Davor Puklavec/PIXSELL
Davor Puklavec/PIXSELL

Smrtonosna zamka za Plenkovićevu vladu!

Autor: prof. dr. sc. Josip Jurčević/7Dnevno/30. rujna 2016.

Izgleda da nitko u javnosti ne sluti, a kamoli da pokazuje zabrinutost što će se krajem ove godine pred Međunarodnom organizacijom rada - ILO, pokrenuti proces koji prijeti smrtonosnim bankrotom hrvatskom državnom proračunu i svima koji od njega preživljavaju. Proces bi mogao oštetiti hrvatski državni proračun za više desetaka milijardi kuna, a Hrvatsku gurnuti u potpuni socijalni kaos.

Čim su završili parlamentarni izbori, Andrej Plenković je odabrao svoju momčad za vođenje pregovora s Mostom i različitim grupama novoizabranih saborskih zastupnika. Namjera je postići saborsku većinu koja je preduvjet za dobivanje mandata za sastav Vlade. Iako pregovori traju već tjednima i ne vidi im se brzi kraj, na Plenkoviću i njegovim pregovaračima ne primjećuje se gubitak strpljenja i optimizma. To je i razumljivo jer taj pregovarački put vodi Plenkovića i njegovu momčad do stvarno najmoćnijih položaja u hrvatskoj piramidi vlasti. Naime, Vlada je ta koja praktično raspolaže s miljardama državnog proračunskog novca.

I sve grupe zastupnika ili pojedinaca koji pregovaraju s HDZ-om uglavnom ciljaju na svoj dio proračunskog kolača. Potom slijedi dugi niz institucija i organizacija, te više stotina tisuća državnih službenika i više od 1,2 milijuna umirovljenika čija gladna usta izravno ovise o državnom proračunu. Svi skupa, od Plenkovića i medija do umirovljenika, zaokupljeni su iščekivanjem kada će se oblikovati Vlada, što će biti znak da se ušlo u još jedan ciklus kolotečine koja većini stanovnika osigurava novo razdoblje preživljavanja u Hrvatskoj.

Izgleda da nitko u javnosti ne sluti, a kamoli da pokazuje zabrinutost, što će se krajem ove godine pred Međunarodnom organizacijom rada – ILO, (International Labour Organization) pokrenuti proces koji prijeti smrtonosnim bankrotom hrvatskom državnom proračunu i svima koji od njega preživljavaju. Prema procjenama rijetkih u taj slučaj upućenih stručnjaka, proces pred ILO-om mogao bi oštetiti hrvatski državni proračun za više desetaka milijardi kuna, a Hrvatsku gurnuti u potpuni socijalni kaos.

Možda je ta lakoća neodgovorne bezbrižnosti glede ovog problema na neki način i korisna, jer kad bi Plenković znao što ga čeka na mjestu predsjednika Vlade RH, možda bi odustao od daljnjih mukotrpnih pregovaračkih pokušaja i vratio se u okrilje bruxelleskih ugoda. Zanimljivo je što je i još tekući predsjednik Vlade (T. Orešković), koji je navodno veliki svjetski financijski stručnjak, pred ovim problemom koji se nalazi u ILO-u, postupio nojevski, tj. zatvorio je oči, te je uporno i sve dublje zabijao glavu u pijesak.

Tko su akteri?

Kobni proces protiv Hrvatske pred ILO-om, formalno je pokrenula Udruga sindikata Srbije, kojoj punu potporu pružaju državne institucije Republike Srbije, što je i opravdano i samorazumljivo, iako zahtjev Udruge sindikata Srbije nema nikavo zakonsko uporište. No, u cijeloj stvari bila je presudna uloga, tj. svesrdna i svekolika pomoć koju je Udruzi sindikata Srbije (protiv Republike Hrvatske) pružala Vlada RH iz mandata Zorana Milanovića, što je ne samo nerazumljivo nego i veleizdajnički – kako zbog toga što je Vlada RH obvezna zastupati interese Republike Hrvatske, tako i stoga jer zahtjev Udruge sindikata Srbije nema nikakvo ni hrvatsko, niti međunarodne pravno uporište. Možda je nepotrebno navoditi da je u ovom slučaju pozadinski lobist kod Vlade RH, a u korist Udruge sindikata Srbije, bio stalni pravednik – Milorad Pupovac.

Zapravo, cijela je ova prljava politička protuhrvatska igra pred ILO-om pokrenuta kada su osobe, čije interese zastupa Udruga sindikata Srbije, pravomoćno izgubile sve sudske procese pred hrvatskim pravosuđem, a potom i pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Pretenzije za pokušaj pustošenja hrvatskog državnog proračuna, obuhvaća više desetaka tisuća navodno oštećenih osoba (za sada se govori o njih približno 80-ak tisuća), koje traže da im RH isplati, navodno, dospjele i neisplaćene mirovine iz razdoblja od 1991. do 1997. godine.

Riječ je o osobama, tj. „korisnicima“ koji su pravo na mirovine ostvarili u Republici Hrvatskoj prije srbijanske oružane agresije, a u vrijeme okupacije dijelova Hrvatske (1991. – 1997.) boravili su na okupiranim područjima, ili u Republici Srbiji, Crnoj Gori, ili drugdje izvan Hrvatske, te im je stoga obustavljena isplata mirovina.

Iste presude u Hrvatskoj i u Europskoj uniji

Nekolicina „korisnika“ je nakon 1997. pokrenula sudske procese pred hrvatskim pravosuđem tražeći da im RH isplati mirovine, koje od RH nisu primali u razdoblju 1991.-1997. godine. Međutim, na svim sudskim razinama u RH svi zahtjevi su negativno riješeni, tj. odbijeni.

Nakon toga se određeni broj tih osoba obratio Europskom sudu za ljudska prava s različitim tvrdnjama – primjerice, da su im u RH povrijeđena prava vlasništva, da su izgnani iz Hrvatske, da im u RH nije pošteno suđeno, da su diskriminirani itd. Međutim i odluke Europskog suda su bile iste kao i u Hrvatskoj. U svim ovim slučajevima i po svim osnovama zahtjevi su odbačeni zbog neosnovanosti.

Prema navodima odluka Europskog suda ključna je bila činjenica što su „korisnici“ u problematiziranom razdoblju (1991.-1997.) primali mirovine ili od vlasti „koje su kontrolirale okupirane teritorije Hrvatske“, ili od vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, pa zbog toga za to razdoblje neopravdano potražuju drugu mirovinu od Hrvatske, jer svaka osoba ima pravo na samo – jednu mirovinu.

Isto tako, Europski sud je u svojim odlukama naglasio kako su postupci pred hrvatskim sudovima „u potpunosti u skladu sa zahtjevom poštenog suđenja“ i da ništa ne ukazuje „na to da bi bilo došlo do diskriminacije.“

Kriminal uvršten u službeni program Vlade RH 2011. – 2015.

Nakon ovako kristalno jasnog pravorijeka Europskog suda za ljudska prava, svakom imalo razumnom i poštenom, činilo bi se da se više nema što problematizirati ili zahtijevati glede navodnih neisplaćenih mirovina, navodne diskriminacije itd. Međutim, tu započinje još jedan ponor koji svjedoči o dubini korupcije i zastrašujućoj rasprostranjenosti planskog veleizdajničkog postupanja unutar hrvatskog državnog institucijskog sustava.

U ovom slučaju prvi potpuno jasni pisani trag o planiranosti veleizdajničkog razaranja hrvatskog društva i države na najvišim razinama vlasti RH, nalazi se na str. 36 „Programa Vlade Republike Hrvatske za mandat 2011. – 2015.“. U podpoglavlju „Mirovinski sustav i socijalna politika“ doslovno piše: „Rok za konvalidaciju radnog staža ostat će otvoren, pratit će se rješavanje zahtjeva za konvalidaciju, uz obvezu otklanjanja uočenih prepreka i problema. Vlada će uzeti u obzir problem onih građana koji, iako su redovito uplaćivali u mirovinske fondove, nisu dobivali mirovine određeni vremenski period, te u dogovoru s oštećenima razmotriti načine obeštećenja.“

Drugim riječima, kad su potpuno iscrpljene pravne mogućnosti da se opljačka mirovinski fond osiromašenih hrvatskih građana s ciljem da dio odabranih (koje zastupa Udruga sindikata Srbije) dobije dvostruke mirovine, Vlada RH u mandatu Zorana Milanovića krenula je u izgradnju zaplotnjačkih tunela kako bi se ova besprizorna pljačka stoljeća ipak dogodila.

Tako je pokrenuta serija sastanaka brojnih izaslanstava i strukovnih radnih skupina “bratskih država” Republike Hrvatske i Republike Srbije. Na sastancima je više puta i zapisnički naglašavano da je ova organizirana i sustavna kriminalna rabota „sa ciljem i u svrhu rješavanja pitanja dospjelih neisplaćenih mirovina“, te je „dogovoreno, s obzirom da u okviru važećih pravnih propisa Republike Hrvatske nije moguće izvršiti isplatu … da je iznalaženje nedostajućeg pravnog temelja jedino moguće putem novog ugovora o socijalnom osiguranju između dvije države.“

Budući su izaslanstva bila svjesna da ovakva golema kriminalna praksa neće proći nezapaženo od Europske unije kojoj RH pripada, razmatrani su načini kako to premostiti, te je zaključeno da treba „izvršiti konzultacije u okviru Europske komisije“.

Zločinačko manevriranje prema katastrofi

U oblikovanje konstrukcije koja bi nekako izdržavala i zamaglila teret javno izvedene pljačke neviđenih razmjera, uključivan je u projekt sve veći broj institucija i osoba iz hrvatskog državnog sustava, a napose iz mirovinskog, pravosudnog i vanjskopolitičkog resora. Jasno da je i Republika Srbija upregnula sve svoje državne i lobističke resurse. Upućeni insajderi tvrde da je Srbija štedljiva država, pa su vrtoglavo visoki računi švicarskih i drugih stranih odvjetničkih kuća plaćani iz Ministarstva vanjskih poslova RH kojeg je predvodila skandalozna ministrica Vesna Pusić…

Na koncu se pokazalo da tako veliki, duboki i široki napori Vlade RH i državnih institucija u mandatu Zorana Milanovića nisu bili uzaludni, te je kriminalna izgradnja pravnog puta dogurala do tužbe Udruge sindikata Srbije pred ILO-om, a protiv Republike Hrvatske. Hrvatskim novcem skupo plaćene mudre pravne glave pronašle su da je RH, navodno, prekršila neke odredbe Konvencije o očuvanju mirovinskih prava migranata iz 1935. godine.

Iako je i u ILO-u bilo nećkanja glede njihove nadležnosti u ovom slučaju, pogotovo nakon spomenutih pravomoćnih odluka nadležnog Europskog suda za ljudska prava, ipak je ILO otvorio proceduru. U taj rizični (presedanski) proces izlaganja i svojeg ugleda, ILO se svakako odlučio upustiti jer je i tužena strana (Republika Hrvatska) učinila sve što je mogla da samu sebe opljačka, tj. da stvori kakve-takve pravne pretpostavke za atomski udar na vlastiti državni proračun.

Iz ovog skandaloznog pljačkaškog slučaja mogu se razumjeti mnogi politički i zakonski potezi Kukuriku vlasti koji su sustavno srozavali niz umirovljeničkih, socijalnih i braniteljskih prava, uključujući i najugroženije kategorije. Znakovita je i razina mentalitetnog i funkcionalnog potonuća cjelokupnog hrvatskog državnog institucijskog sustava, u kojem nitko nije pružao otpor ili objelodanio kriminalnu djelatnost, iako je velik broj osoba iz mnogih resora sudjelovao i znao što se događa.

U potpunoj tišini i krajnje neprofesionalnom odnosu institucija i nadležnih osoba u RH, prošao je i poziv iz ILO-a na – „Raspravu o proceduralnim aspektima predmeta“. O ozbiljnosti ove „Rasprave“ svjedoči i činjenica da je ILO predvidio njeno trajanje od puna dva tjedna (od 10. do 24. ožujka 2016.). Na sreću, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uspjelo je isposlovati odgodu „Rasprave“, a molbu za odgodom obrazložilo je teškoćama u konstituiranju vlade T. Oreškovića.

Ako se u razdoblju 2011.-2015., ta sveopća šutnja birokracije svih razina i vrsta može donekle razumjeti (nikako opravdati) egzistencijalnim strahom pred odmazdom asocijalnog i bešćutnog Milanovićevog najužeg moćnog klana, ostaje krajnje zabrinjavajuće što ni struktura HDZ-Mostove vlade predvođene T. Oreškovićem, nije pokazala doslovno nikakav interes za ovu kapitalnu temu, iako su na sav glas govorili o gospodarskoj, financijskoj i razvojnoj konsolidaciji Hrvatske. Isto takav bijeg od odgovornosti cijelo vrijeme pokazuje i DORH koji je nadležan rukovoditi zastupanjem Hrvatske u takvim međunarodnim sporovima.

ILO je raspravu odgodio za pred kraj ove godine, a spremnost hrvatske države za ovaj sudbonosni slučaj i sada je na istoj razini, jer ni vlada T. Oreškovića kao cjelina, niti pojedini resori kojima konkretno pripada ovaj slučaj, nisu uspostavili institucijsku koordinacija koju je predložilo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava.

Tehnička vlada T. Oreškovića se već mjesecima odmara ili samopromotivno slika, pa se od nje nema što ni očekivati. Upitno je, zna li o ovom slučaju išta Ured Predsjednice i predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović, kojoj je Ustavom propisana generalna odgovornost za funkcioniranje države i koja jedina u ovoj situaciji može povući neki spasonosni sinergijski potez? Budući predsjednik Vlade (A. Plenković) kao i skupine koje pretendiraju biti dio vlasti, ionako su zauzeti pokušajima oblikovanja saborske većine.

Jedini koji se za sada javno oglasio o „svojim“ budućim golemim novcima je M. Pupovac, koji je – kako prije nekoliko dana javiše rubni mediji – potporu manjinaca Plenkoviću uvjetovao uspješnim dovršenjem slučaja dvostrukih mirovina.

Uostalom, Pupovac je (iako formalno nije bio dio Milanovićeve vlade), zajedno s Milanovićem bio glavni akter projekta bankrota hrvatske države.

Autor: prof. dr. sc. Josip Jurčević/7Dnevno/30. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI