Public Domain Pictures

KAKO ĆE BITI KOD NAS? Nakon uvođenja eura u Italiji kruh duplo skuplji, u Njemačkoj porast cijena i do 100%! 

Autor: Ratko Martinovic

Uvođenje Eura odnosno čak i natruha možebitnog izlaska iz Eurozone očito su simbol 'rađanja i umiranja' Europske unije. Zašto se dovela u tu nezahvalnu poziciju?

Iako valute služe da bi optimizirale suradnju među državama, globalizirale trgovinske obrasce i povezale kupce s proizvođačima – euro sve više podsjeća na ‘kamen smutnje’ u međunarodnim odnosima.

Kina drži u šaci i dolar i euro

Unatoč tomu što Bruxelles kategorički odbija poveznicu s pokušajem suspenzije demokracije u Italiji – jasno je kako je odluka njihovog čovjeka na predsjedničkom mjestu bila prvenstveno uzrokovana ‘euroskeptičnom najavom odbacivanja eura’. Neizabrani i od strane oporbe postavljeni predsjednik zagrmio je na sam spomen korelacije poskupljenja cijena i uvođenja eura u Italiji kao o ‘pseudoznanstvenom’ i ‘populističkom’ argumentu. No je li to doista takva suluda tvrdnja? Devetnaest od dvadeset i osam članica EU nalazi se u famoznoj Eurozoni, europska valuta druga je po fluktuaciji na svijetu iza dolara, a koristi se i nekim eksternim državama i teritorijima poput Andore, Monaka, San Marina, Vatikana, Crne Gore ili Kosova. Monetarnom politikom upravlja Europska centralna banka s franšiznim jedinicama u državama članicama i korisnicama, bez stvarnog monetarnog suvereniteta nacionalnih jedinica.

Upravlja li Eurozona svojom valutom ili euro svojim okruženjem? Kina je taktički utjecala na dolar kupovinom državnih obveznica, a sličan manevar nastojali su ostvariti i u EU sudjelovanjem u ukupnom kapacitetu trgovine, odnosno omjera uvoza i izvoza. Rezultat je snažna ovisnost o vanjskim investicijama čime Euro ‘de facto’ s gotovo 1/3 vrijednosti ovisi o vanjskom utjecaju, a samim time i sve države članice. Takva politika je doduše tržišna, ali je i ‘dvosjekli mač’ – SAD i EU, odnosno dolar i euro previše ovise o kineskom interesu. Isto tako, tečaj ovisi o volji/mogućnosti država korisnica za vraćanjem dugova što Eurozonu stavlja u nezahvalnu poziciju možebitnog parazitiranja. ECB se mora igrati dobrog i lošeg policajca u prilagođenom obliku intervencionizma – i onda dolazimo u klasični začarani krug borbe između kapitalizma i (nacional)socijalizma. Euro je stabilna valuta, no zašto onda vlada teza da povisuje cijene na novim tržištima?

Dva recepta za uvođenje eura – državni intervencionizam u valutnoj tranziciji i držanje obaju valuta u cjeniku

Velika Britanija i Danska jedine su uvjetovale ulazak u EU zadržavanjem vlastitih valuta – ostali izuzev Švedske samo čekaju trenutak ulaska u Eurozonu, ovisno o političkim vjetrovima u zemlji. Kako iz Italije dolaze tvrdnje o ‘nedostatku znanstveno provjerljivih dokaza o povećanju cijena’ red je da se osvrnemo i na taj moment. Eurostat vodi službenu statistiku i ona je toliko neujednačena za različite zemlje da se analitičari s pravom pitaju zašto. Prosjek rasta cijena od 0,3% tako ne znači praktički ništa, pošto u prosjek ulaze svi proizvodi i tržišta, manipulacije su sveprisutne i idu u korist uvođenju eura, a podaci su prenezgrapni i generalni da bi se dubinski uspoređivali. Problem je i famozno ‘zaokruživanje cijena’ kojeg su provele sve države, a nikad ne ide na nižu cifru. Znanstvena studija MIT-a kao referentnu točku analize uzela je španjolsku ‘Zaru’ i na primjeru Latvije utvrdila da je tvrtka cijene uskladila s tržištima u drugim zemljama, unatoč dotadašnjoj nižoj cijeni od 7%. Kada bi se sektori umjesto ‘prehrambena industrija’ dodatno konkretizirali, dobili bismo situacije gdje su kruh i mlijeko skočili i po više desetaka posto. Što bi za Hrvatsku bila prava katastrofa, pošto su cijene tih artikala ionako uvjerljivo najniže u omjeru cijena-standard.

Protuargumenti ili opravdanja su a) povećanje životnog standarda i plaća koji su progresivniji od samih cijena, b) nemogućnost institucionalnog utjecaja na povećavanje cijena od strane trgovaca, c) pad vrijednosti domaće valute što povećava cijene, d) tranzitne izmjene deflacija-inflacija klasične za uvođenje nove valute na tržište kapitala. Zanimljivo, političari koji uvedu euro kao orkestrirani ‘papagajski’ mantraju da cijene nisu skočile i da je riječ o ‘osobnoj presumpciji i zapažanju’, a novi trend je i ovaj da ‘odokativna procjena nije znanstvena’. Jedino je Njemačka priznala ‘značajan porast cijena’ zbog ‘pogreške u vjeri za samoregulacijom tržišta’. U prijevodu – utvrdili su da je za skok cijena (povrće gotovo 20%, bijela tehnika do 100%) kriv izostanak državnog intervencionizma u zakonskoj regulaciji cijena. U Italiji je kruh skočio za dvostruko. No nije bilo nikakvog porasta cijena sve dok su zakonski prodavači morali držati cijene i u euru i u liri. To je pravi znanstveni dokaz da iza povećavanja cijena ne stoji isključivo ‘nevidljiva ruka tržišta’ već trgovačka lukavost.




Ako Hrvatska uvede euro, mora se voditi dvima postulatima: a) nadzirati svaku frekvenciju rasta cijena u određenom vremenskom razdoblju, neuvjetovanu nekim trećim faktorima (poput cijena goriva, transporta itd.), b) duži vremenski period držati cijene u eurima i kunama, te njihov porast u postotnom obliku kroz prethodno tromjesečje.

Naravno, tako savjestan postupak u domaćim uvjetima zvuči kao utopija…




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.