Ubojstvo Brune Bušića u Parizu

Autor: Bože Vukušić

Dok je Bušić 16. listopada, između 23 i 23:15 sati, ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao (Rue de Belleville 57), za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao.

Nakon odlaska u izbjeglištvo Bruno Bušić ostao je u kontaktu s dr. Franjom Tuđmanom, svojim svojevrsnim mentorom. Potajice su izmjenjivali poruke, a onda ga je Tuđman u konspiraciji posjetio te se sastao se još s nizom hrvatskih emigranata u Europi u cilju usklađivanja političko-osloboditeljske djelatnosti domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Budući hrvatski predsjednik na prvom je ilegalnom putovanju u inozemstvo u kolovozu 1977. obišao Njemačku, a potom posjetio i Švedsku, u kojoj se navodno susreo i s jednim od vođa Liberalno-konzervativne stranke Carlom Bildtom, aktualnim švedskim ministrom vanjskih poslova. Prilikom drugog putovanja iduće godine, također u kolovozu, Tuđman je osim Njemačke posjetio i Španjolsku, gdje se sastao s urednikom Hrvatske revije Vinkom Nikolićem i bivšim domobranskim pukovnikom Ivanom Babićem.

Pukovnik Babić kao glavnostožerni oficir starojugoslavenske vojske prešao je nakon kapitulacije Kraljevine u travnju 1941. u Hrvatsko domobranstvo. Stanovito je vrijeme bio šef kabineta vojskovođe Slavka Kvaternika, a nakon njegove smjene zapovjednik škole za izobrazbu domobranskih časnika u Stockerau kod Beča i u Varaždinu. U stalnoj vezi s vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS), po njenom je nalogu 9. siječnja 1944. prebjegao u Italiju i kontaktirao saveznike. Ali, budući da su oni već bili odlučili da im je Tito saveznik, Babića su strpali u zarobljenički logor – u kojem je zadržan sve do kraja rata. Kasnije se nastanio u španjolskom gradiću Torremolinosu, gdje će i umrijeti 6. lipnja 1982.
Zašto uopće spominjemo Babića? Prema znanstveno nepotvrđenim glasinama upravo su on i dr. Tuđman pomagali Bruni Bušiću pri pisanju Uputa za osloboditeljski rad. Babić je navodno napisao poglavlje o posebnim oblicima ratovanja (psihološkim operacijama), Bušić sastavio političko-povijesnu retrospektivu, dok je Tuđman imao ulogu recenzenta – urednika. Analitičari KOS-a pomno su raščlanili brošuru i u već citiranom elaboratu zaklučili:

– Radi se o pokušajima da se utvrde ‘zajednički ciljevi’ hrvatskih ekstremnih nacionalista, ustaša i hrvatskih komunista. Sve je to sračunato na to da omasove i prošire bazu za terorističko djelovanje, unesu određenu pomutnju i dezorijentaciju. Za takve asocijalne tipove koji bi mogli nasjesti propagandističkim učincima ustaških ideologa služe ove upute, s preporukom, za vođenje ‘revolucionarnih meto­da djelatnosti’ odnosno da se na ‘tuđe nasilje odgovori prikladnim sredstvima’.
U ovom se tekstu želi indoktrinirati eventualne ‘dobrovoljce’ i ‘revolucionare’, kako bi ‘oslobodili’ Hrvatsku za ‘opće dobro’ iza kojega se skrivaju ekstremni ustaški i drugi nacionalistički, intelektualni i drugi asocijalni krugo­vi. Stoga ‘dobrovoljac’ može biti iz svih društvenih slojeva – seljaka i radnika, bogatih i siromašnih, mladih i starih, žena i djece, sposobnih i manje sposobnih te slično.
Posebne upute date su u vezi s razlikovanjem ‘revoluciona­ra’ i običnoga građanina. ‘Građanin diše zrak, jede hranu i pije piće da bi živio’, ali, ‘revolucionar diše rodoljublje, jede rodoljublje i pije rodoljublje’, da bi ‘oslobodio domovinu’.

Hrvati: teroristi ili borci za slobodu

U dogovoru sa suradnicima u Domovini, Bušić je krajem 1977. za švedsku javnu televiziju pripremao dokumentarnu emisiju Hrvati: teroristi ili borci za slobodu. Producent je bio ugledni novinar Bengt Goeransson, a kamerman švedski ratni snimatelj hrvatskog podrijetla Nikola Majstorović. Na fonu proklamiranog jedinstva Domovine i Izbjeglištva snimljeni su razgovori s disidentima u Hrvatskoj (dr. Tuđman, Dražen Budiša, Ivan Čičak, Vlado Gotovac, odvjetnik Lav Znidarčić, akademik Petar Šegedin i zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić), dok je u emigraciji trebalo snimiti tobožnje vježbe hrvatskih revolucionara. Cilj: demonstrirati snagu, odlučnost i spremnost!

Fingirane vježbe nepostojećih oslobodilačkih odreda održane su u njemačkom Schwartzwaldu, a Bušić ih je osobno nadgledao, jedini se ne maskiravši od svih sudionika. I danas je nejasno zašto je Majstorović u djeliću sekunde snimio nezakrabuljenog Bušića – kadar koji se našao i u finalu emisije, prikazane 2. veljače 1978. na švedskoj televiziji. Premda je itekako znala da se radi o predstavi, Udbi će ta snimka poslužiti kao glavna izlika za Bušićevu likvidaciju!

Bez obzira na začudne okolnosti Bušićeve dekonspiracije, emisija je u emigraciji požnjela senzacionalni uspjeh. Umnožavana je diljem svijeta, preporučivana na misama, prikazivana na tribinama ili soarejama… Osokoljen, njen ju je idejni tvorac odlučio dopuniti snimkama podjednako fingiranih vježbi hrvatskih revolucionara u SAD-u i Australiji. Američki set u planinskom predjelu Clevelanda, Ohio, organizirao je bliski Brunin suradnik Vinko Logarušić (tadašnji suprug Zdravke Bušić, sestre avio-otmičara Zvonka). Snimanje je proteklo u najboljem redu, bez ikakvih prepreka, ali je Logarušić četiri godine kasnije uhićen pod optužbom da je na teritoriju SAD-a pripremao terorističke akcije protiv Jugoslavije te osuđen na dugogodišnju robiju. Oslobođen krajem devedesetih prošlog stoljeća, teško bolestan vratio se u Hrvatsku, gdje je ubrzo i umro. Pokopan je u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.




Istovjetne vježbe u Australiji trebali su snimiti članovi organizacije Hrvatska mladež – Uzdanica, legalnog krila Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). Organizator Nikola Bikeš, Bušićev prijatelj, odabrao je za trenažnu kulisu šumoviti kraj u blizini gradića Edena, stotinjak kilometara udaljenog od Canberre. Policija je, međutim, provalila akciju te na početku vježbe/snimanja uhitila 19-oricu sudionika, zaplijenivši oružje i opremu.

Događaj je postao poznat kao Slučaj Bega, prema toponimu brdovitog predjela na kojem su se bili okupili uzdaničari. Od svih njih osuđen je samo Jure Marić, suosnivač HRB-a. Protiv njega je kao krunski svjedok nastupila Ružica Andrić, koja se već godinama lažno predstavlja kao posljednji preživjeli sudionik Bugojanske akcije. Tvrdila je da je Marić po nalogu Udbe organizirao snimanje kako bi kompromitirao hrvatsku zajednicu u Australiji. Zahvaljujući nalazima psihijatara koji su ustvrdili da svjedokinja nije ubrojiva, njezina je izjava odbačena te je Marić osuđen na simboličnu zatvorsku kaznu.

Bušićev angažman nije smetao samo Jugoslaviji, nego i nekim međunarodnim središtima moći. Nije im odgovarala pojava revolucionara koji bi mogao osuvremeniti hrvatsku osloboditeljsku politiku, a time i narušiti njenu determiniranost probicima velikih sila, zbog koje tadašnje hrvatsko iseljeništvo nije bilo sposobno naštetiti Titovu režimu do mjere koja bi uzdrmala njegove temelje. Zbog toga je Bušića trebalo kompromitirati.




Medijska priprema likvidacije

Prvi pokušaj kompromitacije zabilježen je u čikaškoj Danici, koja je u međuvremenu promijenila uredničku postavu i politiku: Zdenko Antić oklevetao je Bušića, optuživši ga za tobožnje promicanje prosovjetskih ideja. U hrvatskom je iseljeništvu, doduše, egzistiralo nekoliko malobrojnih sovjetofilskih skupina, a većinu su predvodili razni agenti-provokatori, ne samo u službi Beograda, nego i Londona, Washingtona, Moskve, Pariza, Bonna… Ali Bušić s njima nikada nije njegovao bliske odnose. Uostalom, sam je upravo u Danici od 11. srpnja 1977. transparentno iznio svoje stajalište o odnosu Hrvatske prema Sovjetskom Savezu, iz kojeg se vidi da su Antićeve tvrdnje čista laž:

Prigodom svakog razmatranja našeg odnosa prema SSSR-u trebalo bi poći od činjenice da je to velika i moćna država, s kojom mi ne bismo trebali, a niti bismo samovoljno smjeli, biti u neprijateljskim odnosima, kao što to nisu, na primjer, čak ni SAD, pa ni Japan, koji bi imao i te kakvih razloga da to bude. Kroz borbu protiv Jugoslavije mi moramo čitavom svijetu, pa tako i SSSR-u, dati čvrste, nepobitne dokaze da ćemo se uvijek boriti za vlastitu slobodu i vlastitu državu, kako ni veliki i moćni SSSR ne bi pao u iskušenje da nas stavi pod svoju dominaciju. SSSR mora biti svjestan činjenice da bi za njega bilo nerazumno i pogubno, kad bi i na nas proširio svoju političku, vojnu i upravnu dominaciju, jer bi već poslovični hrvatski bunt mogao djelovati zarazno na cijelu Istočnu Europu, koja ionako postaje sve nemirnija.
(Bruno Bušić: Hrvatska danas i Rusija, Danica, Chicago, br. 27/1977.)

Tko je zapravo bio Antić? Po nacionalnosti se deklarirao kao Hrvat, a po političkom uvjerenju i organizacijskoj pripadnosti bio je ljotićevac, jugo-integralist! Kada su se u listopadu 1944. Nijemci povlačili iz Srbije, s njima su pobjegli i pripadnici kolaboracionističkoga Jugoslavenskoga narodnog pokreta Zbor Dimitrija Ljotića. Nakon pogoršanja odnosa između dotadašnjih ratnih saveznika, SAD-a i Velike Britanije na jednoj te Sovjetskog Saveza na drugoj strani, CIA je 1949. u SAD-u osnovala Radio Slobodna Europa (Radio Free Europe/Radio Liberty). Postaja je 1956. prebačena u München i podijeljena na sekcije za pojedine istočno-europske, komunističke zemlje, među inima i na Yugoslav Monitoring Section. CIA je u taj medijski pothvat iz domene specijalnoga rata uključila bivše neprijatelje, pa je tako i Antić dobio posao.
Znakovito je da je neposredno prije protubušićevskih objeda američkog igrača Antića Josip Broz Tito bio u službenom posjetu Washingtonu. Predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru požalio se na hrvatske emigrante i od njega zatražio suradnju u borbi protiv međunarodnog terorizma, apostrofiravši već više puta spominjanu otmicu američkog zrakoplova. Uvjeravajući ga da jugoslavenska tajna služba raspolaže nepobitnim dokazima kako je otmicu organizirao Bruno Bušić, zatražio je suglasnost za njegovu eliminaciju jer predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za SFRJ, nego i za Sjedinjene Države.

Znakovito jest i da se ubrzo nakon Titova povratka u Beograd Bušić povjerio najbližim suradnicima kako je dobio upozorenje od jednog suradnika iz Zagreba da je Udba dobila nalog intenzivirati već započete pripreme za njegovu likvidaciju – za što ima prešutnu suglasnost CIA-e i tajnih službi nekih zapadno-europskih država.

Likvidacija i pogreb u Parizu

Bušić je 10. ili 11. rujna 1978. – ne zna se još pouzdano – doputovao iz Londona u Pariz kako bi sebe i svoje pristaše pripremio za Izvanredni sabor HNV-a, zakazan za 20/21. listopada u Amsterdamu. No Beograd je odlučio, zacijelo uz sekundiranje stranih središta moći, da se Bruno ne smije pojaviti na skupu na kojem bi najvjerojatnije preuzeo potpuno vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. Tako i bi! Istoga dana 16. listopada 1978. kad su kardinali u vatikanskoj kuriji izabrali poljskog kardinala, krakovskog nadbiskupa Karela Josefa Wojtylu za novoga Papu, Ivana Pavla II., Udba je u kasnim večernjim satima u Parizu ubila Brunu Bušića.

Dok je Bušić 16. listopada, između 23 i 23:15 sati, ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao (Rue de Belleville 57), za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugovu je priopćenju likvidacija prikazana – po znanoj udbaškoj mantri – kao međusobni obračun u emigrantskom podzemlju. Istu formulaciju ponovio je i tadašnji Vjesnikov dopisnik iz Pariza Davor Šošić.

Sprovodna misa slavljena je 23. listopada u pariškoj crkvi Saint-Antoine. Na Bušićev ispraćaj došli su ožalošćeni Hrvati sa svih kontinenata, iskazujući time pred očima cijeloga svijeta jedinstvo, snagu i odlučnost u borbi za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Pokopni obred predvodio je pater Vlado Horvat, tadašnji voditelj Hrvatske katoličke misije u Parizu, inače ugledni hrvatski povjesničar. U pogovoru knjige Bruno Bušić: branitelj hrvatskog identiteta između ostalog je napisao:

– U nedjelju 22. X. – premda je to bio dan svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. – po želji mnogih prijatelja prikazao sam glavnu podnevnu svetu misu u našoj crkvi na Bellevilleu za pokojnoga Brunu. U ponedjeljak 23. listopada najprije sam u 9 sati obavio blagoslov Brunina tijela, koje je bilo izloženo u Institut medico-legal na Seini. Zatim smo Brunu prenijeli u obližnju župnu crkvu Svetoga Antuna i tu sam predvodio koncelebriranu sprovodnu misu na kojoj je bilo mnogo prisutnih Bruninih prijatelja iz cijeloga svijeta.
Prema najpoznatijem pariškom groblju Pere Lachaise mrtvački smo auto morali pratiti po lijevom i desnom nogostupu jer nam francuska policija nije dopustila redoviti sprovod. Nakon što sam obavio uobičajen obred na privremenom grobu, slijedili su potresni govori raznih predstavnika. Ipak je najsnažniji govor održao dominikanac o. Vjekoslav Lasić. Bruni je na lijes – kao pozdrav domovine – spustio domovinski kamen u torbici s vezenim grbom, a zatim još cvijet majčine suzice, koji je za Brunu meni predala jedna hrvatska majka.
Kad je bio dovršen lijep Brunin grob s uklesanim Cesarićevim stihovima ‘Trubač sa Seine’ kod glavnog ulaza toga najglasovitijeg pariškog groblja, prenijeli smo Brunin lijes s dostojanstvenom svečanošću i predviđenim molitvama.

Jedan od glavnih organizatora Brunina sprovoda i prijenosa u novu grobnicu bio je Mate Kolić, predsjednik Hrvatskog radničkog saveza i ogranka Hrvatskog narodnog vijeća u Parizu. Mate je bio velikodušan rodoljub, koji je požrtvovno pomagao svim potrebnima, posebno žrtvama udbinog terora. Vrijedni Mate Kolić, koji je bio povjerenik mjesečne novine Uzdanica u Francuskoj, glasila iseljeničke organizacije Hrvatska mladež – Uzdanica, doživio je Bruninu sudbinu. U ponedjeljak 19. listopada 1981. ujutro, tek što je krenuo na posao, eksplodirala je ispod njegovog auta tako jaka mina, da je izbacila i desna vrata i njegovu supruga na susjedni nogostup, a vozilo je odmah planulo. Supruga Branka htjela ga je izvući, ali nije mogla, jer je i nju plamen počeo zahvaćati. U zadnji čas spasio ju je neki gospodin iz susjednog kafića. A jadni Mate formalno je izgorio u svom autu.
(Josip Jurčević / Vlado Šakić / Bože Vukušić: Bruno Bušić: branitelj hrvatskoga identiteta, Hrvatska uzdanica, Zagreb 2001.)

Na Saboru HNV-a u potpunosti je marginalizirana Bušićeva struja – inaugurirani su podanici zapadnih velesila:

Bruno Bušić se pojavio među Hrvatima u tuđini kao ‘duh što oživljuje’ i pokreće povijest i uzdiže je iznad okvira postojećih ideološko-blokovskih zabrana, tj. iznad okvira tuđih interesa. Stoga je Bruno Bušić ubijen na putu za Amsterdam, gdje su se trebale stvari u HNV-u postaviti na svoje mjesto.
(Rudolf Arapović: Bruno Bušić: meteorski bljesak na hrvatskom obzorju,
HB Press,Washington, 2003.)

(U sljedećem nastavku: Istraga ubojstva Brune Bušića u Francuskoj)

>>>> Feljton povodom 35. obljetnice ubojstva Brune Bušića

Autor:Bože Vukušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.