Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Tko štiti Horvatinčića?

Autor:

Dvije države, dva režima, tri prometne nesreće s četvero mrtvih, i još jedna bez mrtvih, 31 zabilježen prometni prekršaj, nula zatvorskih kazni i nula dana bez vozačke dozvole. Čovjek za sva vremena i sve režime, reklo bi se. Hrvatska je u Horvatinčiću dobila svog O. J. Simpsona: zakon, rekli su tada Amerikanci, očito nije isti za bogate i one koji to nisu. A nakon što smo zbog Plenkovića saznali što je Talasemija minor, sad smo zahvaljujući Horvatinčiću saznali i da sinkopa nije samo muzički pojam. To su neke neizlječive ali oslobađajuće bolesti od kojih smrtnici ne boluju, a ako i boluju, ne mogu se na to vaditi kad im se ne ide u rat ili kad nekog zgaze. Na neke bolesti samo odabrani imaju pravo.

Kronološki, ukratko: 1980. je na pješačkom prijelazu u Zagrebu, na Zagorskoj, zgazio dvije pješakinje i pobjegao s mjesta nesreće. Svjedoci kažu da je izašao iz auta, osvrnuo se, vratio se u njega i odvezao se kao da se ništa nije dogodilo. Usmrtio je  75-godišnju staricu Mandu Vučković i teško ozlijedio njenu kćerku Slavicu Nosek. Unatoč bijegu s mjesta nesreće i smrtnom ishodu, unatoč činjenici da je mijenjao iskaz o tome zašto je pobjegao, nikakav postupak nije pokrenut dok suprug preminule nije pokrenuo privatnu tužbu. To je jedini put da je uopće osuđen – ali na 6 mjeseci, uvjetno na dvije godine. Kasnije se ispostavilo da je u dobrim prijateljskim odnosima s odvjetnikom koji je zastupao žrtve, što otvara sumnju o podmićivanju, a odvjetnika Branimira Grubelića, koji se cijelog slučaja uopće ne sjeća, ako su navodi točni svrstava uz kolegu Saula Goodmana. U toj prilici sud nikad nije razjasnio: Ako je Horvatinčić pobjegao bilo zato jer se “bojao čovjeka koji mu je prijetio”, bilo kako je kasnije rekao jer se boji krvi, zašto se kasnije sam nije prijavio u policijsku stanicu?

Godine 1989. je na aleji Bologne autom ubio pješakinju  Nada Petrović, za što nikad nije bio u zatvoru. 2009. je izazvao prometnu nesreću prebrzom vožnjom, bez teže ozlijeđenih, a 2011. onu s dvoje mrtvih Talijana, supružnika Salpietro, za koju je jučer oslobođen. Dakle, očito se radi o čovjeku koji je dobro zaštićen sa svih strana. Bio i ostao.

Jedni upućuju da je “Tomu stvorio HDZ”, jer je donirao svojevremeno istom 25.000 kuna – što je doduše sitniš i za njega i za HDZ – i dobar je Mamićem i nekim drugima iz stranke. No to nije dovoljno dobro objašnjenje: On se dva puta izvukao, i to bez medijskog razapinjanja, i u socijalizmu iz prometnih nesreća koje je skrivio i u kojima je netko poginuo. HDZ ga sigurno nije štitio osamdesete, a nije ga stvorio ni kao tajkuna – Tomo je bio bogat, iako ne tako kao danas, i sedamdesetih i osamdesetih.

Drugi upućuju da je radio u SUP-u prije nego je emigrirao u Njemačku, da ga SUP nije krivično gonio nakon što su ga otpustili zbog prodavanja vozačkih dozvola, i da se nesmetano bavio mutnim poslovima u SFRJ. On tvrdi da ga je UDBA progonila i promatrala, drugi da je radio za njih i bio jedan od onih koji su poslani u Njemačku 1971. da prate proljećare, o tome možemo samo nagađati. No jedna stvar je posve sigurna: Službe one države mu nikad ne bi dopustile da ima svoj restoran i hotel, ne bilo kakav restoran nego takav u kom se skupljaju utjecajni ljudi svake vrste, od drugova iz partije do povratnika iz Njemačke i proljećara, i koji je bio poznat kao polukupleraj, a da nije surađivao. Nitko tko je tada imao restoran u kom su se okupljali viđeniji članovi društva nije to mogao izbjeći, i svatko takav tko priča da nije surađivao sa službama jednostavno laže. Recept je bio jednostavan, došla bi dvojica – trojica u restoran, naručila, pojela, i zamolila vlasnika da podijeli s njima svoja saznanja o tome što cijenjeni gosti pričaju, naročito u vezi hrvatskog nacionalizma. Tko bi odbio tu uljudnu zamolbu, mogao je sa sigurnošću računati da će mu se pojaviti inspekcija koja će mu pronaći štakorski izmet u kuhinji, drogu skrivenu iza šanka, neprijavljene radnike po mogućnosti iz BIH, i krivotvorene poslovne knjige. I da će mu sanitarna i porezna zatvoriti lokal. Pritom u većini slučajeva dokaze uopće nije bilo potrebno podmetati.

A Davor Butković je Horvatinčićev Babylon – tada doduše već u vlasništvu njegove bivše supruge – nahvalio još prije desetak godina: “Babylon je jedini preostali preživjeli predstavnik velikih zagrebačkih privatnih restorana iz sedamdesetih godina. U ono je vrijeme taj hotel-restoran, smješten blizu King Crossa, bio jedan od sinonima luksuza, ali i vrhunske gastronomije u Hrvatskoj. Primjerice, Stevo Karapandža, zasigurno najpoznatiji hrvatski predratni kuhar, citirao je recepte iz Babylona u jednoj od svojih knjiga, uz niz komplimenata za restoran. Babylon je vjerojatno bio i prvi restoran u Zagrebu i okolici gdje su se redovito mogli jesti jastozi”, kaže naš poznati novinarski stručnjak za vina i gastronomiju, i hvali usput jastoge Thermidor te lamentira o godištima šampanjaca Perignon i Taittinger Comtes de Champagne.

No taj luksuz je imao svoju cijenu, i ne samo zato što je Babylon uvijek bio ekscesno skup i time rezerviran praktički samo za drugove iz komiteta, šefove stanovitih službi i mafiju, te Butkovića negdje između njih. Potonji s Tomom dijeli, osim činjenice da su obojica skloni luksuzu i ekstremno bogati, i to da su bili miljenici svih režima i u svima dobro prolazili. U Babylonu su bile instalirane kamere: jesu li one služile, kako je Tomo tvrdio na policiji, nadgledanju konobara? Očito ne. No dvije su mogućnosti. Jedna je da je Tomo preko snimaka uglednih drugova s ljubavnicama te iste imao šaci, a druga, da snimke nisu toliko služile za ucjenjivanje jer si je ionako svatko htio biti dobar s gazdom lokala u kom je svaki dan boravio i odradio bi mu sve što treba i bez ucjene, na uljudnu zamolbu, već prvenstveno za trgovinu informacijama. Kad bi služba ili neki pojedinačni drug htio diskreditirati i smijeniti drugoga druga, iz konkurentske partijske frakcije, informacije koje je Tomo posjedovao su bile zlata vrijedne za provođenje čistki i smjena u Partiji.

Kako god, činjenica je da su Tomu sudovi puštali da na miru gazi ljude do neovisnosti, a očito su nastavili s tom praskom i nakon neovisnosti. Čitajući obrazloženje presude sutkinje Šupe, ispada da nemara nije bilo: nesreća se dakle dogodila sama od sebe, “shit happens”. To, jasno, nije moguće, i pozivati se na princip “in dubio pro reo” je ovdje deplasirano, jer ako je do nesreće došlo, a tehničkog kvara nije bilo, onda je očito jedna od dvije strane skrivila nesreću. Netko se, ako su komande bile ispravne a došlo je do nesreće, nije držao propisa, nije pazio, što god, a to je po definiciji nemar i nema ga se što posebno dokazivati. Po presudi, ispada da je za nesreću kriva jahta, što je smisleno koliko i presuditi da je za ubojstvo kriv pištolj, a onaj tko ga je držao u ruci nije jer mu nije dokazana ni namjera ni nemar. Sutkinja koja lamentira o svojoj profesionalnosti očito od svih nas pravi budale: uostalom, o njenoj profesionalnosti dovoljno govori što su joj ukinuli presudu za isti slučaj iz 2015: to što ona ponovo sudi u istom slučaju pak govori o profesionalnosti pravosuđa u cjelini. Kila mozga je ovdje i dalje dvije marke. A pravosuđe neovisno koliko i u Burundiju.

Usto, princip se ne može primijeniti već i zato što je Horvatinčić mijenjao iskaz – 2011. je tvrdio da je mahao rukama i pokušavao upozoriti Talijane na tragediju, da nije mogao upravljati brodom – a oslobođen je jer se navodno onesvijestio. Očito je mahao u nesvijesti. A jedino je sutkinja Maja Šupe unaprijed znala da će se onesvijestiti. Nakon što je očito manipulirala dokazima, spriječila da se prikaže skica nesreće koju je sam Horvatinčić dao neposredno nakon nje, i uredno odignorirala prometne vještake koji su rekli da gliser nije auto i ne ide ravno kad se pusti kormilo, i da voda nije cesta pa da se možete vaditi da je podloga bila skliska, ona je zaključila da Horvatinčić tu i tamo padne u nesvijest i da za to nije on kriv, ali mu nije oduzela dozvolu. Ni trajno ni privremeno. Tomo i dalje vozi skupa sa “sinkopom”, pa ispada da je to nekakva permanentna “free out of jail card”, ako sutra opet nekog zgazi uvijek se može vaditi da se malo onesvijestio, događa se.

Sve upućuje na to da je Horvatinčić stavio jahtu na autopilot i otišao se malo zabaviti u potpalublju, potom prvo lagao da su mu otkazale komande i da je mahao , a kasnije kad su ga odvjetnici upozorili da je ta priča šuplja i da je lako dokazati da su komande bile ispravne izmislio sinkopu.

Dakle, prazne su priče i da je “Tomu stvorio HDZ” i da ga je “stvorila UDBA”, prazne su i priče da ga napadaju i jer je Hrvat i HDZ-ovac: Istina, medijska hajka koja se na njega digla nakon nesreće je bila i politički motivirana, isti ti mediji su branili i amnestirali Čačića koji je uradio isto – a koji se nije izvukao od zatvora, doduše s pet zvjezdica, samo zato jer je imao peh da ubije ljude u Mađarskoj, gdje nije imao prilike manipulirati sudovima, a ne ovdje. No to ništa ne mijenja na činjenici da je obojici mjesto u zatvoru, a svakako izvan politike (Čačić je u međuvremenu čak postao župan!). Tomo je jednostavno čovjek koji zna da je sistem korumpiran, koji je i sam motor te korupcije, i koji zna da se od osamdesete do danas ništa bitno nije promijenilo. Mentalitet je ostao isti, svakog je moguće korumpirati, sudove je moguće kupiti, političare i kupiti i ucijeniti. Horvatinčića štitimo svi mi jer žmirimo na slučajeve “male” korupcije svugdje oko sebe, a onda savjest peremo na krupnim ribama i zgražamo se kako im to prolazi. Horvatinčića štiti korumpirani sustav  – ne udbaški, ne hadezeov, ne hrvatski ni jugoslavenski, nego jednostavno korumpiran. I nemojmo se zavaravati, korumpiran sustav je ovdje samo odraz toga što je korupcija duboko ukorijenjena u naše društvo. Činjenica da se države mijenjaju, da se režimi mijenjaju, da se vlasti i vlade mijenjaju, a da se jedino ne mijenja to da su isti ljudi – ne samo isti tip ljudi, nego doslovce isti ljudi – iznad zakona, jasno upućuje na to da je korupcija puno dublje ukorijenjen društveni problem Hrvatske nego što smo to sami sebi najčešće spremni priznati. Odnosno, da Horvatinčića štiti prije svega činjenica da živimo u zemlji s visokim stupnjem korupcije, i da ta korupcija nije produkt određenog političkog sistema niti određene vlasti. Što za ljude poput Horvatinčića, koji u toj močvari znaju plivati, koji znaju na vrijeme nanjušiti promjene, koji znaju biti dobri sa svima a ne previše bliski niti s jednima, da im to ne bi predstavljalo problem kad dođu oni drugi, otvara neslućene mogućnosti. Pa i to da godinama nekažnjeno gaze ljude.

Autor: