Vlak zvan nada

Autor: Marin Vlahović

U nedjelju oko 9.45h, s prvog perona glavnog kolodvora u Zagrebu, prema Dugom Selu krenuo je jedan poseban vlak. Radi se o „Tin expressu“,  a vožnje će trajati svakoga dana od 3.-23. prosinca. Čast prve ovogodišnje vožnje, u sklopu humanitarne akcije, imala su djeca s invaliditetom, napuštena djeca iz domova, mališani s Downovim sindromom te klinci iz udruge za djecu s poremećajima autističnog spektra. U vlaku se vozila i ekipa HRT-a koja je snimala djecu i roditelje, te uzimala njihove izjave. Našao se tu i devetogodišnji dječak, čiji četverogodišnji brat ima autizam. Na licu je imao nekoliko svježih ogrebotina. Nitko ga nije pitao kako su nastale, a silno je htio ispričati svoju priču jer njegov mlađi brat ne govori, pa onda on često ima potrebu da kaže nešto u njegovo ime.

Volio bi se igrati sa svojim bratom, ali to nije tako jednostavno. Brat mu je poseban, i pomalo živi u nekom svom svijetu. Kada je nervozan, onda ga grebe, što mu dječak ne uzima za zlo. Taj devetogodišnji klinac, htio je naciji poručiti kako nismo svi isti i da među nama ima djece koja su isključena iz ovog društva, poput recimo njegovog mlađeg brata. Snimili su ga za televiziju i bio je sretan što će se pojaviti na dnevniku u 12h, ali, na žalost, prilog o humanitarnom vlaku je bio prekratak i u njega nije stala njegova izjava. Netko tamo na televiziji smatra kako je atraktivnije objaviti dulje snimke i razgovore s raskošnog zagrebačkog adventa, a nakon toga se prebaciti slikom u druge gradove, da se građani dive svim tim ukrasima, lampicama i gastronomskoj ponudi.

Vlak s malim invalidima, ostavljenima, napuštenima i drugačijima stao je u Dugom Selu, a onda krenuo natrag prema zagrebačko Glavnom kolodvoru. Tijekom vožnje, u vlaku je vladala atmosfera veselja na rubu suza. Nekako, kada se u isto vrijeme i na istom mjestu okupi veći broj isključenih, suze same teku, jer nakupi se kroz godine puno muke, jada i teških trenutaka. Okružen ljudima sa sličnim problemima, ni odrasle više nije sram zaplakati. Neka djeca su razumjela što se događa i znaju tko je Djed Mraz ili Sveti Nikola, dok su druga na svoj specifičan način pamtila stotine detalja. Na prvi pogled se čini kako im taj trenutak ništa ne znači, ali neki od njih imaju gotovo savršeno fotografsko pamćenje i jednom kad konačno progovore, pričat će svojim roditeljima i o čarobnoj vožnji vlakom.

Početkom prosinca, svake godine se ponavlja ista priča. Blještavo okićeni gradovi, prepuni trgovački centri i božićne pjesmice, poruke mira, dobrote i ljubavi. A u ime potlačenih i isključenih ne govori nitko. Da, spominju se djeca, siromašni i mališani koji se bore s raznim teškoćama i bolestima, ali im se ne daje prilika da sami puste svoj glas. Prva vijest Dnevnika bio je premijer Plenković, a nakon toga su krenuli prilozi s adventa. Za vlak koji je prevozio posebne putnike nije ostalo suviše vremena. Dječak izgrebanog lica, ostao je uskraćen za izjavu u dnevniku iako nije htio pričati o sebi, nego o djeci poput njegovog brata. Za razliku od drugih vlakova koji svi negdje putuju, ovome je cilj bio vratiti se na istu stanicu s koje je krenuo. Možda se nekome čini kako to znači da stojimo na mjestu, ali nije baš tako. Vožnja vlakom, podsjetila je roditelje i djecu da nisu sami. Ovako na hrpi, iako na sat vremena, osjećali smo kako naše putovanje ipak vodi prema nekom sretnom završetku. Bio je to naš vlak nade. Vožnja je gotova, ali nada ostaje,  jer ona nikada ne umire.

Autor: Marin Vlahović