Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Tuđmanov HDZ je ’93. dobio 220 tisuća glasova, Mikulićev 2013. 42 tisuće!

Autor: Vice Borić/7Dnevno/24.02.2017.

Jesu li Andrija i drugovi svjesno uništavali stranku u korist Mikija?

Mnogi HDZ-ovci dugo nisu shvaćali što se, nakon odlaska Tomislava Karamarka, događa, pa su pitanje politike stranke u Zagrebu svodili na pitanje ostanka ili abdikacije Andrije Mikulića s mjesta prvog čovjeka gradske podružnice HDZ-a. Neki su se dugo bavili i procjenama namjera Milijana Brkića, i njegovih ambicija da u zagrebačkom HDZ-u zadrži svoj utjecaj. Podsjetimo, Brkić je taj utjecaj stekao nakon što je kao imenovani „povjerenik“ Karamarkova predsjedništva i glavni tajnik stranke smijenio legitimno izabrano zagrebačko vodstvo i na njegovo čelo postavio Andriju Mikulića. Mikulić je nakon toga u vodstvo stranke postavio svoju ekipu, a potom godinama na sve moguće načine „dubinski kadrovirao“ sve do razine temeljnog ogranka. No njegova se godinama stvarana struktura u ovoj, po svoj prilici završnoj, fazi njegova zagrebačkog političkog angažmana dobrim dijelom okrenula protiv njega. Time je potvrđeno nekoliko stvari. Prvo, da gušenje demokracije i nasilno raspuštanje izabranih vodstava nikada nije dobro rješenje. Drugo, da svaka isforsirana lojalnost ima svoj vijek trajanja. Treće, da vladanje na temelju dužničko-vjerovničkih odnosa među ključnim ljudima organizacije znači ubijanje njezine sposobnosti da odgovori zahtjevima birača i okreće se protiv onih koji su takve odnose stvorili, jer nikome nije drago biti u podređenoj poziciji, pa makar se u određenoj fazi time i okoristili. I konačno, pokazalo se da dužnost lidera najjače i najznačajnije HDZ-ove organizacije uvelike premašuje Mikulićeve sposobnosti, te da HDZ pod njegovim vodstvom nikada neće postati pobjednička stranka. Ono što je najširem članstvu već duže vrijeme kristalno jasno, posljednja je spoznala stranačka struktura. Čini se, da parafraziramo Nadana Vidoševića, da stranačke strukture „uvijek posljednje doznaju“ o tome što im se s organizacijom zbiva.

Mikulićevi ljudi i njegovo ruho

Vodeći stranku metodama koje su sve samo ne demokratične, Mikulić je zapravo uništio vlastiti sustav „ranog dojavljivanja“ i prepoznavanja problema. Ljudi oko njega su mu lažno povlađivali, a oni koji bi u priči o Mikulićevom političkom ruhu posumnjali u njegovu nagost, bili bi smijenjeni ili marginalizirani prije no što bi išta uspjeli izustiti. Tako je stvorena situacija u kojoj je linija „za“ ili „protiv“ Mikulića, unutar zagrebačkog HDZ-a, prestala biti razdjelnica koja utječe na sudbinu stranke u Zagrebu. Jer HDZ u Zagrebu, zahvaljujući dugogodišnjoj zapuštenosti, nije raspolućen nego totalno devastiran, politički dezorijentiran i kadrovski potkapacitiran. U tom kontekstu, čak je i pitanje kako će se i na koji način Mikulić postaviti prema Milanu Bandiću, izgubilo na relevantnosti. Pa ipak, sve do prije koji mjesec zagrebački su hadezeovci upravo kroz tu prizmu ocjenjivali Mikulićeve šanse za preživljavanje. Mikulićevo tadašnje, naizgled nestrpljivo, zazivanje situacije u kojoj bi se „distancirao“ od sadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika danas zvuči kao potpuno irelevantna i promašena priča, i to ne samo zato što se ekipa koja je s njime proteklih godina sadila tikve od njega nikakvim neizglasavanjem proračuna nije mogla „distancirati“. Pravo je pitanje je li joj to uopće i bio cilj? Ili je u jednom trenutku poželjela, unatoč stavu vodstva stranke, krenuti u tu avanturu samo kako bi Bandiću pomogla, pretvarajući ga u žrtvu i omogućivši mu da se tijekom kampanje ismijava s HDZ-om kao ekipom koja mu je do jučer držala lojtre, a sada ga ruši preko proračuna na koji nije dala gotovo niti jedan suvisao amandman. Pri tome joj je rizik sužavanja parlamentarne potpore pri izglasavanju državnog proračuna, koji bi tom svojom akcijom nesumnjivo povećala, bio potpuno prihvatljiv.

Pleković igra na kartu strpljenja

Izborna kampanja je planirana i organizirana aktivnost političkih stranaka i njihovih kandidata. Danas, svega tri mjeseca uoči lokalnih izbora, čini se da HDZ u Zagrebu nema ni plana, ni organizacije ni kandidata. To svakako nije odgovornost Andreja Plenkovića, koji je za uspjeh svoje zagrebačke podružnice napravio više nego dovoljno: solidno upravlja državom, niže uspjehe na gospodarskom i financijskom planu, podiže razinu optimizma i vjere u budućnost, polako vraća povjerenje u institucije. Osigurao je političku i financijsku stabilnost nužnu za ostvarivanje gospodarskog rasta, a samim time HDZ doveo u poziciju potentne i atraktivne stranke, koja zbog njegova umjerenog i odmjerenog pristupa širi svoj utjecaj izvan tradicionalnog biračkog tijela. Plenkovića, po svoj prilici, ne zabrinjava ni to što su ostale političke opcije praktički već predstavile svoje kandidate i program. Čini se da procjenjuje kako tim „ranim startom“ neće izgraditi željeni pozitivni imidž i pridobiti birače za postizanje svog izbornog cilja. Sto dana je ozbiljno razdoblje u kojem se mogu „istrošiti“ i najbolji igrači, poglavito ako u trku uđu sprintajući. No njegova hladnoća mnoge, i to ne samo u konkurentskim političkim taborima, dovodi do ludila.

Lokalni „lider“ koji je zatvorio stranku

Stvar, dakle, nipošto nije u nepovoljnom gospodarskom, financijskom i političkom okruženju. Pa u čemu je problem i zašto je nastupila potpuna paraliza ove organizacije? HDZ već dugo nije imao čelnika koji toliko loše komunicira s biračima i ima tako nisku prepoznatljivost u javnosti, kao što je to njihov trenutni zagrebački čelnik. Osim toga, Mikulićeva je politička filozofija, ali i osobni habitus, u svemu u suprotnosti s onim što predstavlja novi predsjednik stranke. Zapravo, ne postoji način da političar poput njega dobije broj glasova koji bi u postocima dosegao dvoznamenkasti broj. To je jednostavno zato što ne postoji niti jedan dio biračkog tijela za koji bi se moglo reći da s Mikulićem dijeli, ili želi dijeliti, iste vrijednosti. Njegovi pokušaji da u odnosu na Bandića, s kojim se godinama u svemu slaže, uoči izbora izmisli neke prijeporne točke ili izvore neslaganja osuđeni su na neuspjeh, koliko god se trudio. Uostalom, i sam ga je predsjednik stranke nedavno pozvao da jasno kaže u čemu se to s Bandićem ne slaže, pa je taj poziv ostao bez odgovora. A oni koji bi na ovo Plenkovićevo pitanje znali i smjeli odgovoriti odavno su marginalizirani i uklonjeni iz relevantnih gradskih struktura. Osim toga, pravo je pitanje kako misli s Bandićem ratovati, a na izborima mu suprotstaviti listu sastavljenu od njegovih zaposlenika, koje je ovaj u dogovoru s Mikulićem, bez ikakvog formalnog utjecaja Gradskog odbora, rasporedio, i još uvijek raspoređuje, po svim mogućim podružnicama Zagrebačkog holdinga?




Hvali se HDZ-ovim rezultatima, kao da su njegovo djelo

Plenković će, sasvim sigurno, inzistirati na listama i kandidatima ljudi od značaja, uglednika koje javnost prepoznaje i kojima je spremna dati povjerenje i pružiti šansu da od Zagreba naprave normalan, za život ugodan grad s modernom upravom. Odluka da se na nacionalnoj razini definira izborna strategija, oko nje uspostavi komunikacija s javnošću i motivira članstvo, zato je najbolja odluka koju je HDZ donio već duže vrijeme. Ispitivanja javnog mišljenja, kojima se novo stranačko vodstvo služi kao podlogom za pripremu odluka, svakako ne idu u prilog Mikuliću i brojnim sličnim stranačkim „vlastodršcima“, koji svojom nesposobnošću zapravo umanjuju izborne šanse stranke, dok se istovremeno hvale glasovima koje stranka dobiva – ne zahvaljujući, nego usprkos njima. Pitali smo nekoliko Mikulićevih suradnika koje političke poruke je posljednjih nekoliko godina razvio Mikulić, i nisu nam znali odgovoriti. Naglašavali su njegove organizatorske sposobnosti i rad unutar stranke, koji jednostavno ni na koji način nije usmjeren prema pridobivanju glasača i simpatizera. Forumski rad i rad u „sekcijama“, na koji se je Mikulić navikao, jednostavno više nisu kvalitete koje bi nekome osigurale političku poziciju i osvajanje vlasti.

Glasači od Mikulića ne očekuju ništa




Kakvu bi korist birači u hrvatskoj metropoli mogli uopće očekivati od čovjeka koji nikada nije pokazao nikakvu inicijativu, prodornost niti osobnost vrijednu pažnje? Kakvu „emotivnu vezu“ s biračima može uspostaviti osoba koja to nije u stanju napraviti niti s pripadnicima vlastite stranke? Nema niti nekog posebnog autoriteta, osim onog koji proizlazi iz same funkcije na koju je postavljen, kojim bi se drugima mogao nametnuti. Bio je podređen Anki Mrak Taritaš u vrijeme Bandićeve administracije, sada je podređen Bandiću u Skupštini, svoje je suradnike podredio Bandićevim suradnicima u Holdingu i gradskim poduzećima, a stranku koju vodi polako pretvara u podružnicu njegove Stranke rada i solidarnosti. Ničim nije pokazao da bi bio bolji i sposobniji kandidat od ostalih i da bi se s problemima Grada bolje nosio od svojih protukandidata. Ako uopće igra na iskorištavanje nezadovoljstva građana trenutačnom vlašću i činjenicu da birači žele vidjeti nekoga drugoga, tko donosi bolju perspektivu, zar uistinu ne shvaća da je on sam personifikacija te vlasti i njezina istrošenog modela?

Dugogodišnje uništavanje Tuđmanove stranke

Od prvih lokalnih izbora u gradu Zagrebu prošlo je puno o vremena, okolnosti su se izmijenile, baš kao i sam HDZ. Stranka nije više pokret, pa je određeno „sužavanje“ ne samo članstva, nego i biračke potpore, bilo za očekivati. No da će HDZ izgubiti osamdeset posto svojih birača i da će ostati bez dvije trećine vlastitog članstva, to nitko nije mogao očekivati. Sudeći po katastrofalnim rezultatima u posljednjih 15 godina, od kojih su neki dokazano svjesno kreirani (namjernim odustajanjem od vlastite politike kroz dogovore koje su stranački čelnici radili „ispod stola“) mnoge je članove, glasače, simpatizere i političke pozicije stranka izgubila trajno. Na posljednjim lokalnim izborima stranka je u koaliciji s još pet stranaka osvojila tek 42.905 glasova. Najuspješnija stranka u povijesti hrvatskoga naroda više nije ni sjena pobjedničkog Tuđmanova HDZ-a. Retorika stranačkog vodstva i njihov način rada odbija većinu uglednih građana od bilo kakve pomisli na politički aktivizam i angažman. Karamarko je prema takvoj stranačkoj poziciji u hrvatskoj metropoli bio potpuno ravnodušan, i kao da je bio zadovoljan već samim time da mu takav HDZ neće raditi nikakve političke probleme i biti eventualni rasadnik kritike na račun njegove politike i pozicije u stranci. Interes za stvaranje snažnih i relevantnih politika u gradu kao da uopće nije postojao, a lokalno vodstvo prihvatilo je svoj inferiorni položaj ne samo u odnosu na Milana Bandića, nego i u odnosu na SDP i njegove koalicijske partnere. Po broju glasova danas u Zagrebu HDZ se može usporediti s HSS-om iz 1997. godine. Tada je HSS samostalno osvojio 56.057 glasova. Ovdje treba reći da HSS danas gotovo i ne postoji na zagrebačkoj političkoj sceni, te da bi se to, kada bi HDZ nastavio s ovakvom politikom, moglo dogoditi i njemu. A to bi onda bio i kraj Plenkovićeva sna o modernizaciji stranke i države.

„Mikulićizacija“ stranke i njezini rezultati

HDZ-ov kandidat za gradonačelnika dobio je 2013. godine 23.154 GLASOVA MANJE NEGO 2009. GODINE. Osim činjenice da se radi o golemom podbačaju u apsolutnim brojkama, još je poraznija činjenica da se radi o rezultatu koji je dva i pol puta lošiji od povijesno najgoreg rezultata stranke u gradu u vrijeme kada SDP-ova vlada (koja u tom gradu stoluje) svakodnevno doživljava snažne kritike zbog katastrofalnog stanja gospodarstva, enormne nezaposlenosti i potpunog izostanka bilo kakve smislene politike. STRANKA U TOM TRENUTKU IMA REGISTRIRANIH 16.500 ČLANOVA, A NJEZIN KANDIDAT OSVAJA 16.475 GLASOVA. Pokazalo se da s imenom kandidata stranka nije uspjela postići apsolutno nikakav mobilizacijski učinak – čak niti na vlastito članstvo!

Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Pregled pada biračke potpore HDZ-u u Zagrebu

1993. HDZ /SAMOSTALNO/220.501 glasova (46,6%)

1997. HDZ/SAMOSTALNO/154.960 glasova (34,1%)

2001. – HDZ, HSP, HKDU 54.100 glasova (19,5%)

2005. – HDZ, DC, HSLS, HRVATSKI DEMOKRŠĆANI 38.672 glasa (15,16%)

2009. – HDZ-HSLS-HSS 54.006 glasova (17,9%)

2013. – HDZ-HSPAS-BUZ-ZS-ZDS-HDS 42.905 glasača (14,23%)

Autor:Vice Borić/7Dnevno/24.02.2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.