UDBAŠ U DIPLOMACIJI: Bandićev bratić osamdesetih ‘obrađivao’ ekstremnu hrvatsku emigraciju a onda postao hrvatski veleposlanik!

Autor: Dražen Boroš

Ivan Bandić uopće nije skrivao da je radio za jugoslavensku Udbu. Ali on u tome nije vidio nikakvo zlo. Pa bio je mlad i samo je htio raditi i riješiti stambeno pitanje. Ako je pri tome nekog optužio da je bio nositelj neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ, to je samo išlo u rok službe.

Nepresušna je plejada hrvatskih veleposlanika i diplomata koji su nas zadnjih dvadesetak godina sramotili po svijetu. Alkohol, droga, tučnjave, kocka, pronevjera novca, seksualni skandali … Popisu grijeha hrvatskih diplomatskih predstavnika u svijetu treba dodati i ljude sumnjive udbaške prošlosti, šarlatane koji ne znaju strane jezike, provokatore i siledžije.

Dovoljno se prisjetiti šverca droge u SAD-u, orgija hrvatskog diplomata u Rimu, švercanja alkohola hrvatskog veleposlanika u Libiji, veleposlanika u Washingtonu koji je u podrumu veleposlanstva proizvodio je i buteljirao vina i potom ih dijelio gostima. Ili generalnog konzula u Kanadi koji je uhvaćen mrtav pijan za volanom, ili veleposlanika u SAD-u koji je pronevjerio milijun dolara na službenoj kartici itd…, itd…
Hrvatska vanjska politika se u zadnjih 15-ak godina kontinuirano srozavala i danas je dosegnula razinu kada se više jednostavno ne može smatrati vanjskom politikom moderne i suverene države. Glavni razlog je rastakanje sustava službe vanjskih poslova koje su provele političke elite i svi njihovi ustavni kreatori od 2000. do danas.
Dakle, Ministarstvo vanjskih poslova doslovce su preplavili tzv. “diplomati-uhljebi” te ostaci jugoslavenskog diplomatskog kadra koji danas čini više od 10 posto ukupnog broja veleposlanika i generalnih konzula Republike Hrvatske.

Mesić napunio diplomaciju udbaškim kadrovima

Uz njih, hrvatsku je diplomaciju početkom 2000-tih godina Stipe Mesić uz pomoć Bude Lončara popunio i starim udbaškim kadrovima. Jedan od njih već desetljeće i pol mirno šuti i ide s jedne funkcije na drugu.

Radi se o Ivanu Bandiću, nekadašnjem veleposlaniku RH u Mađarskoj i bratiću zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. On je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina radio u ‘Službi državne bezbednosti’ u Mostaru na obradi hrvatske emigracije koja živi u Americi. To potvrđuju i dokumenti, ali i živi svjedoci iz Hercegovine koji nam tvrde kako je on zapravo radio u odjelu za likvidaciju “ekstremnih” Hrvata emigranata.

On to štoviše uopće ne negira, nego se svojevremeno branio kako je kao mladi pravnik s diplomom mostarskog fakulteta htio pod svaku cijenu posao pa je tako ‘slučajno’ doznao kako “služba” traži djelatnike, prijavio se i 1988. godine dobio posao u ni manje ni više nego tamo gdje je trebala itekakva provjera i podobnost – u Službi državne bezbjednosti gdje je radio na odjelu za emigraciju, tzv. sektor – SAD.

– Brat mi je radio kao vozač u policiji te mi je rekao kako u SDB-u traže mlade ljude. U to vrijeme nije mi bilo važno gdje radim, bio sam mlad te sam tražio posao koji će mi omogućiti da svojoj obitelji osiguram stambeno pitanje, prisjetio se Ivan Bandić – bratić zagrebačkog gradonačelnika.

Dobio je i posao i stan, a tvrdio je kako mu je zadatak bio “obraditi” 30-ak hrvatskih emigranata u SAD-u. Zanimljivo na jednom popisu sumnjivih emigranata bio je otac Milana Bandića, dakle njegov stric koji je navodno 1953. sudjelovao na antijugoslavenskim manifestacijama.

Krajem 1990. godine Ivana Bandića je tadašnji ravnatelj HIS-a Miroslav Tuđman pozvao da radi za njega. Tada započinje njegova karijera u hrvatskim obavještajnim službama a kao operativac radio je na slučajevima međunarodnih zločina i terorizma.

Za vrijeme raspada HDZ-a i previranja u obavještajnim službama dobio je nogu iz službi i pod svoje ga je odmah primio a tko drugi nego Stjepan Mesić koji ga je prvo posalo za savjetnika u hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu a onda 2002. u Pečuh za generalnog konzula u Republici Mađarskoj da bi 2007. postao i veleposlanik RH u Budimpešti. Danas je konzul u Tuzli, međutim, svjedoci koji su nam se javili iz Posušja tvrde kako je mlađahni Ivan kao “operativni radnik” SDB-a Mostar krajem osamdesetih optuživao hrvatske emigrante da su ni manje ni više nego “nosioci neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ.” Konkretnije, Bandić je zvao na razgovore članove bliže obitelji i prijatelje kako bi saznao što njihovi rodjaci rade u Americi, čime se bave, odnosno rade li protiv Jugoslavije. U dokumentima s kojima raspolažu navode se i imena ljudi koje je on “obrađivao”.

Barem zna engleski bolje od Ingrid

Kako je udbaš završio u diplomaciji nije jasno, no o kakvom se zapravo kadru i stručnjaku radi možda najbolje potvrđuje njegov govor na engleskom koji je teškom mukom “pročitao” na World Peace Summitu 2009.godine.

Osim toga za sebe je tvrdio da je za razliku od bratića, “želio ostati politički bezbojan”. Kako se tako “bezbojan” popeo od službenika jugoslavenskog udbaša do hrvatskog veleposlanika nije jasno ni njegovoj današnjoj šefici koja ga je naslijedila ali je uz njegovo ime stajala opaska – Ne dirati.

Kako nije više bio kadar da bi bio veleposlanik ni u Albaniji gdje je službovao godinu dana, Pusić ga je postavila za konzula u Tuzli. A gdje će završiti – samo nebo zna.

[pdf-embedder url=”http://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2015/04/ivan-bandić-Udba-Copy.pdf”]

[pdf-embedder url=”http://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2015/04/Ivan-bandić-Udba-Copy-1.pdf”]

Autor: Dražen Boroš