Tolušić izbacuje proizvode hrvatskih malih proizvođača s polica trgovačkih lanaca!

Autor: Tomislav Kovač/7Dnevno/17. veljače, 2017.

U Hrvatskoj je odavna uspostavljena dvosmjerna komunikacija između poljoprivrednika glasača, primatelja poticaja i svake hrvatske vlasti koja odlučuje o visini i distribuciji poticaja. Na djelu je višedecenijska politička korupcija koja se ogleda u korumpiranju čitavih socijalnih slojeva po načelu - 'obećaj poticaje, dobit ćeš glasove!'

Vijest da ovih dana u saborsku proceduru ulazi Prijedlog zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom, na prvi pogled zvuči dobro. Osobito nakon afere „Salmonela“, koja je krajem prošle godine pokazala da uvoznički lobi, bjesomučno desetljećima uvozeći inozemnu hranu loše kvalitete, osim što zatire domaću proizvodnju hrane, praktički – truje građane.

Kratkotrajna javna rasprava ogolila je istinu – domaća poljoprivredna proizvodnja je sustavno zanemarivana na uštrb bezrezervne podrške uvozničkom lobiju, ali problem hrvatskog agrara se ne rješava na trgovačkim policama, na kraju procesa, već tamo gdje je nastao – na hrvatskom selu! Predložena zakonska rješenja samo će povećati probleme hrvatskog sela, čime se brutalno dokazuje istinitost krilatice kako je “put u pakao popločen dobrim namjerama”.

Jer, novopredloženi zakon je koncipiran, navodno, po mjeri malih proizvođača (OPG-ovi), dok bi provedba tako zamišljenog zakona dovela do svoje suprotnosti – veliki igrači, osobito distributeri, prekupci i prije svih uvoznici, postat će još veći, a mali će nestati! Kako je to moguće? Naprosto zato jer je Zakon, u realitetu hrvatskih gospodarskih prilika, u stvari, krojen po mjeri uvozničkog lobija, dok je istodobno katastrofalno stanje hrvatskog agrara posljedica višedecenijskih eksperimenata čitavog niza loših gospodarskih politika svih vlada dosad. Tako se to ne može riješiti regulativom između proizvođača i trgovaca na domaćem tržištu, već samo sistemskim rješenjima u samoj poljoprivredi, kao sastavnici cjeline nacionalne ekonomije.

Mostovo kukavičje jaje HDZ-u

Kad u samom nazivu zakona postoji pojam “nepoštene trgovačke prakse”, očekivano je da i politika iskoristi demagoške i populističke elemente Prijedloga zakona. U tom je kontekstu zanimljiva činjenica kako je sporni zakon, u sklopu mesijanskog pokušaja Mosta nezavisnih lista da promjeni sustav što ga je stvorio “maligni duopol” HDZ-a i SDP-a, jedna od temeljnih sastavnica Mostova izbornog programa.

U Oreškovićevoj vladi, antidampinški zakon, kako je tada potpuno pogrešno imenovan Prijedlog zakona, zdušno je promovirao ondašnji ministar poljoprivrede, mostovac Tomislav Panenić, da bi njegov lučonoša u promijenjenim uvjetima, jer u postizbornoj diobi resora, poljoprivreda je pripala HDZ-u, a ministar postao ambiciozni Tomislav Tolušić. On još revnije od svog imenjaka prethodnika, u ime predlagatelja, Ministarstva poljoprivrede, gurajući, u stvari, Mostov Prijedlog, u njemu vidi čarobni štapić kojim će riješiti sve probleme hrvatske poljoprivrede.

“Zakonom želimo zaštititi domaće proizvođače i potaknuti povećanje domaće proizvodnje kako bi se osigurale dovoljne količine kvalitetne i zdravstveno ispravne hrane za domaću potrošnju, ali i izvoz”, optimističan je Tolušić. Uzgred rečeno, nakon afere „Salmonela“, uvedena je stroža kontrola uvoznog mesa, nedavno se počelo s primjenom Pravilnika o vinu (stroža kontrola uvoznog vina), kreće zakon koji dokida nepoštenu trgovačku praksu… Sve su to brzi potezi kojima se Tolušić legitimira kao jedan on najagilnijih ministara u Plenkovićevoj vladi. No, je li to dovoljno? Nažalost, nije. Osobito ako je krivo usmjereno…




Naime, bolna je činjenica da je Hrvatska propustila priliku na vrijeme zaštititi svoje proizvođače hrane, još prije ulaska u EU, a mjere poput novopredloženog zakona samo su vatrogasne i ne rješavanju sistemske neravnoteže hrvatskog poljoprivrednog sektora koje, pak, generiraju urušavanje domaće proizvodnje. Problem, dakle nije u zakonskoj regulativi, jer ona je, više manje, usklađena s europskom poslovnom praksom i predstavlja datost koju je teško mijenjati nacionalnim zakonodavstvom.

Sporni Prijedlog zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi, u stvari, zrcali inertnost, bezidejnost i tromost aktualnih vladara Banskih dvora. Pisan iz perspektive sitnoposjedničkog proizvođača mandarina, koji snuje o sigurnosti otkupa i državom zajamčenoj tržišnoj poziciji u maniri malomišćanskog promišljanja o ekonomiji, prijedlog Zakona je, u stvari, politički promatrano, Mostovo kukavičje jaje vladajućem HDZ-u, koji gurajući mostove demagoške vizije etatizacije nacionalnog gospodarstva, u stvari, radi protiv sebe. Čak štoviše, u odnosu prema Mostu, u hrvatskoj političkoj areni gubi i sigurne bitke, poput inicijative o otvaranju arhiva, što je bio politički potez “u sridu”, HDZ-ov čisti “zicer” kod pretežite većine njegova biračkog tijela, ali i među najširom populacijom.

Poticaji – masovna politička korupcija




Kaže se da se “zbog prolivena mlijeka, ne plače”, no HDZ bi mogao, ukoliko prihvati Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi, itekako zaplakati. Jer, mlijeko hrvatskih proizvođača doista će biti proliveno i neće se naći na policama trgovina, pa će političku štetu, logično, snositi vladajući. Zašto? Jednostavno zato jer zakon ne poštuje temeljni zakon ekonomije – zakon ponude i potražnje. Naime, zgražajući se nad tržišnom cijenom mlijeka u Hrvatskoj, pravnik po struci, ali političar po vokaciji, aktualni ministar poljoprivrede Tolušić, lamentira kako je nemoguće da je “litra mlijeka jeftinija od litre flaširane vode”. Time priziva zakon koji će (sic!) zabraniti da mlijeko uopće bude proizvod koji se prodaje na akciji, najavljujući kako će to, valjda, prodajne akcije trgovaca rješavati zakonom o suzbijanju nepoštene trgovačke prakse.

Negirajući spomenuti zakon ponude i potražnje, ministar, Tolušić ne zna ili ne želi priznati kako cijena mlijeka, isto kao i bilo kojeg drugog proizvoda na policama trgovačkih lanaca, nije samo konkretna cijena u trgovini, već cijena u trgovini plus svi iznosi koji su dani za subvencije poljoprivredi. Uz opasku, da je unutarnje tržište Hrvatske, ujedno i tržište EU-a, što znači da je slobodno trgovanje mlijekom i da bilo koji trgovac može kupiti mlijeko bilo gdje i prodati ga u Hrvatskoj (dakle, nema tu prostora za nikakve zabrane), dolazimo do suštine problema hrvatske poljoprivredne politike – sustava poticaja kao dugoročno neodrživog segmenata nacionalnog gospodarstva.

Kad je o poticajima poljoprivredi riječ, u Hrvatskoj je odavno uspostavljena dvosmjerna komunikacija između poljoprivrednika glasača, primatelja poticaja i svake hrvatske vlasti koja odlučuje o visini i distribuciji poticaja. Na djelu je višedecenijska politička korupcija koja se ogleda u korumpiranju čitavih socijalnih slojeva po načelu – “obećaj poticaje, dobit ćeš glasove!”

Još od 1994. godine, kada je određen nizak tečaj strane valute i “cementiran” odnos kune i prvo njemačke marke, a zatim eura, uvozna roba postala je jeftina, a domaća skupa, tako da domaći proizvođači nisu mogli ni troškove pokriti. Od tada se poljoprivrednicima moraju davati subvencije, a trošak tog, u stvari, subvencioniranja uvoza, plaćamo svi mi, držeći pritom monetarnu stabilnost i politiku tečaja kao neupitnu konstantu svih ekonomskih politika.

Sveti gral ekonomske politike

Od državnog osamostaljenja do danas, bez obzira koja je politička opcija vladala Hrvatskom, u svakom državnom proračunu se našlo, startno, barem 3 milijarde kuna godišnje za poljoprivredne poticaje. Izuzetak je bila Račanova vlada koja je u svome mandatu platila koalicijsko partnerstvo HSS-u s nevjerojatnih 6 milijardi proračunskih kuna. Jednostavnom računicom vidi se da je hrvatska država u domaću poljoprivredu “ulupala” milijarde, ali bez rezultata. Zanimljivo je pritom, da nitko ne postavlja pitanje, kako se poticajem uopće može nazivati davanje koje rezultira padom proizvodnje?

Odgovor na to je u svetom gralu svake hrvatske ekonomske politike, ali i, nažalost, gospodarske prakse – monetarnoj politici koja odgovara uvoznicima, dok su mali poljoprivredni proizvođači oduvijek moneta za političko podkusurivanje. Uvozni lobi ugušio je domaću proizvodnju jer se, uz ovakvu politiku tečaja, a za nju jedino znamo, na uvozu zarađivalo 60 do 70 posto, a na domaćoj proizvodnji, poduzeće ili OPG ne može imati profit veći od šest do sedam posto.

Iz motrišta takvih odnosa, Zakon o zabrani nepoštene trgovačke prakse naprosto je loš, jer antagonizira dva krajnja pola u procesu opskrbe hranom – domaće proizvođače i trgovce, u krajnjoj liniji – kupce, potrošače, dok istodobno posrednike uvoznike, distributere i prekupce, dakle one koji na tuđim plasmanima najviše zarađuju, jednostavno oslobađa svake odgovornosti.

Dobro je poznato kako su u Hrvatskoj, za hrvatske prilike relativno veliki proizvođači poljoprivrednih proizvoda, ujedno i najveći korisnici državnih subvencija. Kada se tome pridoda i činjenica da se takav, načelno nekonkurentan proizvod, i na domaćem tržištu suočava s istovjetnim proizvodima iz uvoza, osobito uvoza iz razvijenih europskih zemalja koji također u sebi sadrži potpore, lako je razvidan rezultat takva sraza. Uvozno je apriori jeftinije, a i s aspekta trgovca, ali i krajnjeg korisnika – kupca, isplativije. To je, također, jedan od temeljnih ekonomskih zakona koji se ne može dokinuti nikakvim uplitanjem države.

Veliki previd ovako koncipiranog zakona sadržan je u činjenici da on, jednostavno, ignorira stvarnost i ekonomsku logiku. Hrvatsko gospodarstvo, osobito domaća poljoprivredna proizvodnja, ima strukturni problem koji se ne može riješiti za mandata jedne vlade, niti jednim zakonom, ma koliko on sveobuhvatan bio.

Uvozimo mnogo proizvoda koje bismo mogli sami proizvesti. Svake godine tri milijarde kuna ide na subvencije poljoprivredi, a nema pomaka u efikasnosti.

Zato, bez obzira na alarmantne brojke o mračnoj bilanci hrvatskog uvoza poljoprivrednih proizvoda (odnos izvoza i uvoza hrane je 1 naprema 3, uz dvocifrenu stopu godišnjeg pada domaće proizvodnje temeljnih poljoprivrednih proizvoda – mlijeka i mesa), namjera države da regulira trgovačke odnose u lancu opskrbe hranom zakonskim odredbama, poput zabrane prodaje finalnog proizvoda ispod cijene koštanja u proizvodnji, ili pak zabrane diskriminacije na temelju porijekla proizvoda ili prema dobavljaču prilikom formiranja cijene za istu razinu kvalitete proizvoda, u realitetu hrvatskih gospodarskih (ne)prilika predstavlja samo skup želja zakonodavca. Time se Prijedlog zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom, pokazuje kao još jedan propis koji će zakomplicirati ionako komplicirano poslovanje ili, jednostavno, samo jedan u nizu zakona koji je neprimjenjiv u praksi.

 

Kabinetski lobist i politički kameleon – simbol političke korupcije

Mastermind Zakona koji protežira hrvatske uvoznike je samozvani lobist Mate Granić, najveći kameleon hrvatske politike, prvi detuđmanizator Hrvatske, aktualni posebni savjetnik predsjednice RH, čija je svojedobna izjava – “pola tebi, pola meni, pola Bagi”, postala simbolom političke korupcije u Hrvatskoj.

Premda aktualnu funkciju na Pantovčaku obavlja volonterski, ostaje dvojba oko sukoba interesa, jer unutar hrvatske poslovne zajednice javna je tajna da upravo Granić godinama figurira kao glavni lobist uvozničkog lobija, čime godinama ostvaruje solidnu zaradu.

Kao bivši ministar vanjskih poslova brzo je pao u zaborav, a i u klasičnom biznisu lobiranja, u tržišnom okružju, nije bio osobito uspješan – tvrtka mu je završila u stečaju s dugovima većim od milijun eura. Izvorno medicinar, stručnjak za dijabetis, Granić je vrlo rano shvatio kako je politika, za njega osobno, puno lukrativniji posao. Još za vrijeme socijalizma postao je osobnim liječnikom jugoslavene premijerke iz osamdesetih, Milke Planinic (komunistkinje koja je krvavo ugušila hrvatsko proljeće 1972. godine), a devedesetih se prišlepao Tuđmanovu HDZ-u i vrhu tadašnje političke moći.

Uvijek u disproporciji između skučenog političkog talenta i ogromnih ambicija (sebe je, ni manje ni više, svojedobno zamišljao kao Tuđmanova nasljednika), ni u politici mu osobito nije išlo. Kad je HDZ izgubio vlast 2000., postao je korfejom detuđmanizacije, osnovao je svoju stranku s kojom je redovito propadao na izborima, a lobirajući dospio je i u Remetinec. Poslovno i politički neuspješan, životario je pomalo lobirajući za one koji su htjeli plaćati, poput Đapićevog HSP-a, da bi mu u izmijenjenom političkom okružju – dolaskom ex-diplomatskog kadra do pozicija političke moći, konačno, “granulo sunce”…

Aktualni premijer mu je vodio neuspješnu predsjedničku kampanju 2000., a mnogi na izvršnim funkcijama danas, nekadašnji su kadrovi Mate Granića.

Tehnički dio posla pripreme spornog zakona odradio je Tugomir Majdak, aktualni državni tajnik kojeg je upravo Granić, svojedobno, kod Plenkovića forsirao kad se tražio novi ministar poljoprivrede. No, zbog unutarstranačkih razloga i snažnog zagovaranja jakog virovitičkog HDZ-a za Tolušića, to mu nije pošlo za rukom.

 

 

Rješenje je u proizvođačkim organizacijama

“Problem je u samoj strukturi domaće poljoprivredne proizvodnje, gdje bez odgovarajućih proizvođačkih organizacija, koje bi proizvođače u dobavnom lancu bolje povezale s trgovcima, nažalost nećemo dobiti nikakva poboljšanja. Drugi je cjenovna konkurentnost – bez takozvanih skrivenih potpora koje koriste sve druge države, kojima podižu konkurentnost vlastitih proizvoda, te im tako pomažu da lakše dođu na police”, ocjenjuje Prijedlog zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi, Milka Kosanović u ime Hrvatske udruge poslodavaca.

Osnovna zamjerka trgovaca ovako koncipiranim zakonom o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom, sadržan je u preširokoj definiciji poljoprivrednog i prehrambenog proizvoda, kako u samom tekstu Prijedloga zakona, tako i u svakodnevnoj poslovnoj praksi. Upravo u toj činjenici leži razlog zbog čega on ide na ruku velikim igračima, osobito distributerima i uvoznicima.

Naime, u kategoriju prehrambenih proizvoda ubrajaju se, primjerice, i pivo i voćni sokovi, čime se u tržišnom plasmanu na policama trgovačkih lanaca izjednačava pozicija proizvoda multinacionalnih kompanija poput, primjerice, Coca-Cole i Nestlea, s proizvodima malih hrvatskih OPG-ova. Prijedlogom zakona, ta se neravnopravna pozicija zaoštrava i nije teško predvidjeti tko će od suprotstavljenih aktera u perspektivi dobiti tržišnu bitku. Pet najvećih hrvatskih uvoznika poljoprivrednih proizvoda čine tvrtke Konzum, Lidl, Ledo, Braća Pivac i PIK Vrbovec.

Većina europskih zemalja ima razvijen sustav distribucije poljoprivrednih proizvoda u kojemu se proizvođačke organizacije, u stvari, zadruge, javljaju kao element lanca opskrbe hranom, koji usitnjenu domaću proizvodnju okrupnjava na razini ponude, čime uspijeva konkurirati uvoznoj robi, te potaknuti izvoz. Tako, primjerice, na talijanskom i mađarskom tržištu djeluju stotine i tisuće proizvođačkih organizacija, dok ih Hrvatska danas ima tek – četiri.

Autor:Tomislav Kovač/7Dnevno/17. veljače, 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.