Nikola Cutuk/PIXSELL
Nikola Cutuk/PIXSELL

Umjesto slike Plenkovića, HDZ mora Hrvatskoj ponuditi odgovore o njegovom političkom sadržaju

Autor: Marko Ljubić

Mene je osobno jako uznemirila Plenkovićeva izjava dan nakon Brexita da se taj referendum – nije smio nikako dogoditi! Čovjek iza koga će ostati, u slučaju jednoga kandidata, sumnja na tuđi i izvanstranački, pa i izvanhrvatski potpis, na koji su, što je najlošije, već sada stavili ciljano subverzivni supotpis svi lijevi mediji, sve antife, Mesić, Šeks, Jadranka Kosor, a i sam Milanović- politički je mrtvac i prije nego je zakoračio u nacionalnu politiku.

Kako stvari idu, sve se mijenja izuzev HDZ-a. Naime, što god tko mislio o Tomislavu Karamarku, on je svojim odlaskom, makar prisiljenim, omogućio stranci da u idealnim, a ne kako većina komentatora ističe, u teškim okolnostima, ponovno zajaše na pobjednički val i u intenzivnom političkom razdoblju preuzme odgovornost za Hrvatsku.

Ključno je pitanje u ovom trenutku, ima li u HDZ-u za to ljudi, a ne imaju li ili nemaju jednoga ili više dobrih kandidata?

Sve što vidimo ukazuje na to da je HDZ isuviše okovan grupnim interesima te da je autoimuni refleks interesne grupacije odavno i zauvijek paralizirao njihovu nacionalnu odgovornost.

Razvoj stvari ukazuje da ono što je započeo HDZ devedesetih pa kasnije svojim pogreškama jako uprskao i doveo državnost na iste pozicije kao i devedesete, jednostavno treba netko drugi nastaviti. Ni to samo po sebi nije fatalna poruka iz aktualnih događaja, jer jako je vrijedno saznanje i otriježnjenje od iluzija, koje je odavno potrebno stotinama tisuća pristaša ove stranke.

Hoće li dakle HDZ ostati upamćen kao pokret koji je isključivo na viziji FranjeTuđmana podigao na noge hrvatski narod, nastavio nakon Tuđmana vegetirati razaran unutarnjim sukobima bez njegovoga karizmatičnog balansa, cehovskim interesima i ciljevima, te – jednostavno zamro u nedostatku bilo kakve nacionalne i političke vizije?

Nešto kao Budišin HSLS.

Ako ne iskoriste ovaj trenutak i izazove koje nosi, svakako im je to izvjesna sudbina.

Mnogi će se pitati, znajući što predstavlja Zoran Milanović i njegova navodna ljevica, što će se dogoditi u tom slučaju s Hrvatskom?

To pitanje ima jednaku težinu kao i pitanje na kojemu se jedno vrijeme krajem osamdesetih godina održavao kao hrvatska nada Stipe Šuvar u sukobu s Miloševićem, kada su ljudi u nedostatku bilo kakvoga lidera na horizontu, pristajali na opasnu iluziju samo da bi sačuvali makar i lažnu nadu.

Dok se nešto ne dogodi.

I, dogodilo se.

Nije Šuvar, kao što je poznato, ni mogao ni htio riješiti temeljne probleme hrvatskoga naroda tada, riješio ih je Franjo Tuđman. Tako će biti i sutra, tako je uvijek bilo.

Jedino narod ostaje, sve ostalo prolazi.

I, uvijek se kad tad, kako tako dogodi kritična integracija – naroda, što nije nikakav hrvatski specifikum jer su ti procesi već nekoliko godina snažno zahvatili cijelu Europu. Problem je jedino u tome što Hrvatska bez autentične politike i jasne vizije svoje budućnosti, u trenutku kada se većina europskih naroda i država preispituje tražeći nove europske pravce i pokušavajući Europu kao viziju postaviti na bitno drugačiju i zdraviju paradigmu, ponovno ide jedina protiv – snažne matice. Svi guraju u jednom pravcu i traže izlaze na njemu, a Hrvatska zapravo gura posve suprotno.

Na to mi sliče i Plenković i Kolinda Grabar Kitarović, a da ni ne spominjem navodnu ljevicu, te praktično ukupan društveni establišment, posebno akademski.

Dok im netko ne kaže, ljudi okrećite, sad vozimo u drugom pravcu.

Sve to uveliko ovisi, u ovome trenutku, od razvoja stvari u HDZ-u.

Ići na navodne izbore u stranci s jednim kandidatom znači puno toga lošeg.

To bi značilo da u stranci nema autentične vizije, odgovornosti i političke hrabrosti, niti kritične razine personalnog karaktera. Izbjegavanje otvorenih rasprava i konkurencije u svakoj organizaciji ukazuje na nepovjerenje u vlastite vrijednosti, nepovjerenje u razinu kulture internoga dijaloga i sučeljavanja mišljenja. To znači da je ukupna stranačka struktura baždarena na izbjegavanje svakoga rizika, na nezamjeranje s nadređenom hijerarhijom, na slijepu poslušnost i apologetsko kaskanje za pravcima i događajima koje situacija nameće. Točno ono što su nekolicina članova predsjedništva onomad rekli, ulazeći u stranku nakon Karamarkove ostavke, da ovaj put na sjednicu nose – svoju glavu.

Ta izjava je daleko krupniji razlog za trenutnu smjenu tih ljudi nego sve Karamarkove stvarne ili izmišljene nepodopštine. Nitko se nije usrećio niti postigao nešto s – poltronima i klimoglavcima, a pogotovo su opasni kada i ukoliko imaju golemu moć u rukama.

Jer, obrazloženje da je stranci potrebno jedinstvo oko jednoga kandidata je najbanalnija laž oduvijek, koja jedino i sigurno znači da takvoga jedinstva nema na nacionalnim ciljevima, već isključivo na onim personalnim, uskim i cehovskim. Takvo je jedinstvo uvijek do prve prigode. To je trgovačko društvo, a ne nacionalna politička stranka. Jedinstva u takvoj organizaciji ne može biti, jer stvarno jedinstvo se nikada ne ostvaruje bez jasnog i zajedničkog nacionalnog cilja. I, još jasnijega načina njegovoga ostvarivanja. Naime, politička stranka može imati i autonomne političke interese, ali ništa se ne može nazivati politikom ako nema uporište u nacionalnim interesima. Da je drugačije, svaka bi se poslovna, sportska, sindikalna ili civilna organizacija nazivala – političkom.

Te organizacije se otvoreno skrbe za interese članstva, a stranke se nazivaju političkima jer su im nužno ciljevi – nacionalni i društveni, kao i interesi.

Svrstavanje iza jednoga kandidata, tko god on bio u ovome trenutku, znači izravno priznanje da stranci nije bitna politika, političke ideje, program, već zadržavanje kakvih takvih društvenih i političkih sinekura te da je ukupna njena infrastruktura odavno zamrla zasnovana na poltronstvu, karijerizmu i isključivom zadovoljavanju interesa članstva. To nužno nameće po svojoj prirodi eliminaciju svake konkurentnosti, čuvanje stečenih pozicija i isticanje principa zatvaranja, a ne širenja vrednota, što u konačnici vodi svojevrsnoj prisili i nametanju ograničenja razvoju nacionalnoga društva.

Jedan kandidat slijedom rečenoga implicira međuljudsko nepovjerenje u stranci i nužno vodi nastavku unutarstranačkih sukoba za sinekure i interese različitih grupacija. U takvim okolnostima nitko nije u stanju presjeći s tisućama i tisućama prirepaka koji se još od devedesete godine vucaju za strankom lobirajući, sređujući, savjetujući i otkrivajući neprijatelje, zarad golemih osobnih benefita izvan bilo kakve razumne društvene opravdanosti i bilo kakvoga stvaralaštva. S tom armijom parazita, stranka koja ima korektne političke namjere i kakvu takvu nacionalnu odgovornost mora odmah raskrstiti.

Jedan kandidat za predsjednika u situaciji kada se namjerno špekulira s nametanjem Andreja Plenkovića iz stranih interesnih centara, znači i njega samoga u startu odsjeći od članstva, hrvatskoga naroda i učiniti ga taocem, a što je najlošije i sigurnim gubitnikom na predstojećim parlamentarnim izborima. Znači zapravo izručiti Plenkovića upravo stranim utjecajima.

Naime, nije pobjeda HDZ-a eventualna i realno izgledna koalicija SDP-a i HDZ-a, je je izvjesno da odavno stvarni vladajući, a ne pojavni politički establišment zapravo vodi Hrvatsku u tom pravcu pri čemu je bilo nužno potpuno sterilizirati HDZ i ubiti u njemu svaki nacionalni legitimitet, kako bi se na duže vrijeme ili zauvijek cementirale stečene pozicije u Hrvatskoj. To znači, između ostaloga, i trajno postavljanje potpuno lažne vrijednosne paradigme antifašizma kao uporišta takve države i okvira pacifikacije hrvatskoga naroda.

Što dakle sobom nosi u političkom smislu Andrej Plenković?

Pristojnu vanjštinu, civlizirano ponašanje, znanje svijetskih jezika, diplomatsko iskustvo?

Da.

Sve to je nužno Hrvatskoj suočenoj s gomilom divljaka svih vrsta u političkom i javnom diskursu, ali to bi nažalost moralo biti tek uvjet da bi se netko smio uopće baviti nacionalnom politikom, a ne njegova ključna politička kvalifikacija. Jer nitko u Hrvatskoj još nema pojma što su Plenkovićeve političke ideje i na čemu on zasniva svoje europejstvo primjerice.

Može li se uopće govoriti o europejstvu, a ne izjašnjavati se negativno i odlučno o zločinačkom komunističkom poretku koji je u crno zavio tolike europske narode i koga je upravo ta Europa osudila?

Ne može niti smije.

Može li se govoriti o europejstvu koje na sve načine pokušava utržiti Srbiji mamac na temelju hrvatskih nacionalnih interesa i otvorenih rana, pa ignorirati posve razbojničku srbijansku politiku ili ju javno podupirati kao – zajedničku europsku vrijednost?

To nitko ne bi smio.

Na tome se ništa zdravo ni dobro ne može izgraditi.

Zato Europa ima problema, jer je odustala od načela i elementarnih principa.

Brojem mali narodi nikako ne smiju nekritički podržavati takve političke ideje i ciljeve te izgradnju bilo čega na toj integrativnoj platformi.

Zna li netko što o tome svemu misli Plenković, koji bi sutra trebao povesti Hrvatsku, ne u Europu, što se kod nas idiotski nameće godinama, već u ostvarivanje hrvatskih nacionalnih ciljeva i njihove afirmacije u toj Europi?

Nitko to još ne zna i neće se znati bez više kandidata u izborima za predsjednika HDZ-a, jer je elementarni preduvjet bilo kakvoga suvisloga, pa makar i formalnoga pristupa ozbiljnim politikama, raspraviti pred očima hrvatskoga naroda te ciljeve i pitanja.

Mene je osobno jako uznemirila Plenkovićeva izjava dan nakon Brexita da se taj referendum – nije smio nikako dogoditi!

Čovjek iza koga će ostati, u slučaju jednoga kandidata, sumnja na tuđi i izvanstranački, pa i izvanhrvatski potpis, na koji su, što je najlošije, već sada stavili ciljano subverzivni supotpis svi lijevi mediji, sve antife, Mesić, Šeks, Jadranka Kosor, a i sam Milanović- politički je mrtvac i prije nego je zakoračio u nacionalnu politiku.

Najviše što može jest odraditi jednu kratku etapu, što njega čak i može zadovoljiti u karijernom smislu, ali to nikako ne bi smjelo biti dovoljno ni stranci koja drži do nacije, a ni naciji.

Zato sve treba znati, a potom birati.

Nekolicina političkih senatora HDZ-a u aktualnom vodstvu, prije svih Milinović, Kovač, Milošević, Čuljak , a pogotovo Brkić, izravno su odgovorni za usmjeravanje HDZ-a, jer uz sve ostalo nose golemu odgovornost za loše politike te stranke, barem onu perceptivnu. Upravo ti ljudi to duguju Hrvatskoj, ako im išta više taj pojam znači.

To se nikako ne bi smjelo slomiti na leđima Zlatka Hasanbegovića, koga jednostavno kao svojevrsnu nacionalnu paradigmu treba sačuvati kao ključni oslonac svakom pobjedniku stranačkih izbora, ne za upravljanje ili ovladavanje strankom – nego za parlamentrane izbore i pobjedu na njima.

Ili, neku bolju budućnost.

Hasanbegović je u kontekstu svih problema s kojima se suočava HDZ, već odavno, svojevrsni osigurač, jamstvo da stranka ima kakvu takvu nacionalnu budućnost. Obiteljsko blago se koristi samo kao sigurnost i odgon straha i nesigurnosti sutrašnjice. Jedino što on može i treba danas, u trenutku kada se utvrđuju kandidature, ne samo kandidata, nego prije svega novih stranačkih politika s kojima će se istupiti pred hrvatski narod, javno i jasno, kako on to zna, zahtjevati odgovore na temeljne nacionalne dvojbe i pitanja.

U to nimalo ne sumnjam.

A to je u ovakvim odnosima snaga više nego – puno.

Autor: Marko Ljubić

ZADNJE VIJESTI