Marijan Susenj/PIXSELL
Marijan Susenj/PIXSELL

Taktikom ‘pozadinskog napredovanja’, Mađari vraćaju Hrvatsku u njihovo slavno 19. stoljeće!

Autor: Daniel Rukovin / 7dnevno / 18. studenog 2018.

Mađari su imali plan još prije 20 godina: uglaviti se  u hrvatski energetski sustav, a onda izazvati njegov kolaps. To se trebalo postići tako da se MOL uvali u INA-u, a onda na sve moguće načine ovlada njome kako bi mogao sabotirati njen razvoj i praćenje svjetskih  procesa u naftnom biznisu i tako je eutanazirati. MOL je za tu svrhu odabrao korupciju

Kada je 2003. godine mađarski MOL pod vrlo, vrlo sumnjivim okolnostima, ni do dan danas potpuno razjašnjenim, pobijedio na natječaju za strateškog partnera INA-e, austrijski OMV, te postao toliko željeni strateški partner hrvatskog naftnog giganta,  naša javnost nije mogla ni sanjati da će se ostvariti najgori mogući scenarij na kojeg su uporno ukazivali svi protivnici prodaje bilo kakvog udjela u INA-i, bilo kome. No, svi oni koji su ukazivali na lopovluk u izboru INA-ina strateškoga partnera, bivali su diskreditirani kao OMV-ovi igrači.

Danas je jasno: oni nisu bili nikakvi OMV-ovi igrači, oni su bili samo dobro obaviješteni i legalisti te, što je najgore, bili su u pravu kad su tvrdili da se iza  prihvaćanja lošije – mađarske – ponude, krije suspektna igra bez granica, nekakav teški kriminal koji može imati za posljedicu ugrozu nacionalne neovisnosti.
Iza potpisivanja toga ugovora, kojim je MOL stekao 25 posto +1 dionicu i tako se uvalio u našu, po nacionalni opstanak ultra značajnu tvrtku, uslijedilo je dugih i predugih 13 godina INA-ine agonije, natezanja po sudovima i arbitražama koje još uvijek traju i mogle bi trajati unedogled, ili barem dok INA ne istrune, jer se INA naočigled cijelog državnog aparata polako, ali sigurno topi i nestaje…

Panenićeva domoljubna diverzija

Objava MOL-ova dokumenta “Mol Group 2030 – Enter Tomorrow” u kojem mađarska kompanija iznosi strategiju svoga razvoja do 2030. godine, prošla bi, kao i većina toga oko uništavnja INA-e, i ne samo nje, već i cjelokupnog našeg gospodarstva, mimo znanja naše javnosti i uz muk političkih elita i državnih institucija, da gospodin Tomislav Panenić nije napravio domoljubnu diverziju. Naime, donedavni je ministar gospodarstva namjerno ispalio u kamere i mikrofone hrvatskih medija, a na sveopće iznenađenje i zaprepaštenje, da MOL gasi rafineriju Sisak! A onda je krenulo…
Gospodina Panenića se više nije vidjelo na TV ekranima, ali je jamačno u miru i tišini uživao u plodovima svoje diverzije i gledao kako je postigao ono što je htio: izazvao je lančanu reakciju koja nije ostavljala prostora Vladi da se pravi blesava sve da je i htjela. Javnost se turbosenzibilizirala, INA-ini su sindikati popizdili, a oporba je shvatila da je to njena prilika da poentira, te je digla galamu u Saboru, pa se naša mlada Vlada, mlađa i od mošta kojeg ovih dana krstimo u vinčeko, nije mogla, sve da je i htjela, oglušiti na upozorenje da se u MOL-ovu strateškom dokumentu uopće ne spominje modernizacija rafinerije Sisak, dok se za riječku rafineriju upotrebljava izraz – “možda”. Iz MOL-ova dokumenta razvidno je da će Mađari forsirati modernizaciju svojih postrojenja u Budimpešti i Slovačkoj, a Sisak i Urinje pustiti niz vodu.

Ne treba se profesionalno baviti visokom politikom pa da se shvati da je “Obznana” MOL-ove vizije razvoja kompanije, zapravo, izravna i službena poruka mađarske Vlade hrvatskoj Vladi da se može “slikati”, jer je MOL odlučio terminirati rafinerijske kapacitete naše države ili, u prijevodu, uništiti našu energetsku nezavisnost i samodostojnost.

Ne treba biti ni naročito politički potkovan da se shvati da je MOL procijenio da si može priuštiti još jedan kapitalni bezobrazluk, jer je Hrvatska ušla u razdoblje političke nestabilnosti. Što je onda valjalo iskoristiti da bi se ono što je još prije dva desetljeća u nekoj od najtajnijih mađarskih državnih službi uočeno kao prilika, isplanirano, operativno posloženo, pa na terenu u životu strpljivo i uporno pripremano, sada provelo u završnu, izvršnu fazu.

Mađarska i Hrvatska u – sukobu

Kako je u posljednja dva desetljeća u javnost isplivalo mnogo toga o MOL-u, pa je dokazano da MOL nije uopće nikakva privatna tvrtka kakva mu je vanjska fasada, nego sto posto mađarsko državno poduzeće, što se vidi i po tome da u njemu vedri i oblači bradom i premijerskom glavom Viktor Orban sa svojom ekipom, a INA je pak od posebnog državnog interesa Republike Hrvatske, jer nam o njoj ovisi energetska neovisnost zemlje, a samim tim i dobar dio našeg suvereniteta, to je MOL-ova poruka ujedno i poruka mađarske Vlade nama, tj. hrvatskoj Vladi. Što kratko i jasno znači da su nam države u – sukobu.

To nije nikakva novost u međudržavnim odnosima i poznato je odavno. Još je otac i uzor svih vojnih teoretičara, ali i praktičara, kineski general Sun Tzu prije 2500 godina u svom djelu “Umijeće ratovanja”, vjerojatno najstarijoj knjizi na svijetu koja još uvijek služi kao udžbenik, pisao da je najveće umijeće ratovanja dobiti rat prije nego on uopće i počne, te da se za najvećeg vojskovođu ni ne zna, jer on nikada nije vodio niti jednu bitku, a postizao je svoje ciljeve spram drugih carstava (država) drugim sredstvima. Pa je i preporučivao načine kako to ostvariti, a naročito je isticao kao najsvrsishodniji pristup, potčinjavanje i krađu tuđih carstava, što je i najjeftinije po svim pitanjima, a rezultati su bolji nego da se ide oružanom agresijom. Po filozofiji mudrog Sun Tzua, sila je dolazila na red samo ako ništa drugo nije preostalo, ali i onda po mogućnosti nakon temeljitog prepariranja i degradiranja obrambenih kapaciteta žrtve.

Dakle, blago i bez krvi, a uz pomoć domaće pete kolone i nešto zelembača: treba izvoditi diverzije gospodarskog, kulturnog i političkog sustava, pa će žrtva sama, kao kruška pasti u ruke!

MOL-ova napadačka doktrina

Povijest nas uči da su na isti način, samo prilagođen vremenu, prema doktrini Zbigniewa Brzezinskog, tog veleameričkog globalnog trgovca leševima naroda i država na veliko i malo, poznatoj pod nazivom “pozadinsko napredovanje”, “nestajale” države poput Šahova Irana s kojim je sve počelo, pa SSSR-a, Rumunjske, Jugoslavije, Iraka, Ukrajine, Libije. Kao zajednički nazivnik uzroku njihova rasapa, uvijek su se pojavljivale Sjedinjene Američke Države i ostvarivanje njihovih globalnih interesa. Ta je doktrina “pozadinskog napredovanja” unijela svjetlost i u puno manje mozgove i nacije, ali jednako velikih, predatorskih apetita spram tuđega.

Kronologija događanja i nedogađanja u INA-i upućuje da je MOL upravo na takvoj doktrini poslužio mađarskoj državi da organizirano napadne našu državu i našu naciju u svrhu njena slabljenja i, po mogućnosti, dovođenja u ovisni položaj prema Mađarskoj, kako bi se u dogledno vrijeme vratila stara i slavna vremena iz druge polovine 19. stoljeća. Vremena u kojima se iza vrata Ugarsko-hrvatskog mnistarstva prometa nije uopće smjela čuti hrvatska riječ, već samo službena mađarska, vremena kada je Mađarima prijevoz mađarskih roba iz Budimpešte do  Rijeke i obrnuto bio jeftiniji nego našim precima prijevoz hrvatskih roba na relaciji Zagreb-Rijeka, pa su Mađarima naši stari sufinancirali transportne troškove, dok su Mađari nama gušili gospodarski i ini razvoj.
Nostalgični potomci i sljedbenici ideja koje su nekoć omogućile stvaranje tog hrvatožderskog ministarstva, htjeli bi, očito, da se nama Hrvatima dogodi ponavljanje povijesti naših odnosa s njima, iz vremena kad smo više od 700 godina, pod naherenom krunom svetog Ištvana životarili u istoj zajednici s njima. Pa zato pokušavaju isto ono što su od 1873. do raspada Monarhije pokušavali preko tog zlosretnog i lešinarskog Ugarsko-hrvatskog ministarstva prometa. Sve je u principu isto, a nijanse su samo dokaz da Mađari, za razliku od nas, idu ukorak s vremenom.
Plan je bio jednostavan: uglaviti se u hrvatski energetski sustav, a onda izazvati njegov kolaps. To se trebalo postići tako da se MOL uvali u INA-u, a onda na sve moguće načine ovlada njome kako bi mogao sabotirati njen razvoj i praćenje svjetskih procesa u naftnom biznisu i tako je eutanazirati. MOL je za tu svrhu odabrao korupciju s kojom će kupovati utjecaj u tvrtki kako bi dali potreban prostor faktoru vrijeme da, nesmetano od bilo koga, hrđa izjede, a nove tehnologije pregaze riječku i sisačku rafineriju, te učini svoje: jednog dana će svima postati  jasno da od tih prastarih, nerentabilnih rafinerija nema više ništa, pa će si ih Hrvatska slobodno moći izrezati u staro željezo.

Hrvatska nafta u Mađarsku i Slovačku

A onda, prema mađarskom scenariju, u priču bi ušle MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj u kojima bi se prerađivala hrvatska nafta, kad je Bog već bio tako milostiv da je tu stvar s hrvatskom naftom i glupošću lijepo uredio, onako kako je mađarskim srcima drago, pogotovo onima Viktora Orbana i njegovih ortaka.

To je stvarni cilj iza kojega stoji agresivna mađarska država glavom i bradom, idejom i novcem, ali i sa, sad je to već očito, svim potencijalima svojih specijalnih službi na čelu s obavještajnima za provođenje taktike pozadinskog napredovanja. MOL je samo mađarski trojanski konj.
Uvjet za uspjeh mađarskoga poduhvata je bio samo jedan: da hrvatska strana surađuje. Tako je i bilo. Kolaboracionista koliko hoćeš, u svim redovima i na svim razinama! Da su Mađari u Hrvatskoj naišli na plodno tlo za suradnju s petom kolonom, potvrđuje kronologija događanja od 2003. do danas. Za cijelo je to razdoblje karakteristično da je MOL redovno i bez nekih naročith problema dobivao sve što je tražio i nakon svakih pregovora s Vladom RH izlazio je kao vlasnik još većeg dijela INA-e. S druge strane, Hrvatska nije uspjela ostvari niti minimum minimuma, npr. da MOL izvrši obaveze koje je preuzeo potpisivanjem dioničarskog ugovora, uz nevjerojatan podatak da, i pored svega što se događalo, u INA-u nikada nije stupila noga nikoga iz MUP-a ili Uskoka.

Ali su zato dečki i cure s naše strane, oni koji su se trebali brinuti o zaštiti državnih interesa, kroz kooperaciju s MOL-om, debelo opelješili i očerupali INA-u. I još ne staju, ni ne misle stati…

(U idućem nastavku: Kako su Mađari dubinski snimili Sanadera; Je li najveći suvremeni mađaron Jozo Petrović ruski igrač; Gdje nestaje mreža INA-inih benzinskih crpki?; Što je s bogatim naftnim izvorima u Siriji?; Zašto je rak pluća ubio Sisak…?)

Podsjetnik na MOL i njegove šefove

Tko je stvarni vlasnik MOL-a?

Znakovito je da je slavni susret tadašnjeg hrvatskoga premijera Ive Sanadera i šefa MOL-a, Zsolta Hernadija, i njihovo domunđavanje s papirima preko stola, snimio svojim nadzornim  kamerama, rutinski, jedan privatni ugostitelj, a ne netko iz naše obavještajne zajednice, pa su snimke stoga i neozvučene, što si ni jedna ozbiljna država, a pogotovo ne Orbanova, koja ima hobi postavljati žilet žice na svojim granicama, zasigurno ne bi nikada dopustila.

MOL službeno nije državna tvrtka, ali na sjednicama MOL-ove uprave redovito gostuje mađarski premijer Orban kad su na dnevnom redu teme od strateškog interesa za mađarsku državu. Orban formalno-pravno nema pravo glasa, pa zato svi glasaju umjesto njega onako kako on kaže. Inače, Orban je veliki fan Zbigniewa Brzezinskog, američkog političara, diplomata i geostratega, a njegova mu je knjiga “Velika šahovska ploča” omiljena literatura. Da Orban jako dobro zna što piše unutra uočljivo je i po njegovoj izjavi u povodu Brexita, kad je doslovno rekao: “Nakon izlaska Velike Britanije iz EU, slijede promjene na europskoj šahovskoj ploči.”

Oko toga, tko je stvarni vlasnik MOL-a, lome se koplja i dan danas. Prema izvještajima FBI-ja i CIA-e, jedan od većih vlasnika u sjeni je bio, a možda je još uvijek, ruski kontroverzni poduzetnik Semjon Mogiljevič, jedan od ruskih oligarha koje otvoreno nazivaju kriminalcima. Gospodin Semjon je bio ponosni vlasnik i hrvatske putovnice, koju je  na intervenciju jedne prijateljske ambasade morao vratiti, pa su mu sada, navodno, ostale još samo dvije. Inače ga se još spominje u kontekstu dodjeljivanja golemih kredita jednom našem poljoprivredno-prehrambeno-marketinškom koncernu, kojeg na svaki način pokušava na životu održati i hrvatska država, pa ne čačka po njemu jer bi slom toga koncerna izazvao kataklizmičke potrese u našem krhkom gospodarstvu.

Gospodin Hernadi je pak, na zahtjev hrvatskog suda da ga izruči našem pravosuđu u predmetu Sanader, u Mađarskoj proglašen osobom od posebnog državnog interesa, jer bi njegovo izručenje i svjedočenje moglo štetiti mađarskim državnim interesima. Iz toga je više nego očito da je Hernadi u MOL-u u službi svoje države, a ne tvrtke i da dolazi iz miljea specijalnih službi sa specijalnim zadatkom u Hrvatskoj. A to kako si je gospodin Hernadi dopustio da se kompromitira usred posla sa Sanaderom  od najobičnijih konfencijskih nadzornih kamera, jedino je objašnjivo time da je propustio važan dan na nastavi u centru za obuku.

 

 

Dramatično pismo Stožera za obranu rafinerije Sisak, Saboru RH

Probudite se! Mađarske diverzije izbijaju nam milijarde dolara i gase tisuće radnih mjesta!

Pet udruženih sindikata koji nastupaju pod egidom Stožer za obranu rafinerije nafte Sisak, obratilo se dramatičnim pismom novom sazivu Hrvatskoga sabora, u kojem obrazlažu u 20 točaka zašto je MOL-ovo preuzimanje INA-e – neprijateljsko.

„MOL provodi mađarsku državnu politiku. Vi ste tu, od hrvatskog naroda izabrani, da štitite svoj narod i nacionalne interese zemlje koju predstavljate. Vi imate snagu, imate dužnost, imate obvezu. Prema nama danas, prema našoj i vašoj djeci sutra, a posebice prema onima koji su dali svoje najvrednije za hrvatsku neovisnost. Uzdignite se, pokažite zajedništvo kao u slučaju Savudrijske vale i zaustavite ovo upropaštavanje neovisnosti Republike Hrvatske. Dišite zajedno za svoj narod i svoju zemlju!

Molimo vas za pet minuta pozornosti da pročitate kako MOL preko INA-e uništava energetsku neovisnost naše zemlje:

  • istraživanja, te proizvodnja nafte i plina smanjeni za 50 posto u RH (domaća naftna polja);
  • rafinerijska prerada prepolovljena u RH, dok mađarska i slovačka rafinerija podižu kapacitete, a gašenjem naših rafinerija bit će na maksimumu;
  • rafinerija nafte Sisak posluje pozitivno: rezultati za sedam mjeseci 2016.;
  • izgubljena izvozna tržišta u Srbiji, BiH i Sloveniji (utjecaj izvoza na BDP); potpisivanjem međudioničarskoga ugovora, MOL se obvezao proširiti tržište INA-e preko Crne Gore i Makedonije do Albanije;
  • izgubljeni veliki domaći kupci, kao i privrednici (u namjeri dokazivanja pada potražnje) nejavljanjem na natječaje ili prilaganjem nepotpune dokumentacije;
  • iako kompanija posluje pozitivno, 6000 otpuštenih radnika od 2010. (umirovljenja na teret državnog proračuna, odlazak na burzu rada, a dio radnika i njihovih obitelji pretvoreni u socijalne slučajeve);
  • preko Mediterana je samo eurodizela u 2014. uvezeno za 1,5 milijardi kuna (izravan minus za BDP);
  • već dvije godine nema proizvodnje bitumena za naše ceste (1200 km autocesta + županijske + lokalne); bitumen se uvozi iz Mađarske, a daleko je lošije kvalitete. U 2015. samo je Grad Zagreb potrošio 20.000 tona bitumena. Radi se o gubitku od oko 50 milijuna kuna. Dakle, Mađarskoj plus, Hrvatskoj minus;
  • u prvih šest mjeseci 2016., MOL je tri milijarde kuna u plusu (zahvaljujući rafinerijskoj preradi), a INA je u minusu (Mađari za INA-ine rafinerije nisu htjeli kupiti naftu). Sve naftne kompanije u 2015. su gubitke zbog niske cijene nafte pretvorile u ogromne dobitke na preradi nafte u rafinerijama. Sve osim INA-e…;
  • RH nema nikakvu kontrolu nad kompanijom, jer je hrvatskim članovima Uprave preko nezakonitog, dvostrukog upravljanja kompanijom (izvršni direktori) onemogućen utjecaj na strateške odluke;
  • nepoštivanjem potpisanih obveza, MOL nije modernizirao hrvatske rafinerije, te je od 2008., kada su završno trebale biti modernizirane, do danas izgubljena dobit od oko tri milijarde dolara. Istodobno, Mađari su modernizirali svoje rafinerije;
  • konstantno otpuštanje radnika, uz odljev visokostručnih i visokoobrazovanih radnika;
  • očekuje nas kompletno gašenje prerade u RH (i rafinerije u Sisku i rafinerije u Rijeci);
  • zatvaranje nerentabilnih benzinskih postaja (otoci, slabije razvijeni hrvatski krajevi), jer Mađari naprosto ne moraju brinuti o građanima RH (u planu je zadržavanje 250 najrentabilnijih postaja od sadašnjih 400);
  • nakon zatvaranja hrvatskih rafinerija, IZVOZ HRVATSKE NAFTE i ostvarivanje enormnog profita za MOL i Republiku Mađarsku (aktiviranje novih pozitivnih polja i obnavljanje starih, namjerno zapuštenih);
  • potpuna kontrola nad INA-om kao podružnicom MOL-a;
  • preuzimanje ili kontrola nad drugim strateškim energetskim divovima RH – JANAF, PLINACRO, HEP;
  • energetski pokorena RH u potpunoj ovisnosti o Republici Mađarskoj;
  • trenutna geopolitička situacija u Europi i svijetu pokazuje nam da je nužno zadržati energetsku neovisno

  • st, a time i neovisnost u cjelini.“

Autor: Daniel Rukovin / 7dnevno / 18. studenog 2018.

ZADNJE VIJESTI