pixabay
pixabay

U Hrvatskoj je imati djecu ‘zaostalo’, i ona će vam ‘uništiti život’?

Autor:

Komentari na napis o maloljetnoj majci iz Orahovice, koja se pojavljuje u filmu koji su o maloljetničkim trudnoćama snimili njezini kolege iz Srednje škole Stjepana Ivšića u Orahovici, su šokantni i upućuju da danas živimo u svijetu s ozbiljno poremećenim sustavom vrijednosti.

Sama priča nije naročito šokantna. Zapravo je lijepa na svoj način. 16-godišnja cura ima dečka, cura i dečko prekinu, par dana kasnije ona sazna da je trudna. Ona je u trećem stručne škole, posljednjem.

“U prvi mah bio je to potpuni šok. Nisam znala što ću, kako ću dalje. No, bila sam sigurna da neću abortirati. Nikad, čak ni da se posve sama moram brinuti za svoje dijete. Nisam to željela. Na svu sreću, ipak nisam sama u cijeloj ovoj priči. Moji su roditelji najprije bili u šoku, ali nakon par dana su se pomirili sa situacijom i počeli su planirati gdje će dijete spavati, gdje kupiti odjeću, kako se organizirati da mu ništa ne zafali. Odmah su stali uz mene i podržali me. Znala sam da hoće, jer me vole, ali nije mi bilo lako reći im”, ispričala je cura, Martina. Rekla je i dečku, on je, kaže, ispočetka bio prestrašen i nespreman za dijete, ali su se svejedno “pomirili”, on je odlučio da želi dati sve od sebe, i bio je presretan kad mu se rodila kćer.

Martina je požurila završiti školu prije poroda, i sad čeka da malo poraste da može potražiti posao kao kuharica, za što se i školovala. Dečko je još u školi, a u međuvremenu im pomažu roditelji, njeni i njegovi. Kao i u svakoj normalnoj obitelji, gdje postoji međugeneracijska solidarnost. Što je tu zapravo šokantno?

Komentari čitatelja.  Većina ih djeluje kao da su ih pisali psihopati, i moram priznati da me je neugodno iznenadila količina zlobe i mržnje u njima.
trudnoca

trudnoca1trudnoca2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Neki su odvratni, neki jednostavno imbecilni. Komentari ispod tog članka najbolji su dokaz primitivizma i netolerancije našeg društva. I to upravo onog dijela društva koji se kune u “toleranciju” kad treba nekog zakucati na stup srama  jer je “netolerantan” (“homofob”, “ksenofob”, “rasist”, “seksist”, a to je manje više svatko tko upućuje na materijalne činjenice i stvarno stanje stvari). Djevojci bi zapravo trebalo odati priznanje jer se hrabro suočila sa situacijom, s osudom okoline zbog – trudnoće. Ponijela se odgovorno, zrelo, kao i otac djeteta, i treba im zaželjeti sreću, kao i djetetu. Zašto je onda svi osuđuju? Najviše oni čija je parola “nikog se ne smije osuđivati”? Trebala je tulumariti i biti napušena do tridesete, pa onda eventualno pokušati zasnovati obitelj, to bi bilo društveno odgovorno ponašanje?

Nakaradna je sama činjenica da postoji “slut walk” i slični pokreti koji se bore protiv “osude” žena koje se oblače i ponašaju kao drolje (“sluts”), jer njih strašno vrijeđa kad im se kaže da su “drolje”. Naravno, zdrav razum govori, ako ne želite da vas netko zove pogrdnim imenom “slut”, onda se nemojte ponašati kao jedna takva. Ako vas ne smeta, nema problema, radite što vas volja. I pustite druge da o vama misle što ih volja.

Nitko vas ne smije osuditi ni ako ste sebična egocentrična kuja koja gazi preko leševa da bi ostvarila karijeru i zanemaruje obitelj, jer je to tako u skladu s agendom neofeminizma koji općenito ide za glorificiranjem sebičnog i nezrelog ponašanja, te izbjegavanja odgovornosti za vlastite postupke. Muškarca, jasno, može, kao što je oduvijek bilo i kao što je, uostalom, u redu i ispravno: od muškarca se, Bogu hvala, i dalje očekuje da preuzme odgovornost za svoje postupke (pa i dijete, ako ga je napravio, i tu nema “slobode izbora” niti je treba biti – alimentaciju ćete plaćati željeli dijete ili ne). Jer ultimativno sebično ponašanje uvijek zapravo zaslužuje određen vid društvene osude, ma koliko bio pokriven “ljudskim pravima” da budu sebični. Pravo je jedno, moralno ispravan postupak je nešto ipak drugo. Svatko ima pravo raditi što ga volja sa svojim životom u okviru zakona, ali ima li pravo tražiti od drugih da nemaju svoje mišljenje o tome? Ne, naravno.

No koliko retardirani trebate biti da rođenje jednog djeteta, dakle jedan novi život na svijetu, prokomentirate s “još jedan život ugašen prerano”?! Koliko vidim, nitko nije umro. Naprotiv, rodio se. Ali u našem društvu, i svijetu, postoji rašireno mišljenje da život prestaje, kao i karijera, i sve ostalo, rođenjem djeteta. I to prvenstveno za ženu. Ništa nije pogrešnije od toga. Osim ako netko ne vidi jedini smisao života u svakodnevnom tulumarenju, ali i s djetetom možete tulumariti svaku noć, ako vam ga baka pristane čuvati. I ako ne morate raditi za svoj novac, jer ćete teško ujutro na posao inače.

Karijera? Cura je pobogu išla u strukovnu školu! I namjeravala se zaposliti ionako nakon nje! Uostalom, tko želi studirati, može i s djetetom. Kao što može i graditi karijeru. Znam jako puno žena koje su uspjele izgraditi briljantne karijere i usput podići djecu. Isto tako i onih koje nikad nisu imale djecu, a nisu se makle dalje od zavoda za zapošljavanje i sobe kod mame. No zastrašujuće je koliko ljudi misli da su žene koje žele imati djecu i obitelj “manje vrijedne”, izdajice ženskog roda, žrtve. U neka ne tako davna vremena, život je počinjao – brakom. I za muškarce i žene. Do tada biste u pravilu živjeli kod roditelja, ili kao podstanari. U pravilu, i danas se ljudi kuće tek kad dođe obitelj i djeca. Samci nekako obično ostanu kod mame i tate. Što nije dobro ni za njih, a i nije neki život.

Usto, mi se zgražamo da netko može roditi sa 17 godina. Što je, biološki, posve normalna dob za rađanje. 29 godina – a to je dob u kojoj danas prosječna Hrvatica rađa prvo, u pravilu i posljednje dijete – to više baš i nije. Zbog odgađanja roditeljstva ne samo u Hrvatskoj nego u svim zapadnim društvima rađa se sve više djece s urođenim bolestima i defektima. Žene i muškarci stariji od 30 godina imaju 30 posto veći rizik od komplikacija pri začeću i tijekom trudnoće. Kod muškaraca kvaliteta sperme opada, veći je rizik od oštećenja spermija, njihove smanjene brzine kao i od DNK anomalija. Studija genetičara s Islanda otkrila je da muškarci na djecu prenose više genetskih mutacija što su stariji, a to se posebno odnosi na neurološke poremećaje poput autizma i shizofrenije. Dosad su studije utvrdile povezanost starije dobi oca i patuljastog rasta djeteta te disleksije, a muškarac koji s 40 godina postane otac ima dvostruko veće šanse imati dijete sa shizofrenijom nego onaj s 20 godina. U žena je najveći problem Downov sindrom, kao i porođajni defekti kod trudnica starije životne dobi.

Usto, svaki drugi muškarac u lijepoj našoj živi s roditeljima, iako najam stanova vjerojatno nigdje  nije jeftiniji nego u Hrvatskoj, a i nekretnine su među najjeftinijima u Europi. Čak i u Rumunjskoj su skuplje. A u Kini višestruko. Popis stanovništva iz 2011. pokazao je su i da 31,14 posto žena u dobi od 30 do 34 godine nije rodilo, a ta je situacija još izraženija u Zagrebu, u kojem 44 posto žena između 30 i 34 godina te 27,3 posto žena od 34 do 39 godine nisu majke. Ove stope su među najvišima u Europi, koja inače ima ogroman problem s rađanjem, pa domicilno stanovništvo nadomješta Arapima. Ovakav trend pada roditeljstva se objašnjava time da su žene sve obrazovanije te sve više ulažu u karijeru, a manje su sklone zasnivanju obitelji i majčinskim obvezama. Naravno, karijera je lijepa stvar, samo netko mora i rađati djecu, ako žene koje danas imaju karijeru misle jednog dana imati mirovinu. Pozivanje na ravnopravnost spolova tu neće pomoći, jer muškarci, kako stoje stvari, rađati ne mogu. Biologija ne poznaje ravnopravnost. No, važniji razlog je taj što se danas općenito smatra da je imati djecu nešto “neemancipirano”, zaostalo, i da bi žene trebale raditi samo na svojoj karijeri ili se bar samo dobro zabavljati bar tamo negdje do tridesete – i društveni pritisak na žene koje karijera ne zanima, ili smatraju da im dijete ne smeta u životu, je izrazito velik. Razlog malog nataliteta ne treba tražiti toliko u “ekonomskim teškoćama”, jer je odavno poznato da sirotinja uvijek i svugdje ima više djece od imućnih ljudi, niti u bilo čemu drugom takvom. Razlog je taj što se danas smatra da je zasnovati obitelj sramota, ili bar zasnovati je prije tridesete.

A uz takav mentalitet, i pogled na trudnoću kao da se radi o nekakvoj teškoj bolesti i sramoti, a ne o normalnoj biološkoj funkciji ženki sisavaca, uključujući ljude, vjerojatno će nam se obistiniti mračne demografske prognoze koje kažu da ćemo do kraja ovog stoljeća – praktički izumrijeti. I nikakve mjere za povećanje nataliteta neće pomoći dok se na trudnoću i rađanje ne prestane gledati kao na sramotu za ženu.

Autor:

ZADNJE VIJESTI