capture

Tko je koga prevjeravao na ovim prostorima, Hrvati Srbe ili Srbi Hrvate?

Autor: dr. Mijo Milas/7Dnevno/18. studenoga 2016.

Svi oni koji su za vrijeme NDH prevjereni s pravoslavlja na grko-katoličku vjeru nakon rata vratili su se na pravoslavlje, dok su katolici koji su ranije prešli na pravoslavlje ostali u toj vjeri i postali Srbi, jer su time bili privilegirani ne samo u staroj, nego i Titovoj Jugoslaviji

Započeo je Drugi svjetski rat s ubijanjem i odvođenjima ljudi u logore, prisilnim raseljavanjima, prevjeravanjima i sa svim drugim strahotama koje prate rat. Puno je stradalo nevinih ljudi, civila, samo zato što su druge vjere, nacije i sl. Na prostom raspale Jugoslavije i njezine vojske, počele su grupe vojnika Srba napadati i ubijati nedužne hrvatske građane. Dana 8. travanja 1941. poubijali su u Sriemskoj Mitrovici više Hrvata. U Bjelovaru 8. travnja 1941. ubili su 11 seljaka Hrvata, a u Čapljini i njezinoj okolici 13., 14. i 15. travnja 1941. ubijeno je 25 Hrvata. U Cimu blizu Ilića kod Mostara srpska vojska je 15. travnja 1941. usmrtila 90 njihovih žitelja i popalili mnoge kuće. Srbi su poubijali mnoge vojnike Hrvate koji su se vraćali kroz Srbiju iz Makedonije i iz Srbije kući, nakon raspada Jugoslavije. Stvorena je NDH, ali je Srbi nisu prihvatili kao svoju državu pa su digli četnički ustanak 27. 07. 1941. Četnici i partizani u početku rata skupa, a kasnije odvojeno ubijali su Hrvate i bacali ih u jame, a neke žive bacali u kotlove za celulozu, kao u Drvaru 27. 07. 1941. Ubijanje Hrvata nastavilo se sve do kraja rata. Nakon rata nove komunističke vlasti brane povratak preživjelih Hrvata u svoje opljačkane i spaljene domove u mjestima: Boričevac, Vrtoče, Krnjeuše (u tim naseljima četnici su pobili Hrvate), Zrin i Španovicu (partizani pobili i protjerali Hrvate, naselili Srbe). Iz ovoga se može zaključiti da je cilj četnika i partizana bio je isti, istrijebiti Hrvate. Gdje su danas Hrvati iz tih mjesta!? Najviše trunu pod zemljom, a oni što su preživjeli rasuti su po Hrvatskoj i svijetu.

Beograd i muslimani, Židovi, Makedonci, Vlasi…

Odnosi među nekim narodima na Balkanu su od prije rata bili loši, posebno Srba i muslimana, koje su Srbi praktički istrijebili kao “Turke” iz Srbije do Berlinskog kongresa 1878. Bilo je prevjeravanja muslimana na pravoslavlje. U Balkanskim ratovima 1912/1913. su ih doslovno uništili. Tada su Srbi napravili genocid nad muslimanima i Albancima, prvi u Europi u 20. stoljeću.

Uspostavom NDH ustaše su zatvarali Srbe, uglavnom protivnike režima, odvodili ih u logore i na prisilni rad s kojega se neki nisu živi vratili. Zatvarani su u logore i ubijani Romi. Nakon početka Drugog svjetskog rata odvođeni su u logore Židovi, što je u prvom redu zasluga Hitlera i njegovih zakona, koje je primjenjivao ne samo u Njemačkoj, nego i u svim zemljama gdje je sezala nacistička vlast, uključivši i Hrvatsku.

Kod Srba postojala je stoljetna mržnja spram Židova (Ph. J. Cohen), i danas je, ali samo prigušena. Tome je puno doprinijela Srpska pravoslavna crkva. U studenom 1941. prota SPC-a Dušan Popović s beogradske propovjedaonice osudio je javno Židove. Metropolit Josif obećao je Nediću punu potporu SPC-a u njihovu proganjanju, a dana 30. siječnja 1942. isti metropolit i službeno je zabranio prijelaz Židova na pravoslavlje (da se ne bi koji tako spasio, op. aut.). U Nedićevoj Srbiji stradalo je oko 15.000 Židova, zapravo 94% ih nije preživjelo holokaust (Ph. J. Choen). Nakon istrjebljenja Židova Nedićeva vlada proglašava njihovu imovinu vlasništvom srpske države, konfiscirana je milijarda srpskih dinara. Beogradska Politika 1. studenoga 1944. objavila je: “Od 12.000 beogradskih Jevreja 11.000 je pod zemljom.” Zatim ističu da nikada nije prekinuta ljubav Srbije prema Židovima!?

O tome se malo piše, ne slučajno. Da su u pitanju Hrvati, a ne Srbi, pisalo bi se puno više. Čak i Židovi o tome malo govore i pišu. Zašto!? Srbija je pokušala i dijelom uspjela za Kraljevine Jugoslavije posrbiti dio Makedonaca, a ranije su skoro potpuno posrbili Vlahe (Cincare, Aromune), koji ništa zajedničkog nisu imali s njima, osim vjere (D. J. Popović, Z. Mirinda). Danas na onaj mali broj Rumunja u Srbiji što ih je ostalo, vrše pritiske, priječe im dolazak svećenika iz Rumunjske (S. Biserko) i sl. Pokušali su oni posrbiti i Crnogorce – i tu su dijelom i uspjeli. Kralj Aleksandar sagradio je crkve u Ljubljani i Mariboru kao jezgru budućeg pravoslavlja, time i srpstva, ali je ukupno na pravoslavlje prevjereno niti 50 Slovenaca, a između tih jedan postade protom.

Posrbljavanje prevjeravanjem na pravoslavlje

Navest ću nekoliko primjera prevjeravanja na pravoslavlje, naravno time i posrbljavanja. U Beogradu sam upoznao plavokosog čovjeka starosti oko 30 godina. Nakon dužeg razgovora ispričao mi je da je on potomak onih Slovenaca koje je potjerao Hitler 1941. iz Slovenije, a koje su prihvatili Srbi. Veći dio Slovenaca se nakon rata vratio u Sloveniju, a drugi su platili Srbima gostoprimstvo, dajući danak u krvi, prevjereni su na pravoslavlje. Neki od ovih Slovenaca poslali su sinove u školu za pravoslavne svećenike, na nagovor Srba, a jedan od tih bio je moj sugovornik.

U TV reportaži iz Turnja kod Karlovca za vrijeme Domovinskog rata vidi se razrušen Turanj, pravoslavni svećenik nešto govori, a prezime mu je viško. Nakon Prvog svjetskog rata na otoku Visu u mjestu Visu prešlo je na pravoslavlje 292 Hrvata. Bila im je obećana besplatna zemlja, neplaćanje poreza, djeci besplatno školovanje i dr. Srbi su napravili pravoslavnu crkvu na Visu i svečano je otvorili 1933., a jedan mladi prevjereni Višanin postao je pravoslavni svećenik. Višani su se povratili na katoličanstvo, njih 58, ali su tri dječaka postali pravoslavni svećenici, a drugi prevjereni ostali su pravoslavci i “fetivi” Srbi.

U Zagrebu sam poznavao pravnika, koji je bio visokopozicioniran u SUP-u. Kad sam došao u Split raditi, zanimao sam se za to prezime, jer mi je taj rekao da je od Makarske, a ime i prezime mu je bilo zagorsko. Saznao sam da mu je majka bila Srpkinja, učiteljica u nekom mjestu u blizini Makarske, i kada ju je njegov otac oženio prešao je po njezinu nagovoru na pravoslavlje. Naravno da je od toga imao koristi, kao i njegov sin u Titovoj Jugoslaviji, jer je i on postao Srbin.

Smatra se da je ranije u 19. st. i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije posrbljeno na našim prostorima više raznih naroda i etničkih skupina (Cmogorci, Makedonci, Hrvati, Bugari, Rumunji, Vlasi, Muslimani, Rusini i dr.), prema gruboj procjeni oko 600.000 osoba. Neki podaci govore da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije prevjereno na pravoslavlje između pedeset i sto tisuća samo Hrvata katolika (neki tvrde više). Ukupno prevjerenih pravoslavnih za vrijeme NDH bilo je 35.602 (prema nekima više). Prevjereni s pravoslavlja na grčko-katoličku vjeru nakon rata povratili su se svi na pravoslavlje, dok su katolici koji su ranije prešli na pravoslavlje ostali u toj vjeri i postali Srbi jer su time bili privilegirani ne samo u staroj, nego i Titovoj Jugoslaviji. U kojem su broju Hrvati prevjeravani i srbizirani, ranije (vidi Srpski list iz 1887.) i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (i anacionalizirani! u Titovoj Jugoslaviji), a Srbi prelazili na grčko-katoličku vjeru tijekom rata, nemam egzaktnih podataka.

Srpski etnonacionalizam, svjetske sile i zločini

Srbi svoje zločine dobro prikrivaju i umanjuju, a idu im na ruku neke svjetske sile. Jedan od važnih čimbenika u njihovu životu je upravo laž, čime se oni hvale (D. Ćosić) i nju objašnjavaju vrlinom i umijećem, u čemu su zaista vrlo spretni i nemaju konkurencije. Kao mitska laž o Kosovskom boju 1389., za koji nije sigurno da se uopće zbio, kod Srba je prisutna stoljećima, kao i o velikom srpskom junaku “vlaškom vazalu” Marku Kraljeviću. Zatim o junaštvu srpske vojske u Balkanskim ratovima 1912/1913., o bitci na Bregalnici, o genocidnosti Hrvata itd. Laž ponavljaju godinama i proširuju. Dakle stotine i više godina prije J. Goebelsa Srbi su shvatili da ponavljana višekratna laž postaje istina.

Gledao sam na TV Beograd emisiju o borbama u Balkanskim ratovima 1912/1913. Neki srpski ratni strateg na ratnoj karti objašnjava kako je neka njihova armija pod zapovjedništvom nekog “đenerala”, u žestokoj borbi, u silnom junačkom naletu hrabre srpske vojske porazila Turke. Istina je drukčija. Napadači su brzo napredovali na bojišnici jer nije bilo pravog otpora turske vojske, osim mjestimice. Recimo, grčka vojska je osvojila Solun samo 2 (dva) sata prije bugarske u toj “junačkoj trci” za osvajanjem turskog teritorija.

Kod Srba nije u pitaju samo obična laž, nego nešto ozbiljnije što se ne može objasniti tim pojmom iako se međusobno preklapaju i usko su povezani, to je etnonacionalizam. S psihijatrijskog gledišta etnonacionalizam (veličanje i precjenjivanje svoje nacije, podcjenjivanje i omalovažavanje drugih nacija, odnosno članova tih grupa – nacija) je duševni poremećaj, tj. ludilo.

Ovaj duševni poremećaj “veoma je rezistentan na terapiju” i za nj nema pravog lijeka, jer on ujedno služi homogenizaciji Srba. On je iracionalan i gotovo u pravilu emocionalan, i to naglašeno emocionalan, što ga učvršćuje. Srbi pojedinci, pošto pripadaju “velikom superiornom” narodu, vide sebe boljima u odnosu na članove drugih “manje vrijednih” nacija – i to stalno nekritički ističu i ponavljaju, a u skladu s tim se i ponašaju. Prema ovome Srbi će sutra, za desetke i više godina, biti isti. Nema kod njih kajanja, niti katarze za genocide nad Hrvatima, Muslimanima, Albancima i dr. jer oni to racionaliziraju i doživljavaju kao pobjedu svog junačkog naroda. Varaju se svi koji misle drukčije.

Gotovo svaki drugi Srbin nosi u sebi azijatske ili arapske gene

Međutim, Srbi znaju biti dobri kmetovi i sluge, kao za vrijeme osmanske vlasti. Nakon pada Carigrada 1453. sultan Mehmed II. pozvao je carigradskog patrijarha Genadija, postavio ga poglavarom pravoslavlja i dao mu stupanj vezira (predsjednik vlade), a pravoslavna zajednica postala je nadležna za mornaricu i vanjske poslove (dobili je dva ministarstva) osmanskog carstva. Srpski i drugi pravoslavni knezovi na Balkanu odmah su se ponudili sultanu da će ući pod njegov protektorat. Srbi su vojevali kao pomoćne turske čete i pomicali se skupa s Turcima prema zapadu. Položaj pravoslavnih (millet) bio je pod osmanlijama veoma povoljan, a katolika vrlo težak. Dug boravak pod osmanlijskom vlašću promijenio je genetsku strukturu “arijevskog-srpskog” slavenskog naroda (M. Nedić). U suvremenim znanstvenim istraživanjima, kod Srba je nađeno samo 13,60 % slavenskog gena, dok je gena Azijata i Arapa iz sjeverne Afrike nađeno ukupno 38,40 % (I. Jurić). Dakle, otprilike svaki drugi odnosno treći Srbin nosi u sebi azijatske ili arapske gene.

To je rezultat višegodišnjih intenzivnih “seksualnih aktivnosti” turskih vojnika na srpskom teritoriju. Je li “miješanje srpskih, azijatskih i arapskih” gena formiralo psihosocijalnu strukturu današnjih Srba i njihov odnos prema žrtvi (mučenje, klanje, nabijanje na kolac, pečenje ljudi, bacanje živih u jame), njihove karakterne osobine (laž, podlost, hvalisanje) te prisvajanje tuđega teritorija, tuđih književnika, znanstvenika, krađa narodnoga književnog blaga, riječi, jezika i drugog?

Srbi jako respektiraju silu, a njihov etnonacionalizam se može uspješno liječiti tim “drevnim medikamentima”, čiji terapijski učinak smo vidjeli u Domovinskom ratu. Što je god laž bliža istini, uvjerljivija je. Nije moguće navesti sve srpske laži i urote protiv njih, koje oni spominju, jer je to sastavni dio njihove povijesti i svakodnevnog života. Trebalo bi proučiti sve njihove “istine”, tj. junaštva, pobjede i sl., naravno ako procijenimo da za nas to ima nekog značaja jer “cijela je srpska historija jedna velika laž” (S. Biserko). U njih vjeruju samo hrvatski petokolonaši i, naravno, Srbi.

Osuđujem svako prisilno prevjeravanje, pa bilo to i iz straha, a takvih je bilo daleko najviše u NDH (M. Obrknežević), ali o tome neću raspravljati. Ustvrdit ću činjenicu da je u vrijeme NDH bilo prevjeravanja Srba, ali o tome je rečeno i napisano puno laži. Navest ću dokumente koje posjedujem iz vremena početaka NDH da se vidi kakav je bio službeni stav te države prema prelasku pravoslavaca na grčko-katoličku vjeru, pod kojim uvjetima su prelazili i sve drugo što piše u originalnim dokumentima koje prilažem (fotografski i u prijepisu), pa neka oni govore.

 

Upute Vlade NDH – prijepis jednog od dokumenata
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Broj: 48.468/1941. Zagreb 30. srpnja 1941.
OKRUŽNICA

Kako se novije vrieme prijavljuje mnogo grko-istočnjaka za prijelaz na katolicizam to se sa strane vlade daju sliedeće upute:

1/. Želja je Hrvatske vlade, da grčko-istočni ne prelaze na grko-katolički obred osim u onim grčko-katoličkim župama, koje su već osnovane i u njima ima grčko-istočnjaka.

2/. Grčko-istočnjaci, koji dolaze u katoličke župne urede, da budu primljeni, moraju donieti od Kotarskih i općinskih poglavarstava potvrdu o osobnoj čestitosti, koja mora biti biljegovana sa 30. Kn. Državnih biljega. Potvrda o čestitosti izdaje kotarska i općinska poglavarstva u dogovoru sa ustaškim logorima i taborima.

Općina odnosno kotari dužni su izvješćivati ministarstvo pravosudja i bogoštovlja o izdatim potvrdama kao i broju onih, kojima je ista uskraćena.

3/. Kod izdavanja potvrda treba paziti na grčko-istočne učitelje, popove, trgovce, bogate obrtnike i seljake i uopće inteligenciju, da im se ne izdadu potvrde osim u slučajevima, kad se dokaže njihova osobneca.

4/. Glede mješovitih brakova s grčko-istočnjacima ustanovljuje se sliedeće:

a/ Nema zapreka, osim u izvanrednim slučajevima, da ne primi nekatolički bračni drug, iz mješovitih brakova, sklopljenih u katoličkoj crkvi ako su djeca krštena i odgojena nekatolički, treba da Kotarske i općinske vlasti u dogovoru sa ustaškim logorima i taborima ispituju pojedini slučaj i donesu odluku o davanju potvrda kako u pitanju djece tako i u pogledu njihovih roditelja.

b/ Ako je mješoviti brak sklopljen pred pravoslavnim svećenikom i djeca krštena i odgojena nekatolički spomenute vlasti trebaju ispitati svaki slučaj i nakon temeljitoga mišljenja donieti odluku. U podnesku na Ministarstvo o broju onih koji su prešli na katolicizam, kod ovakovih imena treba staviti bilješku da se radi o gornjem slučaju.

c/ Pravoslavni parovi, vjenčani u pravoslavoj crkvi, njihova djeca krštena i odgojena nekatolički, ne mogu se primati bez odobrenja Ministarstva pravosudja i bogoštovlja.

5/. Seljaci mogu dobiti potvrdu o čestitosti bez poteškoća, osim ako se radi o izvanrednim slučajevima.

6/. Ove upute vriede za sve Velike župe područja nezavisne Države Hrvatske izuzev Veliku Župu Gora i Veliku župu Krbava i Psat.

U ovim župama veliki župani u dogovoru sa ustaškim logorima i taborima mogu izdati shodne upute za svoje područje prema mjesnim prilikama.

7/. Ukoliko bi grčko-istočnjaci ili drugi prelazili na protestansku i upisivali se u Kulturbund, a krvno nepripadaju njemačkoj manjini ne će im se priznati prava, koja uživa njemačka narodnosna skupina.

8/. Matice grčko-istočnjaka neka preuzmu općinska poglavarstva, te obavljaju matične izvadke, upise rodjenih i umrlih sve dotle, dok redovna postava ne bude uvedena u tim mjestima. Općinske vlasti imaju obavljati matične poslove uz osobnu odgovornost višim državnim vlastima.

Glede zraka i zemljišta, koje pripadaju grčko-istočnoj crkvi odlučuje Ministarstvo seljačkog gospodarstva odnosno državno ravnateljstvo za ponovu u dogovoru sa Ministarstvom pravosudja i bogoštovlja.

9/. Vladi je poznato, da se prijavljuju mnogi Židovi za prijelaz na katolicizam, ali prelaz na katolicizam ne može imati nikako upliva na položaj tih osoba u njihovom odnošaju prema državi obzirom na postojeći zakon o nearijevcima. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti od 30. travnja 1941.

 

Autor: dr. Mijo Milas/7Dnevno/18. studenoga 2016.

ZADNJE VIJESTI