Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Vode ‘desničarski puč’ – a svi odustali od kandidature

Autor: Vice BORIĆ / 7Dnevno / 30. rujna 2016.

Plenkovićeva pobjeda postala je veliki problem strukturi koja se u posljednjim procesima u stranci nije snašla. Riječ je o ideološki tvrdim momcima koji su se „konzultirati“ s onima koje su držali „vlasnicima“ HDZ-a: jedni s Karamarkom, drugi s Brkićem, treći, poput Milinovića, s Kalmetom i ortacima

Kampanje su pokušaj kandidata da dopru do glasača svojim imenima, temama, porukama i stavovima, a riječ kampanja zapravo znači vojni pohod, bitku, odnosno „vojne operacije koje se vode na nekom bojištu u određeno vrijeme“. Ta je bitka, ovoga puta, završila iznenađujuće pristojno, relativno brzo i bez suviše žrtava. U nju se nisu upustili oni koji danas u medijima slove kao vođe „desničarskog“ puča protiv Plenkovića, koji su svi odreda odustali od svojih kandidatura za čelno mjesto HDZ-a. I Hasanbegović i Darko Milinović i Miro Kovač nisu od utrke za predsjednika stranke odustali samo iz straha od gubitka na unutarstranačkim izborima, nego u prvom redu zbog procjene da se predstojeće parlamentarne izbore ne može dobiti. Rupa u koju je rejting stranke potonuo zahvaljujući Karamarkovoj politici koji su oni slijepo slijedili bila je jednostavno preduboka za bilo kakav optimizam. Stvar je na kraju izvukao mirni i staloženi Plenković, osoba koju su radi, ne suviše oštre kritike opasnog kursa kojim su oni vodili stranku, bio izložen grubim napadima i još jednom gurnut u političku izolaciju. No Plenkovića ovoga puta to nije previše zabrinjavalo. Na izolaciju se naviknuo, jer ga je Karamarkov i Brkićev HDZ u njoj držao godinama. No ovoga puta u njoj nije želio ostati. Njegova odluka o kandidaturi, na koju se gleda kao na potpuno normalnu stvar, mogla je imati teške reperkusije, ali čovjek se usudio i pobijedio. Nakon dobro odrađene operacije u Hrvatskoj, na iznenađenje mnogih koji su mu predviđali brzu smrt u labirintima Karamarkove i Brkićeve infrastrukture, briselski je Plenković, kako su ga posprdno zvali, postigao veliki uspjeh. Taj je uspjeh iznenadio u prvom redu one koji nisu vjerovali da će se netko tko je obnašao tako visoke diplomatske dužnosti i „odgojio se“ u briselskim hodnicima, drznuti kandidirati za predsjednika stranke, svojom pojavom natjerati sve „papirnate“ kandidate na odustajanje od unutarstranačkog sučeljavanja, odlučiti na samostalan izlazak na parlamentarne izbore i kandidirati u zagrebačkoj, prvoj, „najjačoj“ izbornoj jedinici. A Plenković je učinio sve to. I nije tu stao. Nastavio je voditi stranku ulijevajući sigurnost, preuzeo je svu odgovornost za pregovore o sastavljanju vlade, i konačno postigao to da u središnjici HDZ-a, koja je u Karamarkovo vrijeme bila sablasno prazna i za radnog dana, svjetlo gori do duboko u noć. I dok je Plenković budan jer radi do kasno u noć, mnogi od njegovih nesuđenih suparnika, doduše iz sasvim drugih razloga, imaju besane noći.

Razvlašteni „vlasnici“ HDZ-ove infrastrukture

Plenkovićeva pobjeda postala je veliki problem strukturi koja se u posljednjim procesima unutar stranke nije najbolje snašla. Navikli slijediti svog „vođu“ bez puno razmišljanja, u trenutku kada su ostali bez njega bili su neko vrijeme potpuno izgubljeni. To nije trajalo dugo, ali dok su se oni „pribrali“ Plenković je već hodao pobjedničkom stazom. Kandidaturu za šefa stranke istaknuo je prvi i bez okolišanja objavio svoju ambiciju. Ostali kandidati, koji su kasnije redom odustajali, tek su se morali „konzultirati“ s onima koje su držali „vlasnicima“ HDZ-ove infrastrukture. Netko s Karamarkom, netko s Brkićem, a neki, poput nesretnog Dade Milinovića, s Kalmetom i njegovim ortacima. Plenković se nije konzultirao s nijednom interesnom grupacijom u HDZ-u, pa su sve bile uvjerene da mu se lako mogu suprotstaviti. Današnji HDZ-ovi nezadovoljnici, koje neki mediji ovih dana nastoje pretvoriti u pravu „pobunjeničku skupinu“ koja bi mogla ucjenjivati čitavu vladu ako se ne bude udovoljavalo njihovim prohtjevima, danas najviše žale upravo zbog razmrvljenosti svog tadašnjeg nastupa. Kada bi mogli vratiti kotač unatrag zasigurno bi se pokušali dogovoriti o zajedničkom nastupu koji bi im, po njihovom sadašnjem razmišljanju, omogućio preuzimanje, odnosno zadržavanje nadzora nad radom stranke. A nadzor nad strankom bio je i ostao njihov prvi i najvažniji cilj još od 2011. i Karamarkovog dolaska na mjesto predsjednika. Zbog toga se pune četiri godine nisu održavali javno i na Općem saboru obećani unutarstranački izbori, osim povremenih raspuštanja pojedinih neposlušnih organizacija i dovođenja svojih namjesnika.

Prokockali dragocjeno vrijeme za dogovor

No vremena je bilo premalo, a dogodilo se puno toga neočekivanog, pa se Milijan Brkić, Tomislav Karamarko, Miro Kovač, Zlatko Hasanbegović, Darko Milinović i društvo nisu mogli tako brzo dogovoriti. Miro Kovač i danas smatra da bi mu, uz Hasanbegovićevu potporu, put do pozicije prvog čovjeka stranke bio ravan laganoj šetnji. Hasanbegović, s druge strane, do Kovača nije držao previše, pa je često na njega upozoravao i samog Karamarka, koji ga je smatrao „svojim čovjekom“, iako su mnogi skloni vjerovati da je to bilo prije svega zbog Karamarkove deficitarnosti u poznavanju stranih jezika, a ne zbog nekih posebnih Kovačevih sposobnosti. Problem u postizanju šire koalicije protiv Plenkovićeva prodora bio je još jedan: ovog puta birao se samo prvi čovjek stranke, a ne čitavo vodstvo. Taj, više nego izgledan, nesmetani nastavak rada kompletnog Karamarkova predsjedništva, doduše izabranog na Saboru stranke ali ipak pod njegovim snažnim utjecajem i na temelju njegovih preferencija, dodatno je uljuljalo danas „pobunjeničku“ ekipu u uvjerenju da se čak i u slučaju Plenkovićeve pobjede ništa bitno neće promijeniti. Sve ostalo bilo je na dugom štapu: i rezultati izbora i mogućnost sastavljanja vlade. Naprotiv, postojala je visoka uvjerenost da će, bude li izabran, Plenković ionako izgubiti izbore, a onda će oni još čvršće zavladati strankom.

Taštine koje su nadvladale politički rezon

Procjenjujući vlastite šanse i ne vjerujući si međusobno, današnji „pobunjenici“ u pokušaju ucjene novog mandatara, nastavili su, unatoč mnogim nagovaranjima, vući svaki za sebe. Da nemaju šanse protiv Plenkovića prvi su shvatili Davor Butković i Tomislav Tolušić. Čak je i Milijan Brkić, koji je koketirao s idejom da Plenkoviću suprotstavi Ivanu Maletić, na što je ova najprije bila pristala pa se predomislila, shvatio da protiv Plenkovića nema šanse, pa je požurio najaviti izmjene stranačkog statuta i „ograničavanje“ predsjednikovih ovlasti, kako bi spremno dočekao njegovu pobjedu. I to u fazi Plenkovićeve unutarstranačke kampanje u kojoj je bilo vidljivo da on ostaje jedini kandidat za to mjesto. Time je pokazao potpuno odsustvo političkog rezona i zdrave pameti i potvrdio, na žalost, sve ružne priče o vlastitoj političkoj potkapacitiranosti. Miro Kovač, koji je u tom trenutku već imao formiran cijeli izborni stožer, samouvjereno je na pitanja o kandidaturi odgovarao kako je o tome razmišljao prilikom jutarnjeg brijanja, sprdajući se na taj način sa zabrinutošću nacije koja je upravo ostala bez vlade i pitala se, nenaviknuta na takve situacije, što slijedi. Milinović je, na opće zgražanje stranačkog članstva, naglašavao podršku Kalmete i njegove ekipe, a Hasanbegović se do zadnjeg trenutka trudio ostaviti dojam da ostaje u igri i „duboko promišlja“ sve posljedice svoje možebitne kandidature, koja je bila čisti blef političara kojemu uopće nije bitno što već samo najavom mogućnosti njegova preuzimanja HDZ-a dionice stranke dolaze na razinu Čorićeva i Tepeševa HSP-a. Naprotiv.

Hrabrost, nepokolebljivost i odlučnost – pa odustajanje

Svi su sadašnji lideri tzv. desničarskog bunta u HDZ-u, koji slove kao ideološki tvrdi momci sa snažnom potporom dijelova stranačkih struktura, na kraju su odustali od ideje da se protiv Plenkovića kandidiraju. Nisu bili spremni preuzeti rizik izravne konfrontacije svoje i Plenkovićeve vizije HDZ-a i Hrvatske, pa su se elegantno povukli, računajući da će s njim kao predsjednikom koji nema ozbiljniju „stranačku bazu“ moći lako upravljati. No njihove su procjene i ovoga puta bile potpuno pogrešne. Lanac subordinacije, koji im je omogućavao da bez problema upravljaju strankom i ljudskim sudbinama, pukao je čim je Karamarko najavio svoju ostavku, a Brkićeve „organizacijske sposobnosti“ pokleknule su pod nedostatkom političke karizme. Ono malo izoliranih džepova otpora prema Plenkoviću nestalo je kada je kao novi šef stranke, napustivši komociju i sigurnost Karamarkove mnogoljudne „Domovinske koalicije“, preuzeo svu odgovornost na sebe i preuzeo rizik samostalnog nastupa na izborima. Time je Plenković preko noći uspostavio izravnu vezu s članstvom i potpuno zaobišao utjecaj sebi nesklonih stranačkih struktura. Tome su dodatno pridonijeli stranački utemeljitelji koji su prethodno prvi zatražili Karamarkov odlazak, dajući mu snažnu potporu ne samo za tu odluku, nego i za sastavljanje lista.

Obišao cijelu Hrvatsku dok su oni skupljali preferencijalne glasove

U nastavku kampanje, čiji je početak HDZ, zahvaljujući katastrofalnim potezima Karamarka i onih koji su ga slijepo podržavali, dočekao s rekordno niskim rejtingom, do glasača je u prvom redu došla poruka novog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića o usmjerenosti na gospodarske probleme i izlazak iz razdoblja ideoloških sukobljavanja. Osim toga Plenković se, za razliku od svog prethodnika koji se na prošlogodišnjim izborima u potpunosti posvetio svojoj devetoj izbornoj jedinici kojom je, u pratnji „direktorice kampanje“ Josipe Rimac, hodao uzduž i poprijeko, vodio pravu nacionalu kampanju i zapravo ga je najmanje bilo u njegovoj, prvoj izbornoj jedinici. To mu ljudi na terenu nisu zaboravili, a Plenković je svakim svojim novim potezom smanjivao otpor koji je od strane ove „pobunjeničke skupine“ bio potican među HDZ-ovim članstvom. Ispalo je da je Plenković, iako su ga mnogi nastojali prikazati drukčije, Hrvat i domoljub i HDZ-ovac koji više nego odgovara narodnim očekivanjima. Nije isključiv i spreman je raditi na dobrobit hrvatskih građana, i u te procese uključiti sve one koji su kadri pridonijeti izgradnji modrene, demokratske i gospodarski uspješne države. Koja je to ideologija i kakav je to pogled na svijet? Čini se da je to najbliže onome što je Hrvatskoj ponudio njezin utemeljitelj Franjo Tuđman. Ideologija okupljanja, osluškivanje narodnog raspoloženja, usmjerenost na rješavanje ključnih problema i odlučnost da se stvari dovedu do kraja.

Kreatori ucjene propustili su svoju šansu

Plenković u svakom slučaju nije prototip „tvrdoće“ kakva je prije godinu dana dovela najprije do nemogućnosti HDZ-ovog sastavljanja vlade, a onda do samouništenja one koju su sastavili sa svojim partnerima. Nije isključiv poput vlastitih političkih oponenata koji nastoje pobjeđivati na krilatici „mi ili oni“. Forsirati, bjesomučno promovirati i na sve moguće načine brutalno artikulirati svoje tobožnje desničarstvo, danas 2016. godine, uistinu je maliciozno i s pravom budi sumnju u kvalitete ljudi kojima je potrebno toliko dreke i PR-a da dokažu ono što je ostalima samo po sebi razumljivo. Članstvo HDZ-a, ali i široko biračko tijelo, nije se okrenulo takvom modelu upravljanja Hrvatskom i on je završio krahom Karamarkove, Brkićeve, pa i Hasanbegovićeve politike, koja je teško kompromitirana brojnim aferama i skrivenim utjecajima. Polako se balans povjerenja pretakao na Plenkovićevu stranu, a uz rast povjerenja u njegovu sposobnost da će znati izboriti se za ono što misli da je za Hrvatsku važno, rasla je i potpora njegovoj politici. U takvim uvjetima kakve su šanse onih koji kuju planove o ograničavanju Plenkovića, o stvaranju otporaških grupa koje bi trebale biti jamac njihova utjecaja u stranci i državi? U teoriji, poglavito onoj koju ovih dana uporno zastupaju pojedini mediji neskloni koaliciji HDZ-MOST, velike, baš kao što su u istim medijima bile velike i šanse da netko od, u međuvremenu posrnulih, takmaca za preuzimanje prve dužnosti u HDZ-u uspije u tom naumu. U stvarnosti nikakve, baš kao što su kalkulantski odustajući od bombastično najavljivanih kandidatura priznali i oni sami.

Nerazumijevanje politike efikasnosti i rezultata

Dok je Plenković koristio vrijeme da biračima, čiju potporu traži, jasno poruči kakvu politiku nudi, za što se zalaže i koje je poteze spreman povući i u kampanji se obraćao svim građanima Hrvatske, Hasanbegović, Brkić, Kovač i društvo borili su se za preferencijalne glasove, koje sada smatraju dokazom svog političkog utjecaja i popularnosti. Radi se o društvu koje je toliko usmjereno na sebe da jednostavno nije u stanju sagledati kakvu je poruku time poslalo javnosti, pa na promašenim tezama o vlastitoj moći i pripadajućem utjecaju gradi svoju političku budućnost. U Hrvatskoj, posebice među političarima koji vlastito ideološko uvjerenje koriste za kupovanje popularnosti i osobni probitak, postoji nerazumijevanje politike kao djelatnosti od koje se zahtijevaju efikasnost i rezultati. Javnost, na žalost, takav zahtjev nije ni postavljala dovoljno jasno pred one kojima je povjeravala funkcije političke moći, pa ih je uljuljala u uvjerenju da je to što rade i dovoljan ulog za njihovu sigurnu političku budućnost. Kovačevo vrludanje u vanjskopolitičkim temama, čak i kada je riječ o svima nama više-manje poznatim slučajevima vezanima uz Srbiju, BiH ili izbjegličku krizu, jasno govori da se radi o čovjeku od kojega već dugo nitko nije imperativno tražio rezultate. Hasanbegovićevo inzistiranje da upravo on bude ministar kulture ne treba posebno ni komentirati. Njegova izjava da će mu se morati javno objasniti zašto on to ne bi bio dovoljno govori o karakteru koji njime upravlja. Tu pamet ne pomaže.

Preslagivali s Karamarkom i Bandićem, a sada bi slagali s Plenkovićem

Mnogima ne odgovara to što pregovori HDZ-a i MOST-a teku bez većih problema i što se odrađuju potpuno institucionalno, bez upliva do sada „standardnih“ bočnih igrača. Nakon što je Plenković HDZ i njegovu središnjicu konačno pretvorio u mjesto političkih razgovora i odlučivanja mnoge su interesne grupacije ostale „na suhom“. Prirodno je da se zbog toga osjećaju nelagodno, jer im je onemogućen pristup i sužena mogućnost utjecaja. A taj je utjecaj uvijek bio sračunat za preventivnu zaštitu parcijalnih, često potpuno nelegitimnih pa i nezakonitih interesa. Stres koji proživljavaju mnogi koji se prvi put nakon puno godina u svojim interesima osjećaju nezaštićenima politikom sigurno je velik. Takvi su spremni dati potporu svakome, pa i našoj „desničarskoj skupini“, kako bi izašli iz ove crne zone nesigurnosti koju im donosi novo vrijeme. A to je ipak puno važnije pitanje od mjesta ministra kulture.

Autor: Vice BORIĆ / 7Dnevno / 30. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI