Marko Lukunic/PIXSELL

Zakonom protiv ‘lažnih vijesti’ ponovno će se uvesti verbalni delikt u Hrvatskoj!

Autor: Željko Sakić

Mnogima će odmah na spomen najave Zakona protiv “lažnih vijesti” i “govora mržnje”, na internetu, prvo na pamet pasti Ministarstvo istine opisano u distopijskom romanu Georga Orwella “1984”.

Stariji čitatelji sjetit će se da smo u ne tako dalekoj povijesti i mi imali autentična iskustva sa zloglasnim člankom 133. Krivičnog zakona SFRJ – neprijateljska propaganda.

Ključni dio toga zakona, kojim je u stvari uveden verbalni delikt, a zapravo delikt mišljenja, glasio je ovako:

“Tko zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.”

Dakle, svako prikazivanje prilika u zemlji, koje je drukčije od onoga koje je odredila komunistička vlast bilo je podvrgnuto progonu. Međutim, koliko god je tim člankom uveden ideloški monopol na istinu, u jednakoj mjeri on je služio i za zaštitu političkih predstavnika, nedemokratskog režima.

Pravomoćnom presudom temeljenom na članku 133 osoba je i službeno postajala neprijatelj države i naroda.

Što je to značilo, mogu posvjedočiti deseci tisuća osuđenih ljudi zbog pričanja političkih viceva, ili pjevanja pjesama poput  “Vilo Velebita”, a osobito su se na udaru našli intelektualci.




Stoga se prema najavama Zakona protiv “lažnih vijesti” i “govora mržnje”, treba odnositi s osobitim oprezom.

Tko će i kako odrediti što je lažna a što istinita vijest?

Priču je ovoga puta medijiski pokrenuo Aleksandar Stanković u svojoj emisiji “Nu2”. Stanković je nakon gostovanja bivšeg ministra policije Vlahe Orepića gledateljima poručio da se zaustavi vrijeđanje na društvenim mrežama i u medijima.




Slijedećeg dana oglasio se i Jutarnji list, s bombastičnim naslovom:

“I kod nas se piše zakon protiv mržnje na internetu, kreće obračun s digitalnim Divljim zapadom”.

Tako smo iz članka doznali da će na zakonskom rješenju intenzivno idućih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva, kojoj su priključeni i predstavnici GONG-a, te Hrvatskog novinarskog društva.

GONG se do sada pokazao kao pristrana aktivistička nevladina udruga, dok osim HND-a u Hrvatskoj postoji i strukovna udruga HNIP, ali ne sudjeluje u izradi rješenja.

Iz nastupa ministrice Nine Obuljen i Ranka Ostojića u emisiji “Otvoreno” vidljivo je da se kao uzor spominje Njemačka koja je uvela Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama.

Prekršaji koji su u Njemačkoj obuhvaćeni spomenutim zakonom u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakon koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.).

Međutim, dok u Njemačkoj postoji niz doista neovisnih regulatornih tijela, u Hrvatskoj to nije slučaj. Njemačko pravosuđe je također neovisno i učinkovito, a kakvo je ovdašnje, svi znamo.

Hrvatska nema demokratskog kapaciteta, provesti u svojoj biti, već u najavama, vrlo problematičan, Zakon protiv “lažnih vijesti” i “govora mržnje”.

Probleme s time ima i Njemačka koja je daleko funkcionalnija država od Hrvatske.

Vrlo brzo nakon izglasavanja zakona, Diana Lee sa Sveučilišta Yale istaknula je da će se djelatnici društvenih mreža koji budu zaduženi za kontroliranje objava naći u neprihvatljivoj situaciji jer će morati interpretirati njemački kazneni zakon kada se radi o klevetanju i govoru mržnje.

Dakle, kakvo god bude zakonsko rješenje u Hrvatskoj, provoditi će ga djelatnici društvenih mreža, pod utjecajem interesa dioničara odnosno, profita, dok su to u komunizmu prema zloglasnom članku 133 provodili suci koji su naravno, bili pod utjecajem tadašnjeg režima.

Intencija zakona koji je u pripremi biti će prema najavama na tzv. “običnim korisnicima”, odnosno ljudima koji na mrežama, doista često komuniciraju na neprimjeren način.

No, mainstream mediji i tisak ipak će imati “povlašteni položaj u odnosu na spomenute “obične ljude”, jer se tamo putem uređivačke politike, prema zakonodavcu, ipak reguliraju odnosi, a zapravo se piše i objavljuje uglavnom ono što političke elite žele čuti.

Tko je zapravo najodgovorniji za širenje “govora mržnje” na internetu?

Kada se u javnosti pojavio dokument PR agencije koja je potpisala Ugovor o vođenju kampanje za IDS, na vidjelo su izašli svi oblici manipulacija na internetu, širenja lažnih vijesti i deinformacija, poluistina i laži, te korištenja plaćenih “trolova” koji imaju zadaću svim sredstvima diskvalificirati političke protivnike. Mnogi su tada prvi puta čuli za “On line i gerila kampanje” koje imaju za svrhu upravljanje on line sadržajima, koristeći pri tome i citiram; “Internet odred IDS-a”.

Nema nikakve dvojbe kako spomenute “odrede” imaju i HDZ, i SDP, te većina ostalih parlamentarnih stranaka i kako ih koriste sukladno vlastitim interesima.

Kako će i na koji način zakonodavac spriječiti i sankcionirati one koji su zbog svojih partikularnih interesa zapravo izmanipulirali “obične ljude” i potpalili govor mržnje i plasirali lažne informacije i deziformacije na mrežama i godinama to čine?

Kada se govori o lažnim i istinitim vijestima zanimljiva je stara dilema: “Je li čaša do pola puna ili prazna?”

Hoću li primjerice, ukoliko se priklonim mišljenju dr. Lovrinčevića da Vlada nema objektivnih zasluga za rast BDP-a, nasuprot tvrdnjama premijera Plenkovića da ima, biti od nekog nadležnog tijela optužen za širenje lažnih vijesti?

Osim rijetkih iznimaka nema neovisnog novinarstva

Čitatelji trebaju znati kako neovisno novinarstvo uglavnom, odavno ne postoji.

Ugledni španjolski novinar Gervasio Sánchez o tome kaže:

“Često oglašivači ne žele duboke, bolne i teške priče kraj svojih oglasa. Medijski prostor pretrpan je trivijalnostima i površnošću. Neovisno novinarstvo danas ne postoji. Osim malih iznimaka. Većina medija za koje znamo čitav život, poput televizije i radija, ovisni su o interesima koji nemaju veze s novinarstvom. Vezani su za poduzetničke interese i zajedničku strategiju gospodarskih, političkih i medijskih moćnika. Tko kaže da velike medijske grupacije nisu vezane uz političke i gospodarske interese – laže.”

Mislim da će se ovim zakonom u Hrvatskoj cenzurirati društvene mreže i ukloniti  “nepoželjna” mišljenja, koja ionako nikada ne možemo pročitati na stranicama mainsteram medija ili vidjeti na programima nacionalnih TV kuća.

Nadam se samo, da će zakonskim rješenjem koji već prema najavama vrlo podsjeća na zloglasni članak 133. i zapravo vraća “verbalni delikt”, osoba biti “samo” banirana, a da neće postati i neprijatelj.

Autor:Željko Sakić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.