UZBUNIO HRVATSKU JAVNOST! Jure Francetić, heroj ili zločinac? Pročitajte priču o njegovom životu

Autor: Dnevno.hr

Nećak Jure Francetića kaže da obitelj nije upoznata s postavljanjem ploče, a da oni ovog ljeta namjeravaju staviti jednu ploču na grob njegovih roditelja, jer su partizani Francetićevo tijelo “bacili na nepoznato mjesto”

Najava HAZUD-a da će u Otočcu postaviti spomen ploču Juri Frnacetiću izazvala je buru reakcija u javnosti.

Ni vlada, ni oporba, pa ni Zlatko Hasanbegović nisu za to. Vlada je to ocijenila kao “veličanje ustaškog zločinačkog režima”, a vodstvo Grada Otočca poručuje da “ne želi ekstremizam” u Otočcu. Hasanbegović to vidi kao provokaciju i djelo neodgovornih osoba. Oporba se zgraža. Uz sve to, MUP je najavio da će poduzeti mjere za sprječavanje eventualnih protupravnih ponašanja.

“Postavljanje ploče Francetiću protivno je izvorišnim osnovama Ustava, a Vlada postupa i postupat će u skladu s Ustavom i zakonima, te štititi ugled i interese Hrvatske”, ističe se u Vladinu priopćenju.

I predsjednik Hrvatskog sabora Goran Jandroković oštro suprotstavio postavljanju spomen ploče jednom od najpoznatijih ustaških vođa iz razdoblja Drugog svjetskog rata, istaknuvši da se radi o potpuno neprihvatljivom i nedopustivom postupku, uz poruku da se takva ploča ne smije postaviti, jer bi to bilo u suprotnosti s Ustavom.

Podsjetimo, prije nekoliko dana u medijima je osvanuo poziv na “postavljanje ploče Francetiću kao istaknutom ustaši-antifašisti, hrvatskom političaru i legendarnom vojskovođi iz Drugog svjetskog rata, protiv udružena talijanskog i srpskog fašizma” od strane predsjednika HAZUD-a Dragana Hazlera. U pozivu stoji kako su na otkrivanje ploče pozvani državni vrh, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i premijera Andreja Plenkovića. General Željko Glasnović pozvan je da otkrije spomen ploču Juri Frnacetiću.

Javio se Francetićev nećak

U međuvremenu se iz Argentine lokalnom internetskom mediju Likaonline javio Jorge Francetić, nećak Jure Francetića, koji kaže da obitelj nije upoznata s postavljanjem ploče, a da oni ovog ljeta namjeravaju staviti jednu ploču na grob njegovih roditelja, jer su partizani Francetićevo tijelo “bacili na nepoznato mjesto”.

“General Francetić je ubijen bez suđenja i to je zločin protiv čovječnosti. Naša familija misli ići na sud i ako ne može u Hrvatskoj, ići ćemo na supranacionalni sud”, stoji u pismu Jorge Francetića, u kojem se kaže da je Francetić bio zarobljen prilikom obaranja njegova zrakoplova 1942. godine nedaleko Slunja i da su ga partizani prilikom zarobljavanja “teško ozlijedili udarcem sjekire u glavu”, od čega je umro nakon nekoliko dana.

Tko je bio Jure Francetić?

 Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj grada Otočca, točnije u malenom selu Vivoze . Otac mu je bio Juraj, a majka Kata. Pučku školu završio je u Otočcu, gdje kasnije kreće u srednju školu koju završava u Senju. Stric mu je financirao nastavak školovanja pa maturu polaže u Križevcima.

Godine 1931. upisuje studij prava u Zagrebu, nakon nekog vremena završava u zatvoru zbog napadanja politike tadašnje vlasti. Dobiva 3 mjeseca strogog zatvora i progon iz Zagreba na 5 godina.

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom JankaPuszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. 1936. vraća se u Italiju, interniran je na otok Giglio, a potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku.

Brzo je uhićen po povratku i interniran u rodni kraj. Godine 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka Jugoslavenske kraljevske vojske u Niš. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojega je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb.

O Francetićevoj vojničkoj izobrazbi i iskustvu, Eugen Dido Kvaternik, ustaški ideolog, zapisao je:

„Bio je veliki rodoljub, osobno neobično hrabar i pošten. Znao je postupati sa svojim podređenima, koji su u njemu gledali nepobjedivog vođu. Nije bio vojnički genij, niti je imao, a ni mogao imati solidnog vojničkog znanja, ali je bio idealan za vojevanje po bosanskim planinama, napose kad mu je uz bok stajao sin naše kršne Hercegovine, rođeni gerilac Rafael Boban.“

Član ustaške elite

U Zagrebu nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Zbog te djelatnosti opet je uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku.

Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu kao jedan od pripadnika nove elite, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi.

U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju. Pri tome dobiva i čin satnika Ustaške vojnice.

Nakon uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10travnja 1942. šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:

„Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“

Čin ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih akcija na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942. (Na čelu Crne legije zamjenjivao ga je Rafael Boban.)

Odmazde protiv srpskih civila Crne legije

Vladimir Dedijer pisao je o zločinima koji su se dogodili za teških borbi partizana i Crne legije oko Kupresa. Srpska sela podržavala su partizane pa je Francetić odobrio odmazdmene akcije. U selu Gornji Malovan ubijeno je oko 70 seljaka sumnjičenih za kolaboraciju s partizanima. Najteža odmazda dogodila se 17. srpnja u srpskom selu Urije.

Rezultate odmazde zabilježio je Milovan Đilas koji je idućeg dana posjetio selo sa svojom jedinicom.

“Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izašli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu, kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od ono malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati, i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci djelovala je tako, da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela.

Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila sva zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – možda od tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete? Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod krvave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje

Uspon i kraj

S dijelom Legije sudjelovao je u borbama na Kozari, a u ljeto 1942. postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.

Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Ivanu Stipkoviću. U rujnu 1942. bio je u pratnji Ante Pavelića prigodom njegova posjeta Adolfu Hitleru i hrvatskim legionarima na istočnom bojištu. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji Dinara, a polovicom studenoga je na području Kalnika.

Francetić se slao i ljude u Jasenovac, pa je tako u studenom poslao devet Ludbrežana (dva seljaka, dva trgovca, veterinara, odvjetnika, bačvara, šofera i obrtnika) u logor jer su “širitelji lažnih vijesti protiv državnih probitaka te su kao takvi pogibljeni za javni red i sigurnost”:

Smrt Francetića

Francetić je pošao na novi zadatak u Liku zrakoplovom 22. prosinca 1942. godinegdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Zrakoplovom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić.

Istog dana partizani su teško oštetili zrakoplov kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletiti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali su ih pri tome napali seljaci.

Teško ranjen Francetić je bio prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 jasenovačkih logoraša, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro 27prosinca 1942. godine.

Bilo je i nepotvrđenih glasina da je na motoru njegovog zrakoplova izvedena sabotaža od strane nekih talijanskih ili partizanskih agenata jer Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku potporu četnicima u Lici i Primorju. Navodno je dan prije polijetanja Francetić poslao Paveliću pismo sadržaja:

„Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić.“

Da se ne bi demoralizirali narod i vojska među kojima je Francetić bio jako omiljen, ustaške vlasti su dopustile da se vijest o njegovoj smrti objavi tek tri mjeseca kasnije, 30ožujka 1943. Prije toga su oko Nove godine pustili obavijest da je nestao. Posmrtno mu je dodjeljena Zlatna kolajna Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost s pravom na naslov viteza. Također je posmrtno promaknut u čin krilnika Ustaške vojnice.

Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom Narodna pjesma vitezu Juri Francetiću. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma Evo zore, evo dana. U njegovu čast, 31ožujka 1943., domobranska 7pješačka pukovnija dobila je ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

 

 

Legenda i dalje živi

Tijekom obrambenog rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) bojna HVO-a iz Zenice je nosila ime “44. samostalna domobranska bojna “Jure Francetić“” (kasnije je prerasla u brigadu “Jure Francetić”) kao i dvije bojne HOS-a, 13. bojna “Jure vitez Francetić” iz Tomislavgrada 19. bojna “Vitez Jure Francetić” iz Gospića. Jedna ulica u zapadnom Mostaru danas nosi ime Ulica Jure Francetića.

U Slunju je u lipnju 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004. intervencijom Ive Sanadera temeljem članka 107. Ustava, zajedno s spomenom pločom Mili Budaku u Svetom Roku. Ploča je vraćena nakon dva mjeseca i odmah brzo uklonjena.

Zanimljivo da je Borisu Tadiću često predbacuje glasina da je njegova majka iz obitelji Francetić iz Sarajeva što bi značilo da je Francetić Tadićev predak. O tome ne postoje čvrsti pisani podaci.

Autor: Dnevno.hr

ZADNJE VIJESTI