Wikimedia Commons

U Hrvatskoj 70 godina živi tradicija uhljebljivanja: Zašto su uhljebi neuništivi?

Autor: Marin Vlahović

„Pisma Titu“ koja su izdana 2010. u suradnji s Večernjim listom dokumenti su vremena. Uz svako pismo koje je poslano Josipu Brozu Titu stavljene su i njegove kratke bilješke, dakle instrukcije kako da se dalje postupa prema zahtjevu pošiljatelja.

Dana 10. travnja 1952. Dragiša Božović, po zanimanju vozač s adresom Dubrovačka ulica 19, napisao je sljedeće pismo Titu:

“Dragi druže Maršale, nekadašnji sekretare Saveza metalaca Nezavisnih sindikata Jugoslavije, u kojima sam i ja bio član od 1924. godine. Sjetite se svoga nekadašnjeg druga i borca za današnjicu, kako za vrijeme stare Jugoslavije, tako i za vrijeme Narodno-oslobodilačkog rata, koji sam dao sve od sebe i toliko puta bio žrtva reakcije. Ja znam da se Vi mene ne sjećate, ali ja Vas dobro poznam, tako i Vašu drugaricu i malog Žarka. Sada druže Maršale, godine su tu, slab, iscrpljen sam – jako slab – ostao bez posla, a ne penziju još nemam pravo. Dvoje djece školujem i tako sam ostao bez novčanih sredstava. Da Vam dokažem da sam stvarno borac od 1924., poslat ću vam kopiju mog ilegalnog rada. A da Vas uvjerim da sam ja taj, izvolite pogledati na čestitke koje smo Vam poslali na Vaš rođendan Ja – Dragiša Božović, Resimić Veseli i Rade Dukmanović, vozač koji je danas kod Vas u Dvoru.

Smrt fašizmu – sloboda narodu.”

Titov odgovor kratak je i jasan. Nakon što je dobio podatke Udbe NR Hrvatske o autoru pisma, Tito je na izvještaj Udbe dopisao: “Sjećam se Božovića. Poslati mu jednokratnu pomoć od 20 000 dinara i naći mu odgovarajući posao. Tito.”

Drugi slučajevi

Josipu Brozu Titu pisali su i drugovi iz partijske škole u Moskvi, među njima i Franja Majer.

„Pošto sam tvoj drug još iz S.S.S.R-a iz partijske škole u Moskvi 1920./1921. god., a u ovim godinama radim u Gradsko-automobilskom poduzeću kao čuvar, to te molim druže Tito, da mi pomogneš i izađeš u susret da bi neki drugovi iz maršalata posjetili moj stan, gdje stanujemo ja i moja drugarica. Živim u veoma teškim stambenim prilikama i u svemu tuđem, jer mi je sve propalo još 1941. godine. Stan mi se nalazi u V. redu br. 117 – Novi Beograd – naselje…“

Titove instrukcije nakon ovog pisma bile su: „Naći ovom drugu zdraviji stan, Tito.“

Tradicija uhljebljivanja

Preko pisma drugu Titu, riješeno je tisuće zahtjeva za posao, ali i stambeno zbrinjavanje. Naravno, to nije bio jedini način uhljebljivanja i materijalnog zbrinjavanja u SFRJ. Pisma su dobivali i lokalni partijski čelnici, moćnici i direktori javnih tvrtki. Kao i danas, tako je i nekada bilo ključno poznanstvo ili čak prijateljstvo s onim tko je već zauzeo fotelju. Uhljebljivanje, kao društveni virus, potječe iz socijalističkih vremena. Ista praksa, uz nove članske iskaznice i pripadnost partijama, nastavila se i u samostalnoj Hrvatskoj.

Znači, tu se radi o više od 70 godina tradicije uhljebljivanja koja naizgled nema nikakvu alternativu. Odnosno, ako alternativa i postoji, ona uključuje i odlazak iz Hrvatske. Građani koji se bune, nerijetko ne razumije kako to čine iz krivih motiva. Naime, većina je zavidna jer se nema gdje uhljebiti, niti se kome požaliti. Drugim riječima, oni nisu uspjeli ući u krug podobnih kadrova koji su ipak ograničeni brojem. Ostavši izvan tih struktura, pojedini se građeni osjećaju izolirano, isključeno i odbačeno od države i društva. Istodobno, ne zanima ih koliko ima takvih ljudi poput njih, već se zanimaju samo za svoj slučaj. Dakle, oni žele da se njihov problem riješi, a za društvene probleme i državu nije ih briga. Tako razmišljaju potencijalni uhljebi ili oni koji bi se uhljebili, samo kada bi za to dobili priliku. Zato će uhljebi vječno vladati Hrvatskom. Jer nisu glavni problem uhljebi na radnim mjestima, nego uhljebljivanje kao konačno rješenje svih problema u našim mozgovima.

Autor: Marin Vlahović