Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Autor: Marcel Holjevac

Meni je promaklo, jer dnevnike HRT-a u pravilu ne gledam, ali Hrvoju Hitrecu nije. U Dnevniku javne TV kuće službena osoba daje izjavu o skorom izručenju stanovitog ratnog zločinca poznatog kao "kapetan Dragan" i kad god ga spomene, naziva ga - "gospodin Vasiljković". U istom tom Dnevniku, malo kasnije, voditelj spominje Đuru Glogoškog i kad god ga spomene, on je samo Đuro Glogoški. Očito, nije gospodin poput gospona četnika.

Premijerova bahatost kao politika

Prošlog četvrtka branitelji su došli na Markov trg tražiti razgovor s premijerom. On očito nije smatrao da je to što jedna značajna populacija veterana prosvjeduje već osam mjeseci dovoljan razlog da prihvati poziv na dijalog, koji nije bio ničim uvjetovan.
Smatrao je da je važnije otići u sunčani Rovinj, popiti si malo vinčeka i popapati finu večericu. Jer naš premijer je fini gospon i voli fine restorane, pa je prema jednom od njih, gdje večera po osobi rijetko dođe manje od 1500 kuna, i nazvao svoju vladajuću koaliciju. I to je bolje nego razgovarati s prosvjednicima pred vratima svog ureda. Jer tko su oni da bi on s njima razgovarao? Ljudi koji su mu, možda, omogućili da ima državu, koja njemu očito služi samo da bi imao gdje biti premijer? To je rezultiralo scenama iste večeri na Markovom trgu koje su obišle svijet, u kojima se vidi kako specijalci pokušavaju otjerati prosvjednike, većinom invalide u kolicima, mimo Ustava i konvencija o ljudskim pravima koji jasno kažu kako Vlada nema pravo ograničiti pravo na javni prosvjed protiv sebe same, ako nije ugrožen nečiji život ili sloboda. Sve što se kasnije događalo plod je samo premijerove arogancije i bahatosti. I ničeg drugog! Milanović se ponaša kao srednjevjekovni kralj koji podanike gleda s visoka i ne silazi sa svojih nebeskih visina među prosti puk tek tako, samo zato jer netko prosvjeduje. To sve treba hapsiti! Tko to, majkumu, prosvjeduje protiv narodne, demokratski izabrane vlasti?! I zašto bi ta vlast ikom odgovarala? Pa je još i jamrao kasnije kako su svećenici, gamad jedna, “zloupotrijebili” to što policija ne smije uredovati po svetištima kako bi dali utočište prosvjednicima. A da nije on taj koji je zloupotrijebio ovlasti naredivši da policija ukloni prosvjednike? Jer za to nije imao valjana razloga, ni zakonskog uporišta!

Hrvatska se ne može pomiriti s pobjedom

Meni je promaklo, jer dnevnike HRT-a u pravilu ne gledam, ali Hrvoju Hitrecu nije. U Dnevniku javne TV kuće službena osoba daje izjavu o skorom izručenju stanovitog ratnog zločinca poznatog kao “kapetan Dragan” i kad god ga spomene, naziva ga – “gospodin Vasiljković”. U istom tom Dnevniku, malo kasnije, voditelj spominje Đuru Glogoškog i kad god ga spomene, on je samo Đuro Glogoški. Očito, nije gospodin poput gospona četnika.
A da stvar bude ljepša, riječki Novi list donosi priču nekakvog Davora Karajića koji je u zadnjem ratu ratovao u postrojbama “gospodina” Vasiljkovića, u kojoj se ne skriva divljenje za tu vojnu postrojbu. “Bez problema sam prolazio hrvatske obrambene linije”, kaže on. “Precizno smo znali gdje su pukotine u hrvatskoj obrani i isplanirana je akcija Maslinova grančica. Plan je bio na tom području presjeći Hrvatsku na dva dijela između Zadra i Biograda. Krenuli smo u akciju. Preko koridora kojim sam bezbroj puta neotkriven ulazio duboko u hrvatski teritorij, na to sam područje noću bez problema uveo 350 boraca vojske RSK. Došli smo u tišini i bez otpora sve do iza sela Dubravice, u blizini Bibinja, Sukošana i Biograda. Neprijateljska, hrvatska vojska nije nas otkrila… Poslije smo saznali da je akciju minirala savezna UDB-a, SDB u stvari, iz Beograda. Da su nas pustili, presjekli bi tada Hrvatsku na dva dijela. Utvrdili bi se, imali smo ljude i tehniku i ako bi prvih sedam dana izdržali napade, podijelili bismo vam državu sve do mora. Očekivali smo borbu prsa o prsa, čovjek na čovjeka. Očekivali smo žrtve, posebno s vaše strane zbog iznenađenja. Ucrtao sam sve vaše položaje, imali smo sve koordinate. U svakom smislu, bili smo spremni za presijecanje Hrvatske. Na našu žalost, to se izjalovilo”.

Dotični danas živi kao abolirani četnik/partizan u Hrvatskoj Kostajnici. U drugoj državi, članak u kojem abolirani nacist priča o tome kako su planirali okupirati Englesku i žali što nisu, a istodobno živi u nekom selu u engleskoj provinciji i smrdi na proračunu, povukao bi kaznenu odgovornost urednika. Tekst očito tendenciozno prikazuje Draganove četnike kao vrlo sposobne i superiorne, a mi smo pobijedili samo zato jer su gospoda u Beogradu to omogućili sabotažom vlastite vojske, što je stara priča o “izdaji”. Često se pod firmom “objektivnog povijesnog prikaza” prodaje običan povijesni revizionizam. Englezi bi u takvoj situaciji svakako postavili pitanje Vladi, zašto se takvog tipa ne protjera i digli demonstracije po Londonu. Ali Hrvati nemaju toliko samopoštovanja ni osjećaja dostojanstva, izgleda.

Zapravo je sve to paradigma odnosa Hrvatske prema ratnim zločincima i vlastitim veteranima. Pa time i prema pobjedi u zadnjem ratu, koja je za nevjerojatno velik broj Hrvata zapravo – poraz. To se jasno vidi i iz odnosa javnosti i medija prema prosvjedima veterana koji su za brojne Hrvate tek ustaše, šatordžije, rušitelji poretka, rušitelji Jugoslavije i uspomene na druga Tita i općenito gamad. A četnici su fina gospoda. Pa to ide dotle da najpoznatiji profesionalni Srbin u Hrvatskoj, Pupovac, na naslovnicu novog broja svojih Novosti stavlja znak zabrane preko slike vojnog invalida u kolicima. Joj, kak je to nekima super i kul liberalno!

Hrvatska ima neku kmetovsku potrebu poginjati glavu, valjda u strahu da će, ako je ponosno digne, dobiti po ušima od gospodara. Hrvati su izgleda navikli imati gospodare, pa se ne mogu oteti potrebi da im uvijek iznova dokazuju svoju odanost i lojalnost što se proteže od vremena vlastele pa do Karađorđevića i Tita. Uglavnom, Daniel Snneden ili Dragan Vasiljković, ili srpski superhero-wanabe “kapetan Dragan, je jedan onako fini gospodin za hrvatsku javnu TV. I nevjerojatno sposoban vojni lider. A Đuro je tamo neki indijanac šatoraš, ustaša i općenito govno od čovjeka koje parazitira na račun poreznih obveznika, barem ga tako prezentiraju.




Zakone, ljudska prava i Ustav krši Vlada

“Zakon, oni krše zakon! Predsjednice, jeste li im rekli da moraju poštivati zakon! Branitelji krše zakon!” Od te mantre se već svima vrti u glavi. Kakav crni zakon?
U NDH je postojao zakon, točnije propis, po kojem su Srbi trebali u 20 sati biti u kućama. Dakle, policijski sat za Srbe. Takav zakon je, naravno, bio diskriminatoran i kao takav nepravedan. U Trećem Reichu je postojao zakon po kojem su Židovi morali nositi žute trake oko rukava. Ljudi koji su povješani za NDH po Zrinjevcu, obješeni su po zakonu. Pozivanjem na bezuvjetno poštivanje zakona, ovdje se zapravo pravda represija! Prosvjedi su čin građanskog neposluha, pa je tu pozivanje na poštivanje proizvoljno donesenih zakona – deplasirano.

Propis, kojim je Vlada zabranila braniteljima da prosvjeduju iza 22 sata na Markovom trgu je očito neustavan. Kao što je bilo kakvo ograničavanje ili suzbijanje javnih prosvjeda ne samo neustavno, nego i protivno konvencijama o ljudskim pravima koje je RH potpisala. Postoji vrlo jasna presuda Ustavnog suda o pravu prosvjeda na Markovom trgu iz 2011., broj 1767, u kojoj se navodi kako postoji obveza države da štiti pravo na slobodu javnog okupljanja. Vlada to pravo ne smije, kako piše u presudi, ograničavati pravdajući to razlozima nacionalne sigurnosti, ne smije postupati diskriminatorno – dakle, ako postoji generalna dozvola za javne priredbe i općenito okupljanje građana na Markovom trgu, mora postojati i mogućnost održavanja političkih prosvjeda, a Vlada nipošto ne smije suditi o ciljevima i zahtjevima prosvjednika kad odlučuje o zabranama.




Nikakve zabrane javnih prosvjeda se ne mogu donijeti samo zato jer se to. što prosvjednici traže. nekom ne dopada, a još manje zato jer traže smjenu Vlade ili ministra, demokratski izabranih ili ne. Samo u diktaturama i totalitarnim državama postoje zabrane javnih prosvjeda. Vlada može zabraniti prosvjed samo ako su ugroženi ljudski životi i imovina i ako postoji jasna i očita namjera organizatora za izazivanjem nasilja, dok s druge pak strane nasilje određenog broja sudionika prosvjeda ne može biti razlogom ograničavanja i zabrane prosvjeda.

No, da su naši mediji ne fašistoidni nego u dobrom dijelu otvoreno fašistički i totalitarni, i to uglavnom oni crveni, svjedoči njihov stav o braniteljskim prosvjedima. Kategorije koje se ne smije batinati su homoseksualci, ilegalni useljenici, zeleni. Ostale se smije i mlati ih se. Toliko licemjerja od medija koji su otvoreno podržavali sve prosvjede, pa i izrazito nasilne, od onih protiv Horvatinčića do onih protiv Jadranke Kosor, jednostavno zapanjuje. Nevjerojatan je navijački žar kojim dio medija traži da policija upadne, ni manje ni više, nego u crkvu i tamo sve izbatina i uhiti! Iako za ulazak u crkvu nije bilo nikakvog razloga, jer branitelji su se u 22 sata uredno sklonili u crkvu i time nisu prekršili niti jedan propis. Policija je ulaskom u crkvu prekršila brojne zakone, i ljudske i Božje.

Vlada ruši institucije države, a ne branitelji!

Priča se i da branitelji nepoštivanjem zakona ruše institucije države. Ne. Institucije države su Ustav, ljudska prava, građanska prava. Matić nije institucija države, nego ministar. Neustavni i nezakoniti postupci Vlade, poput zabrane javnih prosvjeda i slanja policije u crkvu svetog Marka, su rušenje najvažnijih institucija demokratske države, prije svega Ustava i prava na javno okupljanje. Prije nekoliko dana je Ivan Zvonimir Čičak jasno rekao da je retorika kojom se jedan demokratski zahtjev za smjenom ministra proglašava “državnim udarom” – bolesna i nakaradna, te da je to jedan totalitarni, komunistički način razmišljanja.

Nažalost, mediji koji se najviše diče svojim liberalizmom u trenu pokažu svoje ružno, diktatorsko lice kad je riječ o prosvjedima onih koji se njima ne dopadaju. Za njih ne važe ista pravila kao i za one druge, a upravo su takva diskriminatorna i dvostruka zakonska mjerila temelj onog što se kolokvijalno zove – “fašizam”.

Majmuni i njihovi tajni obožavatelji
HRT 2 prikazuje trodijelni serijal “Majmuni i njihove tajne”. Apsolutni hit među liberalima zadnjih godina su bonobo majmuni. Zajednica bonobo majmuna je zasnovana na onim principima po kojima “liberali” smatraju da bi ljudsko društvo trebalo biti ustrojeno. Oni su posve nenasilni, sve razmirice rješavaju seksom – često incestnim između djece i roditelja ili istospolnim, društvo im nije hijerarhijski organizirano, ženke zauzimaju čak nešto viši položaj u slabašnoj društvenoj hijerarhiji tih životinja, vegetarijanci su, a stupanj jednakosti u društvu je izrazito visok. “Bonobe i ljudi su se razvili iz zajedničkoga pretka, a bonobe su jedne od najmiroljubivijih, najneagresivnijih vrsta sisavaca koje danas žive na Zemlji. Kod njih su se razvili načini smanjenja nasilja koji prožimlju čitavo njihovo društvo. One nam pokazuju kako evolucijski ples okrutnosti nije nemilosrdan”, kažu znanstvenici. Dodaju kako je kod bonoba izraženo iskazivanje altruizma, suosjećanja, empatije, ljubaznosti, strpljenja i senzitivnosti. Spolni odnosi se koriste kao pozdrav, sredstvo rješavanja sukoba i pomirenja, kao uzvratna usluga koju ženke pružaju u zamjenu za hranu.

Pa smo i na HRT-u čuli kako bi se ljudi zapravo trebali ugledati na naše vesele bliske rođake, koji se samo seksaju, vise s grana i dobro se zabavljaju, te ne poznaju nasilje niti ratove. Dok smo mi s druge strane jedna stvarno agresivna vrsta koja je izgradila surovu hijerarhiju, skloni smo nasilju i umjesto da se svaki put poseksamo kad izbije kakav sukob u društvu, mi to rješavamo na druge načine.

Zašto mi ne možemo biti poput njih? – pitaju se ljevičari diljem planeta. Ukratko, vrsta naših zajedničkih predaka se evolucijom prije nekoliko milijuna godina podijelila s jedne strane – na ljude, najuspješniju vrstu na planetu, koja je naselila cijeli planet, nametnula se drugim vrstama kao gospodar, došla do mjeseca i dalje, izgradila civilizaciju, i s druge strane – na bonobe, koji su visoko na listi ugroženih vrsta jer ih je preostalo samo desetak tisuća u jednom malom dijelu džungle u središnjoj Africi, i koji opstaju samo zahvaljujući našoj dobroj volji. I u nekoliko milijuna godina nisu evolucijski napredovali ni za milimetar, niti sišli s grane. I mi bismo se, kažu “liberali”, trebali ugledati na njih i njihovu društvenu organizaciju koja ih je dovela do praga izumiranja. Da, toliko su glupi. “Liberali”, naravno, ne majmuni. Oni su čak i prilično inteligentni.

Tko to tamo krade…?

Samo je jedan portal, i to inače radikalno lijevi, objavio vijest: “Policija ulovila Srbe i Crnogorce koji su planirali opljačkati banku u Zagrebu.” Za sve druge medije to su dileri iz Sigeta, jedan policajac, i tako dalje. Je li u redu isticati nacionalnost uhićenih? Možda i ne bi bilo kad mediji ne bi bili prepuni napisa poput onog nedavno u Jutarnjem: “HRVATSKA OBITELJ DESETLJEĆIMA JE NAJMOĆNIJI KLAN U DANSKOJ” – “Gimi Boss 007 bit će prognan u Hrvatsku”. Radi se o obitelji Roma koja je u Dansku doselila iz Jugoslavije i koja harači danski socijalni sustav već desetljećima, baveći se usput svim vrstama kriminala. Doselili su s područja tadašnje SRH, pa su Hrvati, a iz nekog razloga smo im dali i dokumente. Zanimljivo je kako se u Jutarnjem inače često spominje “banda Hrvata” kada neka banda sastavljena od pripadnika “svih naših naroda i narodnosti” pljačka negdje po Münchenu, ali kad je riječ o nekom Hrvatu (po državljanstvu) srpske nacionalnosti koji je ostvario kakav uspjeh u sportu ili znanosti, onda se u tim istim novinama piše o – “Srbinu”. Da, bilo bi dobro ujednačiti kriterije po tom pitanju, pa smo ili svi koji imamo hrvatske putovnice samo Hrvati, kako je to u Švedskoj, Francuskoj ili Njemačkoj, ili bi u protivnom bilo u redu napisati “banda Srba”, a ne “banda Hrvata” ako se radi o etničkim Srbima. Osobno, prvi model mi se više dopada, jer smanjuje tenzije u društvu, iako napadno izbjegavanje spominjanja nacionalnosti može biti i kontraproduktivno za demokraciju, no to je druga i duga priča.

Ali, nemoguće je ne primijetiti da se u medijima često suptilno podvaljuje, pa se hrvatski Srbi spominju kao “Srbi” kad se spominju u pozitivnom, a kao “Hrvati” kad se spominju u negativnom kontekstu. Možda ne bi bilo zgoreg uvesti kakva pravila u taj kaos u izvješćivanju.

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.