Wikipedia
Wikipedia

Talijani iredentisti i dalje svojataju Istru, hrvatske otoke i obalu!

Autor: Dražen Krajcar

Zadar (tal. Zara) i danas ima svog gradonačelnika u egzilu, a trenutačno tu dužnost „obnaša“ Franco Luxardo.

Odnosi Republike Hrvatke i susjednih zemalja blago govoreći nisu bajni. Sa Srbijom nikako da dođemo „na zelenu granu“, INA je kamen spoticanja u odnosima s Mađarskom, sa Slovencima se sporimo oko pitanja štediša Ljubljanske banke i granice u Piranskom zaljevu, u daytonskoj BiH Hrvati su obespravljeni te u stalnom strahu od novih političko motiviranih optužnica dok su u Italiji još prisutne snage koje svojataju dijelove Istre, Kvarnera i Dalmacije, a tu je i problem nikad realiziranog Zaštićenog ekonomsko-ribolovnog pojasa te isplata duga na temelju Osimskih sporazuma.

Kako je taj sporazum potpisan 10. studenoga 1975. godine, između tadašnje SFR Jugoslavije i Italije, a dio dogovorenog duga, 35 milijuna američkih dolara, obvezala se isplatiti RH, pozabavit ćemo se odnosima s našim prekomorskim susjedom.

Hrvatska i Italija imaju burnu međusobnu povijest još od vremena narodnih vladara kada gotovo neprestano ratujemo s Mletačkom republikom, a teritoriji prelaze iz ruku u ruku. Nastankom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva vladajuća dinastija Arpadovića bila je kontinentalno orijentirana te se nije previše zanimala za hrvatsku obalu prepustivši tu brigu banu i hrvatskim velikašima. Situacija se mijenja dolaskom na vlast ogranka napuljskih Anžuvinaca, u 14. stoljeću, koji vode tri rata s Mlečanima koji rezultiraju njihovim protjerivanjem s istočne obale Jadranskog mora. Krajem tog stoljeća dolazi do unutrašnje borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje što iskorištava Mletačka Republika poznatom kupovinom prava na Dalmaciju od pretendenta Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata, 1409. godine. Međutim Mlečani nisu dugo uživali u “svojoj” Dalmaciji jer su joj veći dio preoteli osmanski osvajači. Osmanliije su konačno protjerane nakon 1718., a Mlečani su većinom istočne jadranske obale vladali do konačnog pada Republike 1797. godine. Nakon kratkotrajne francuske vlasti obala definitivno prelazi u u posjed Habsburške Monarhije, a talijanske pretenzije na hrvatski teritorij obnavljaju se nakon stvaranja Kraljevine Italije 1861. godine.

Tijekom Prvog svjetskog rata Italija prelazi na stranu sila Antante koji joj tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećaju proširenje na račun Austro-Ugarske. Time bi Hrvatska bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije, preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Nakon rata na mirovnoj konferenciji u Parizu dogovor o granicama između novoosnovane Kraljevine SHS i Italije nije postignut pa su velike sile prepustile dvjema državama da se same dogovore. Dogovor je postignut tzv. Rapalskim ugovorom iz 1920. godine koji je većinom ispunio talijanske zahtjeve, što je odgovaralo i Srbima u delegaciji Kraljevine SHS kojima je pogodovala nagodba s Italijom zbog slabljenja hrvatskog položaja. Sporazumom Italiji su pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, a Rijeka je postala neovisna grad-država. Uz to talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je dano pravo izbora talijanskog državljanstva, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva. Sporazum je revidiran 1924. kada je Italija pripojila i Rijeku, dok je Kraljevini SHS prepušten Sušak.

Takvo stanje održalo se do 1941. godine i uspostave NDH čiji je pokrovitelj bila upravo Italija kada su granice ponovo izmijenjene. To je regulirano potpisivanjem famoznih Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine, koje su potpisali Pavelić i Mussolini. Ugovorima je

Italiji pripalo područje koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet) te Boka kotorska.

Nakon pada Italije 1943. navedeni teritoriji su nominalno vraćeni NDH, ali su stvarnu vlast imali Nijemci. Krajem Drugog svjetskog rata Titovi partizani oslobađaju cijelu istočnu jadransku obalu i Istru te ulate u Trst zbog čega izbija poznata Tršćanska kriza koja umalo dovodi do rata između Jugoslavije i Italije što je spriječeno intervencijom Saveznika i podjelom spornog teritorija u svibnju 1945. Teritorij je privremeno podijeljen na dvije zone: A – Trst i okolica s angloameričkom upravom i B – u koju su ušle sjeverozapadna Istra i slovensko primorje, s jugoslavenskom vojnom upravom. Dvije godine kasnije, na području te dvije zone oformljen je Slobodni Teritorij Trsta (STT) kao neovisni međunarodni teritorij pod izravnom nadležnošću Vijeća sigurnosti UN-a. Ta je grad-državica egzistirala do 1954., kad je Londonskim sporazumom najveći dio Zone A s Trstom pripao Italiji, a cijela Zona B i nešto malo od Zone A Jugoslaviji.

Ipak, trzavice između dvije države su se nastavile još dva desetljeća, pogotovo nakon što je Jugoslavija nacionalizirala imovinu izbjeglih Talijana. Nesuglasice su riješene već spomenutim Osimskim sporazumima koji su na snagu stupili 1977. godine nakon što su ratificirani u obje zemlje.

Sporazumima su utvrđene granice koje postoje i danas,a uređena su i pitanja državljanstva, imovine i socijalnog osiguranja za stanovnike bivšega STT-a, pitanja zaštite pripadnika hrvatske i slovenske manjine u Italiji, kao i talijanske manjine u SFR Jugoslaviji. Sastavni dio Osimskih sporazuma je i dogovor o obeštećenju talijanskog stanovništva koji su napustili zonu B, Istru i Dalmaciju, a čija je imovina nacionalizirana (tz. esuli). Dogovoreno je i unapređenje gospodarske suradnje. Sporazum je prihvatio i Vatikan, koji je prema njemu prilagodio crkvene granice. Dodatno je potvrđen Rimskim sporazumom iz 1983. godine.

Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Osamostaljenjem Hrvatske u Italiji se ponovo budi irendentizam i svojatanje cijele istočne obale Jadranskog mora te negiranje Osimskih sporazuma. Tako, naprimjer, bivši podpredsjednik talijanske vlade Gianfranco Fini 2004. izjavljuje: „Istra, Rijeka i Dalmacija talijanske su zemlje oduvijek“, a pet godina kasnije konstatira da: „područja u Hrvatskoj i Sloveniji koja su Talijani napustili tijekom i poslije drugog svjetskog rata trebaju oživjeti novim dobom talijanstva“. Slične izjave mogle su se čuti i u talijanskom parlamentu te nizu „znanstvenih“ skupova. Za takav nastup i djelovanje iredentisti dobivaju podršku različitih pa i sukobljenih političkih grupacija u Italiji, od radikalnih nostalgičnih neofašista do lijevih socijalista.

Talijanski iredentisti su još nakon Drugog svjetskog rata za sva mjesta u Istri i Dalmaciji koja su bila pod talijanskom okupacijom formirali gradske uprave “u izgnanstvu”, a aktivnosti su posebno pojačali nakon raspada SFRJ. Tako, recimo, u statutu „Slobodne općine Zadar“ stoji odredba da će se “zahtijevati povratak zemlje u talijansku Domovinu u ime talijanske povijesti, kulture i umjetnosti.” Istovremeno Zadar (tal. Zara) ima i svog gradonačelnika u egzilu, a trenutačno tu dužnost „obnaša“ Franco Luxardo.

Kao što se vidi iz svega navedenog hrvatski odnosi s Italijom ipak nisu tako idilični kako ih vole prikazati naši političari. Talijanski iredentizam i dalje prijeti, a Hrvatska uza sve nagomilane dugove mora pronaći i 35 milijuna dolara za odštetu esulima. Na problem vraćanja duga upozorio je u Saboru još 2005. tadašnji nezavisni zastupnik Slaven Letica, a 2011. tadašnji predsjednik Josipović i premijerka Kosor najavili su da će dug biti uskoro isplaćen, ali to se još nije dogodilo.

Autor: Dražen Krajcar

ZADNJE VIJESTI