Davor Puklavec/PIXSELL

U Hrvatskoj se, nažalost, novcem može gotovo sve

Autor: Marina Tenžera

Raširena tvrdnja prema kojoj privatizacije štite industriju ili neku uslugu od politikanstva i osiguravaju jamstvo protiv korupcije, sasvim je lažna – umjesto da smanji prilike za korpupciju u odnosima između politike i poslova, ta ih strategija značajno povećava te stvara posebnu klasu tvrtki s posve privilegiranim pristupom politici

Sve gori život u Hrvatskoj, kao odraz višedesetljetnih ekonomskih nesposobnosti upravljačkih elita dio je fenomena koje na globalnoj razini opisuje oxfordski profesor Colin Crouch.

Pružanje roba i usluga preko tržišta obuhvaća brižljivo izrađenu proceduru za stvaranje pristupne zapreke tako da se bez plaćanja ne može pristupiti ponudi, analizira autor. Ponekad, da bi se to napravilo, treba promjeniti prirodu samog proizvoda. Mi svi prihvaćamo ta iskrivljenja, jer u suprotnom ne bismo mogli dobiti mnoge proizovde i usluge; očito, prodavači ne bi otvorili trgovinu ako ne bismo prihvatili postojanje blagajni i postupak plaćanja. No ima slučajeva u kojima postupak traženog iskrivljenja toliko oštećuje kvalitetu tog proizvoda ili podiže toliko umjetne zapreke, da s pravom može dovesti u sumnju jesu li usluge povećanja učinkovitosti uravnotežene s gubicima: na primjer, kada je privatniku dopušteno da ogradi dijelove obale i da se plaća pristup plažama ili šetnja po stijenama. Drugi je primjer prekidanje televizijskih programa reklamnim spotovima koji financiraju njihovu proizvodnju.

Drugi oblik iskrivljenja se događa kad se umjetno pokušava pribaviti upotrebljive pokazatelje kao analoge cijena, posebno na tržištu u sjeni, često korištenom u javnim uslugama kako bi se izbjegli problemi privatizacije , dok zadržavamo glavne prednosti tržišta. Kada je tržište virtualno, a proizvodi i usluge nisu stvarno na prodaji, veliko je iskušenje koristiti kao pokazatelj one elemente  koji su lako mjerljivi, umjesto kvalitetu proizvoda ili usluga o kojima je riječ. Izvršitelji usluga skloni su usredotočiti se na na one dimenzije svog rada koji su uključeni u pokazatelje, zanemarujući ostale, na zato što su manje važni, nego zato što su manje mjerljivi. U Velikoj Britaniji pokušaji neolaburističke vlade da unutar prihvatljivih granica zadrže neke liste čekanja za pristup liječenju dovelo je do brojnih iskrivljenja te vrste: rukovoditelji i kadrovi u zdravstvenim službama usredotočili su sredstva na ocijenjene i politički važne procedure, povukavši sredstva iz drugih sektora zdravstva koje je bilo teže nadzirati. Prividna veća učinkovitost postignuta zahvaljujući tom sistemu ciljanih izbora može se pokazati ponešto varljiva; ako, kao što se može dogoditi, lako mjerljive procedure uistinu nisu najvažnije, može čak doći do gubitka stvarne učinkovitosti. Takav se nedostatak može spriječiti ako se poveća broj pokazatelja, koji na kraju dovodi do pretjeranog mjerenja i previše složenosti.

Dionička vrijednost

Vrijednovanje tvrtki na tržištu dionica često predstavljaju iskrivljene procjene, optrećene predrasudama o vrijednosti neke tvrtke na duže vrijeme; tečajne vrijednosti valuta često ima samo nejasne veze s njihovom stvarnom kupovnom moći; plaća nije jedino opravdano sredstvo za uspoređivanje dva radna mjesta. Problem se pogoršava u slučaju umjetnih tržišta, kao što se često događa u javnim uslugama. Tu pokazatelje općenito izabiru politički ili administrativni autoriteti, a ne korisnici, s posljedicom da će vjerojatno više odgovarati kriterijima političara ili rukovoditelja umjesto senzibilnosti kupca koji je, načelno, glavni cilj aktivnosti. U obliku kapitalizma koji je vođen burzovnim transakcijama, taj problem pokazatelja, nije više razlog zabrinutosti. Kao što smo vidjeli u velikom djelu tvrtki vezanih uz informatičku tehnologiju, koje su imale jako visoku dioničku vrijednost još prije nego što su prodale proizvod nekom kupcu, kotiranje neke tvrtke na burzi postalo je sasvim autonoman proces: ako dovoljan broj osoba vjeruje da je vrijednost dionica pokazatelj nečega važnoga, kupit će dionice i vrijednost će se sama po sebi opravdati. Ta vrsta ekonomije osjetljiva je na nenadano opadanje povjerenja kada se kula od pijeska sruši; mo proces rekonstrukcije pokrenut će se netom zatim.

Ta je ekonomija isto tako snažno podložna korupciji, kao što se jasno vidjelo 2001. i 2002., kada se pokazalo da je jedan dio multinacionalne elite američkih i britanskih financijskih tvrtki pomogao cijelom nizu važnih tvrtki da objave napuhanu dobit, kako bi mogli održati vrijednost dionica u situaciji u kojoj je burzovni indeks padao. Takva praksa, iako je u velikoj mjeri osuđuju, uistinu se može obraniti u točkama koje je u 1990-im utvrdila takozvana nova ekonomija. Ako se vrijednost neke ekonomske aktivnosti mjeri samo po vrijednosti njezinih dionica, a te su vrijednosti „stvarne“ pod uvjetom da dovoljno ulagača vjeruje da su stvarne, što je onda loše ako se pokuša preokrenuti  narušeno povjerenje praveći se da smo ostvarili dobit? Budući da dovoljan broj ljudi vjeruje da je sve to stvarno, cijene dionica će ponovno narasti, a proces samoopravdanja ponovno započeti. Posve je slična logika na djelu u korištenju pokazatelja za mjerenje rezultata državnih javnih usluga. Ako korisnici vjeruju da pokazatelji mjere nešto stvarno, tada će se bolje osjećati ako doznaju da su izmjereni bodovi pokazatelja porasli. A ako se budu bolje osjećali, nagradit će vladu koja je ostvarila te dobre rezultate. U procesu je iščezlo stvarno stanje tih usluga, osim ako – i sve dok – neki nepoželjni kritičar ne uspije na njih ponovno upozoriti. U međuvremenu, već je došlo do teškog iskrivljenja perspektive.

Tržište, tvrdi Crouch često opisuju kao kraljevstvo u kojem su potrošači vladari: tvrtke mogu prodavati proizvode i usluge samo ako se vi odlučite na kupnju. No, dobavljači su ti koji početno izabiru svoje kupce odlukom prema kojem segmentu tržišta žele usmjeriti svoje proizvode. I dok ni jedna tvrtka nema obvezu zadovoljiti svih i svakoga, javne se usluge bitno razlikuju od tog pristupa, jer u svojoj ponudi moraju biti sveobuhvane. Javno-privanto partnerstvo u takvim nastojanjima znači dopustiti privatnom da izabere segment koji mu je draži, dok prvi jamči opskrbu za one za koje privatnici nisu zainteresirani.




Takve javne usluge su rezidualne, a iz radova stručnjaka Alberta Hirchmanna (1970) i Richarda Titmusa (1970) znamo i u teoriji i u praksi da rezidualne javne usluge postaju nedostatno kvalitetne jer ih koriste samo siromašni i oni koji nisu politički važni. Slučaj se pogoršava kada se javnim uslugama nametne rezidualni status i smanjena kvaliteta, jer vlada namjerno mete mjesto za privatni poslovni sektor. To se lako dogodi kada su vlade spremne sve privatizirati da bi preko prihoda iz prodaje punile proračun. Takve su usluge tada isključene i iz tržišta i iz građanstva. Javne usluge te vrste ne mogu se opisati  kao „građansko pravo“: pristup njemu više je kazna nego pravo; a mehanizam protesta, temeljan za građansko pravo, ne mora biti dostupan za korisnike rezidualnih usluga, ili bi u suprotnom mogli tražiti poboljšanja koja bi prekršila tražena pravila da ne ulaze u natjecanje s tržištnom ponudom.

Funkcioniranje tržišta

Što se tiče sustava regulacije on s mora ograničiti na održavanje uvjeta savršene konkurencije i bez imalo naklonosti prema nekom proizvođaču. Time se osiguravaju minimalne cijene koje dopuštaju da se proizvođači održe na tržištu, a drugi uvjeti anonimnosti koje nameće ta situacija i zahtjev da nema privilegiranog pristurpa tijelima koje određuju pravila, znači da ne može doći do političkog uplitanja u cilju promicanja jednog na štetu drugih proizvođača. Mnogo proizvoda i usluga mogu zadovoljiti te uvjete, no to nije slučaj tamo gdje je teško održati velik broj tvrtki. Malo golemih tvrtki može vrlo oštro konkurirati između sebe što se tiče cijena; dakle oligopoli u sektoru naftne industrije i apsolutni monopol na polju informatičkog softvera ne smatraju se povredom anti-trust pravila odnosno povrede načela tržišnog nadmetanja. Međutim, takvo gledište polazi od toga da je važna samo cijena. Zanemaruje se važan problem koji proizlazi iz privilegiranog lobiranja političkih tijela, a od kojih se očekuje održavanje strogih uvjeta čistog tržišta. Nadmetanje između oligopolističkih tvrtki ne donosi nužno smanjivanje privilegiranog političkog lobiranja i čak ga može razbuktati, ako te tvrtke koriste  političke mjere kao dio svoje konkurentske borbe. Šotviše, velike su korporacije osvojile daleko veći politički prostor i utjecaj  koriste ih ne samo da osiguraju svoje stvarne ciljeve već su i jamstvo postojanja političkog sustava koji dopušta provođenje takvog utjecaja. Te poteškoće poprimaju temeljnu važnost kada se suočimo s problemima privatizacije i davanja u koncesiju javnih usluga, jer tu sasvim prevladava lobiranje i stvaranje posebnih odnosa s političarima i državnim dužnosnicima, takvih da ih mogu dalje prenositi samo jako velike i ne baš anonimne tvrtke. Osigurati ugovore o privatizaciji, utvrditi uvjete i planirati  moguće obnavljanje postala je prilika za intenzivno međusobno djelovanje elipse nove političke klase: neznatan broj privilegerianih osoba  koji predstavlja velike tvrtke (često su to i bivši ministri i bivši dužnosnici), politički savjetnici i ekipa stranačkog trusta mozgova zajedno s ministrima i zaduženim službenicima. U tim razmjenama nije moguće provjeriti  ulogu mreža „kumova“, doprinose za financiranje stranaka, obećanja državnim dužnosnicima o budućim rukovodećim mjestima u tvrtkama itd. Danas nacionalni i lokalni političari ne traže nikakvu drugu nagradu osim spremnosti neke tvrtke  da prihvati neke od njihovih ugovora. U slučaju potpune privatizacije, činjenicu da umješane tvrtke nisu čimbenici čistog tržišta prepoznaju često autoriteti koji diktiraju pravila za nadzor slijedećeg poteza industrije. Postoji dakle razlog, ističe Crouch, za zabrinustost zbog veza između onih koji određuju pravila i lobista. Raširena tvrdnja prema kojoj privatizacije štite industriju ili neku uslugu od politikanstva i osiguravaju jamstvo protiv korupcije, sasvim je lažna – umjesto da smanji prilike za korpupciju u odnosima između politike i poslova, ta ih strategija značajno povećava te stvara posebnu klasu tvrtki s posve privilegiranim pristupom politici. (nastavlja se)




Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.