capture

Umro jedan od najuglednijih hrvatskih književnika u iseljeništvu i dijaspori Mirko Vidović

Autor: I. Raos

U Livronu u Francuskoj u četvrtak 13. listopada 2016. umro je jedan od najuglednijih hrvatskih i europskih ovodobnih književnika, poznati povijesničar, likovni umjetnik raspoznajnog izraza i političar akademik Mirko Vidović koji je bio jedan od pokretača Međunarodnog helsinškog udruženja i središnjice Međunarodne lige za ljuska prava, član Međunarodne akademije i jedan od osnivača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD), ujedno je uz to bio član i suradnik mongih kulturskih i znanstvenih institucija, medija, udruga i akademija u Europi i svijetu.

Mirko Vidović rođen je 31. prosinca 1940. godine u livanjskom selu Bila, prije početka Drugog svijestskog rata u onodobnim okolnostima kad je njegovo Livno pripadalo Banovini Hrvatskoj koja je bila u okviru raspadajuće prve tzv. „Jugoslavije“. U rodnom selu Bila u bilizini Livna od 1947.-1951. pohađao je Osnovnu školu, zatim je bio polaznik niže gimnazije od 1952. – 1955. u Odžaku i Bosamskom Šamcu, pri tom se prvi put pojavilo njegovo ime među književnim suradnicima prvog broja sarajevskih „Malih novina“.

Nakon Male mature polaznik je Gimnazije „S.S. Kranjčević“ u Livnu, u kojoj se kao učenik drugog razreda gimnazije anonimno javlja na natječaj „Oslobođenja“ za priču iz znanstvene fantastike za koju je dobio prvu nagradu. Zapravo od prvih gimnazijskih dana počinje izražajno književni život Mirka Vidovića.

Vidović je kao vjernik zbog prakticiranja katoličke vjere u onodobnici nailazio na velike probleme naročito s Omladinskim komitetom SKBiH (jer je javno izrazio žaljenje zbog smrti pape Pija XII), zbog čega je bio osuđen na deset dana zatvora, pri čemu ga je nastavničko vijeće htjelo izbaciti iz Gimnazije. Ipak za njega osobno se zauzeo Arslan Zijadić jamčeći kao direktor škole, pa je jedva uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturski rad dobio je opet prvu nagradu BiH – Antologiju djela književnika BiH.

Nakon završetka Gimnazije u Livnu, zbog zbog oskudice nije mogao upisati arhitekturu u Zagrebu, upisao se na Filozofski fakultet u Zadru na kojemu je kao ponajbolji student diplomirao u prosincu 1964. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Zadru i zaposlio se na odrđeno kao urednik kulturske kronike u zadarskom „Narodnom Listu“, očekujući namještenje u podržnici Instituta JAZU kao znanstveni istraživač za područje povijesti pismenosti na Jadranskoj obali.

Pri čemu u njegovoj kući u Zadru započinje djelovati Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio poletne mlade kreativne osobe na načelima „mišljenja po savjesti“, a ne po ideološkim načelima, a zapravo je bio jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, ubrzo je dobio zabranu, i udaljavanje s posla njegovih pripadnika, pa su pojedinci morali emigrirati, a njih je nekoliko osuđeno i upućeno na robiju. Dok je Vidović provodeći anketu o populacijskoj problematici u Zadru ponovno došao u nemilost komunističkog režima, pa je žurno napustio Zadar sa suprugom i djetetom i otišavši u Francusku, da bi izbjegao progon „zbog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.“

Došavši u Francusku nanovo je upisao književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu, na kojemu je opet uspješno diplomirao sa stupnjem naobrazbe magisterija. Nakon toga upisao je i studij čiste filozofije, ali taj studij nije uspio završiti. Stoga jer je s francuskom putovnicom otputovao u posjet vrlo bolesnoj majci u Livno. Ali po povratku iz Livna u Zadru ga je prokazao njegov studenski kolega s Fakulteta u kojem je bio uhićen. Ubrzo mu je u Zadru suđeno 3. rujna 1971. zbog knjige pjesama “Hram nade” i biva osuđen na četiri godine strogog zatvora. Međutim kad je prispio u KPD Stara Gradiška udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobođen. Ali to je Vidović odbio. Stoga su mu ponovo zasebno sudili u Zagrebu 31. ožujka 1973. godine kad su ga osudili na još tri i pol godine robije zbog toga jer je boraveći u Francuskoj objavljivao svoja djela u nakladi Hrvatske revije, bivajući povezan s “neprijateljskom emigracijom”.

Nakon mukotrpne tri godine zatočeništva u logoru Stara gradiška prebačen je u Srijemsku Mitrovicu u kojoj je zadržan više od dvije godine na izdržavanju kazne. Ipak nakon što se je osobno zauzeo ondašnji predsjednik Francuske, pušten je nakon izdržanih pet godina i dva mjeseca robije na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

U inozemstvu ponovno nastavlja djelovati ali kao francuski državljanin pri tomu je objavio uspomene s robije pod naslovom Sakrivena strana mjeseca. Knjiga je doživjela dvije naklade na hrvatskom i cjelovite prjevode na francuskom i talijanskom, a djelomično na engleskom i španjolskom. Pozvan je da bude član (kao svjedok istine u komunističkim zatvorima) u središnjicu Amnesty International u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljuska prava. Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez koju je uspio poslati na slobodu tajnim kanalom. Pa je ta knjiga u inozemstvu, tj. u Švicarskoj objavljena na hrvatskom i francuskom jeziku. U inozemstvu je objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV.

Nagrade i pohvalnice

Krajem 1979. na poziv uglednih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima održanima za članove Sabora Hrvatskog narodnog vijeća, na kojima je pri vrhu liste bio izabran među tridesetoricom zastupnika. Na zasjedanju III. Sabora HNV u siječnju 1980. u Londonu biva izabran za Predsjednika Sabora HNV-a. Zbog međunarodnog djelovanja i posebnih zasluga dobio je mnoge međunarodne nagrade i priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Grada Kijeva, uvršten je među „velike ovodobne pripovjedače“ u glasilu Short Story Intrenatinol kojeg objavljuje Institut za međunarodnu kultursku razmjenu u New Yoorku, ušao je u američki Leksikon posmodernističkih ovodobnih europskih književnika itd. Sudjelovao je na u „Međunarodnom meetingu poezije’“ u Parizu 1979.

Kao predsjednik Sabora HNV svjetski zapaženo je sudjelovao u djelovanju Madridske konferencije krajem studenog 1980. Uz to bio je jedan od glavnih suosnivača i pokretača Međunarodnog helsinškog udruženja. Pri čemu je sudjelovao i u djelovanju Ottawske konferencije u travnju 1985. Na najvišoj razini primale su ga državne institucije i tjela SAD-a, Francuske i Europske zajednice itd. Bio je glavni idejni konceptor „Završnog dokumenta helsinške konferencije“ za provedbu i primjenu. Dinamično je u tom duhu djelovao i na procesu pravednog samoodređenja i razdruživanja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u članstvo ugledne Međunarodne akademije kojoj se sjedište nalazi u Italiji, u kojoj je promaknut 20002. u čast Viteza Akademije.

Životopis:

Vidovićevu biografiju čini 1280 objavljenih naslova, od tog ih je ukoričeno 110 na svjetskim jezicima i objavljenih na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovjedaka iz srednjovjekovne Bosne – Drijenove svirale, 1993. i Šta je, je – šta nije, nije – zbirku anegdota iz razdoblja kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata. U rukopisima za objavljivanje još ima pripremljenih 40-ak knjiga s raznih područja, od toga je 10 kazališnih drama ali i više naslova zasebnih svezaka filozofije kojoima epistemološki propituje ovodobnicu s razine lepeze znanja i znanosti, dok od neobavljenih romana spomenut ćemo naslove Dioklecijan, Udarnik…
Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964.
ANTEJ – roman o poraću u Zadru (napisan 1965. /66.), objavljen u nakladi Matice hrvatske Zadar 2010.
Hram nade,1970.
Ribnjak Bethesda, 1971.
Sakrivena strana mjeseca, 1977.
Bijeli vitez,1980.
Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984.
Hrvatski iranski korijeni, 1991.
Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001.
Gatha Spitama Zarathustre 2003.
Panonija 2004.
Pad i uspon Ilirije 2005.
Postojbina Dinaraca, 2011.
Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog, naklada „Škorpion“ Zagreb,2012.
Kako je nastao Pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru?, naklada „Škorpion“, Zagreb, 2013.

Autor: I. Raos

ZADNJE VIJESTI