rijetkima bio upoznat sa svim detaljima akcije, odao “antifašističkoj” strani u Domovinskom ratu sve podatke o diverzantskoj akciji koju je trebala izvršiti Barešićeva grupa koja je upala u zasjedu. A danas Jurica Pavičić uspoređuje ubojstvo jednog Đurekovića, koji je ubijen od strane diktature kao disident u Njemačkoj, i ubojstvo jednog Rolovića, koji je ubijen kao reprezentant te iste diktature!!! I Barešića krsti “terorističkim talogom”! To nije tek bezobrazluk, već i povijesni revizionizam, te otvorena podrška totalitarnom režimu i veličanje istog, dakle krivično djelo. Pavičić također povlači paralelu s Principom kako bi osudio “sve nacionalizme”, međutim borba za slobodu i neovisnost svog naroda nije nacionalizam! A Principa se, uostalom, ne može uspoređivati s Barešićem, jer je on ubio nedužnu i to trudnu ženu, a Barešić krvnika. Usto, Principova borba nije išla za oslobađanjem Srbije od austro-ugarske vlasti, jer pod njom nije ni bila, nego za okupacijom Bosne od strane Srbije.

I na kraju, zašto Barešić ipak nije Che? Na stranu sad površnost ljevičara koji u Cheu vide romantičnog borca za pravdu, i obožavaju ga jer je bio mlad i zgodan, reklamni plakat za revoluciju, i koji je eto ostavio ministarsko mjesto u revolucionarnoj vladi da bi se išao boriti u bespućima Afrike i Južne Amerike – što je po svoj prilici povijesni falsifikat, a vjerojatna istina da je morao preko noći napustiti Kubu jer je Fidelu postao teret dijelom zato jer se gadno zamjerio Rusima, a dijelom zbog lupetanja o ispaljivanju raketa s atomskim glavama na SAD. Che, koji je za manje-više sve one koji Barešića ne mogu smisliti ideal revolucionara, je bio zapovjednik sustava konc-logora na Kubi. Pjevušio bi pušeći cigaru na zidiću dok su streljački vodovi obavljali svoj posao pod njegovim nadzorom. A Barešić, koji je i sam robijao na Golom jer je odbio služiti vojsku koju je s razlogom, kao što se vidjelo 1991., smarao neprijateljskom i okupacijskom, je jednog takvog ubio. Che je vlastoručno pobio četrdesetak ljudi, a navodno je jednom seljaku pucao u potiljak jer nije bio posve siguran u njegovu odanost revoluciji, pa kasnije prokomentirao da je to, ako postoji dvojba, najbolje tako riješiti. A što tek reći o jednom Mandeli, koji je svjetska ikona? Simbol borbe svog naroda za oslobođenje od strane vlasti? Malo je poznato, i uglavnom se skriva, da je njegov ANC uglavnom bio teroristička organizacija, koja je ubijala uglavnom upravo crnce, postavljala bombe po gradovima, a one za koje bi posumnjali da su izdajice – često i djecu – bi omotali u auto-gume i žive zapalili. Mandeli je puno puta nuđena sloboda ako se odrekne nasilnih metoda i prihvati političku borbu, on je to svaki put odbio.

U konačnici, svima njima smeta Barešić, koji je ubio tek jednog čovjeka – čovjeka koji se bavio nečim što se zove “državni terorizam”. Koji je bio zapovjednik logora smrti, kako god vi Goli otok zvali i čime god ga smatrali. Logora u kom je i sam robijao. I u tome su suglasni i srpski četnici koji dižu spomenike “revolucionarima” poput Gavrila Principa, pa i Draže Mihajlovića, i hrvatski antifašisti. Između jednih i drugih ionako nema neke velike razlike. Ali dok dižu ogromnu galamu po novinama kad netko sprejem “napadne” spomenik nekom od “njihovih”, dotle podržavaju vandaliziranje spomenika hrvatskim revolucionarima. S kojim će moralnim pravom osuditi vandaliziranje spomenika Titu nakon što su podržali vandaliziranje spomenika Barešiću?




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.