7Dnevno
7Dnevno

Svi govore o izdaji – a štite izdajnike!

Autor: Vice Borić/7Dnevno/18. studenoga 2016.

Tko je nasamaren u priči o Orašju: oni koji trpe posljedice promašenih i izdajničkih politika, u što, uz izravne žrtve, treba ubrojiti i nove nositelje državne vlasti, ili oni koji za račun izdajnika tu vladu napadaju?

„Rano je počelo“, napisao je neki dan Milan Ivkošić, u tekstu pod naslovom „Prvi porazi Plenkovićevih i Stierovih frazetina“. Porazom je proglasio uhićenja pripadnika HVO-a u Orašju, na temelju postupanja policije Republike Srpske i sarajevskog Tužiteljstva, dugogodišnjeg nonšalantnog odnosa našeg DORH-a i svesrdne pomoći bivših vlada u obavljanju zabranjenih „fishing ekspedicija“ za progon hrvatskih branitelja od strane svih zainteresiranih strana u proteklim desetljećima. I za sve to je okrivio novu hrvatsku vladu! Začudno je, s obzirom da njegove ranije analize, da u priču nije ubacio Hasanbegovića kako bi dokazao da se ništa od toga ne bi dogodilo da je on ostao ministar kulture. Nije jasno što rodoljubnoga ima u Ivkošićevim zanovijetanjima, ali je jasno da je vrlo „fokusiran“ na Andreja Plenkovića i njegove suradnike, da je u posljednje vrijeme, nakon podupiranja Karamarka, počeo raditi na svojoj „novoj paradigmi“ i da zagovara određene „punktualne promjene“ u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda. Namjerno sam upotrijebio izraze koje je on nedavno pripisao Stieru, jasno dajući do znanja da ih prezire, jer se radi o „ispraznom govoru i frazetinama, koje doživljavaju teške poraze“. Čini se da, kada ih se upotrijebi na pravi način, ne zvuče odveć isprazno.

Osporavatelji nove hrvatske politike

Ovo je samo ogledni primjer kako se u posljednje vrijeme ponašaju i na kojim osnovama djeluju osporavatelji nove hrvatske politike. Dakle, svi grijesi iz prošlosti, od kojih je većina nepopravljiva, padaju na dušu tri tjedna stare hrvatske vlade. I benevolentan odnos našeg DORH-a prema ratnim zločinima Srba i Muslimana (o čemu svjedoči i potkapacitiranost samih odjela za ratne zločine, njihova kadrovska struktura i, što je najvažnije, malobrojnost ljudi koji na tome uopće rade), i dugogodišnje protuzakonito ustupanje dokumentacije o djelovanju i aktivnostima hrvatskih postrojbi, i inferiornost naših sigurnosnih službi, ali i politička potpora strukturama koje su stvarale uvjete za ono što se ovih dana događa – i to u nekoliko izbornih ciklusa. Tko je zapravo „zaslužan“ za ponižavanje Hrvatske i tko za to snosi odgovornost? Plenković i Stier ili njihovi prethodnici, koje je Ivkošić odlučio braniti izbjegavajući, namjerno ili slučajno, razotkriti stvarne uzroke događaja o kojem priča, kako bi lažnim konstrukcijama pripremio javnu političku klopku za novo hrvatsko političko vodstvo. Jesu li Plenković i Stier u BiH bili „namagarčeni“ ili hrvatsku javnost, već izluđenu od politički motiviranih laži i konstrukcija, pokušavaju namagarčiti Ivkošić i društvo?

Zadnja vijest: Ubijeni svi zatečeni mještani!

Zagreb, 16.07.2016. – „U selu Kostrić, nedaleko od Hrvatske Kostajnice, održana je počast žrtvama zločina 1991., kada su srpske paravojne postrojbe ubile svih 16 zatečenih mještana, među njima i dvoje djece od dvije i pet godina. Nakon pokolja selo je potpuno spaljeno, a za posmrtnim ostacima dvanaest mještana još se traga. Kostriće nazivaju i najtužnijim selom u Hrvatskoj. Za zločine još nitko nije odgovarao. Inzistirat ćemo da pravosudna tijela procesuiraju osobe koje su to počinile, rekao je ministar branitelja Tomo Medved“. „Desničari“ koji napadaju Plenkovića konačno samima sebi moraju postaviti pitanje: Tko je za ovo odgovoran? Moraju, baš kao i ostali ljudi koji imaju neki problem, izaći pred svoju skupinu i javno priznati: ja sam prelazio preko svega toga, tolerirao sam izdajničko činjenje i nečinjenje, nisam tražio odgovornost, skretao sam pozornost sa stvarnih tema i problema, pokrivao lopovluke i služio kao alibi za nesposobne političke profitere – ja sam „hrvatski desničar“. Onda postojeće „sponzore“, koji su se svih ovih godina brinuli o njegovom političkom zdravlju, a pretvarali ga u bolesnika, treba otpustiti. I konačno početi misliti svojom glavom. Nije tako strašno. Ne treba se bojati.

Idejni tvorci mita o Karamarku ponovno marširaju

Svašta se u ovih, u prvih nekoliko tjedana mandata, pisalo o novom hrvatskom premijeru. Dovoljno je samo pogledati Večernji list, za kojega nacija drži da je objektivniji od drugih i nekako skloniji konzervativnoj ideji. Na glasu kao novinar „desne provenijencije“ Milan Ivkošić je Plenkoviću, čim je izabran, posvetio nekoliko kolumni. Učinio je to nakon što je svojevremeno na sva usta, skupa sa svojim sudrugom Tihomirom Dujmovićem, potrošio role papira kako bi naciju uvjerio da u Karamarku ima svog spasitelja, jedinog dostojnog nasljednika Franje Tuđmana (kojega je s Mesićem i Manolićem rušio), koji će vratiti dostojanstvo hrvatskim braniteljima (savjetovao Mesića kada je ovaj smjenjivao ratne generale, progonio generala Antu Gotovinu), dignitet hrvatskoj policiji (uhitio generala Željka Sačića), vratiti domoljubni duh sigurnosnim službama (tijekom svoje i Mesićeve „profesionalizacije“ iz službe izbacio gotovo sve domoljube i ustoličio praksu nekažnjenog dilanja državnim dokumentima zbog čega sada lijemo suze), vratiti vjeru u hrvatsko pravosuđe (bio vjeran suradnik Mladena Bajića, ali i zaštitnik Ive Sanadera), štititi nacionalne interese (dopustio nezakonitu penetraciju stranih obavještajnih službi i britanskog MI6 u hrvatski sigurnosni sustav, koji je vodio po njihovim uputama, te prenosio njihove naloge državnom vodstvu), učvrstiti institucije hrvatske države (devastirao sigurnosni sustav, srušio HDZ-ovu vladu lažući svima da ima dovoljno potpisa i izazvao izvanredne izbore), provesti demokratizaciju HDZ-a (osamnaest puta raspuštao razne demokratski izabrane županijske odbore, neke i po nekoliko puta), dokinuti jednoumlje uvedeno u vremenu Ive Sanadera (nijedan član Predsjedništva, do samog kraja, nikada nije imao izdvojeno mišljenje i glasovao protiv nekog od njegovih prijedloga), zaštititi interese Hrvata u BiH (kojima je zajedno s Mesićem poručivao da su „problem Sarajeva“), stati na kraj kriminalu i korupciji (na kraju je odstupio zbog dokazanog sukoba interesa), provesti lustraciju (trenutno na sudu pokušava dokazati da nije surađivao s Udbom, a suđenje je – na njegov zahtjev – zatvoreno za javnost kako se udbaši koji će na njegov poziv svjedočiti „ne bi doveli u nezgodnu situaciju“), najavljivao „registar izdajnika“ (a s Milanovićem se dogovarao da će im izdajnik Mesić biti jamac dogovora o odbijanju suradnje s MOST-om)…

Vjerodostojnost se ne gradi podilaženjem Karamarkovim slugama

Već 21. listopada, samo dva dana nakon potvrđivanja nove vlade, Ivkošić je pokazao da mu se Plenković, za razliku od Karamarka, ne sviđa. Učinio je to u svojoj kolumni pod naslovom „Da bi se razlikovao od ‘ekstremista’, Plenković se pokazao – za crvene spreman!“ Kao i većina Karamarkovih fanova, i on se obrušio na Plenkovićevu odluku o izabranom saborskom zastupniku Zlatku Hasanbegoviću, koji je, posve neuobičajeno i na sva zvona, javno isticao svoju samokandidaturu tijekom procesa pregovora o sastavljanju nove parlamentarne većine, potencirajući tobožnje uvjetovanje Milorada Pupovca novom premijeru i odbijajući razgovor o bilo kojoj drugoj dužnosti, uključujući i o čelnom mjestu saborskog Odbora za kulturu. Pokazalo se tako da se Hrvatskoj može služiti na više načina, osim kada je riječ o onima koji tvrde da su njene najveće sluge. I da je „desnica“ vrlo principijelna ako u te principe može uklopiti vlastite personalne interese. Darko Milinović, koji je na sva zvona trubio kako važnu ulogu u HDZ-u moraju imati ljudi koji su „dvadeset godina“ krvarili za stranku i „derali cipele“, nije ni glasa pustio kada se čovjek, koji je praktički jučer ušao u HDZ i to da bi postao saborski zastupnik i ministar, i to zahvaljujući obiteljskom prijateljstvu s Tomislavom i Enisom Karamarkom, odlučio pitanje svog ponovnog postavljenja predstaviti kao pitanje „biti ili ne biti“ nove vlasti. Koliko je pitanje tog kadrovskog rješenja važno za Hrvatsku pokazalo se već u prvih nekoliko tjedana funkcioniranja nove vlasti, kada u mnoštvu važnih tema od javnog interesa nije bilo niti jedne koja bi bila vezana s tim resorom.

„Objektivnost“ bijesom zaslijepljenih nadridesničara

Ivkošić, koji obožava Sanaderova šefa sigurnosnih službi i Kosoričina ministra unutarnjih poslova, na silu želi od Plenkovića napraviti Sanadera, pa upozorava na „ljevičarske pohvale“ i njihovo likovanje radi poraza „ekstremne desnice“. Ne kaže, doduše, tko bi to u HDZ-u bio „ekstremna desnica“, kako bismo mogli napraviti analizu njenog „poraza“. Nakon Tuđmana, Sanader je pomeo sve njegove kadrove. Mnoge i sudski progonio, pod lažnim optužbama. Ispričavao se zbog Tuđmanove politike. Šurovao s izdajnicima države. Nije im umjesto ministarskih nudio saborske fotelje i mjesta šefova parlamentarnih odbora. Nije ih ostavio na stranačkim funkcijama i zarotirao na državnim dužnostima. Nije ih čak ostavio ni u članstvu stranke. Nije za njih, kao za Jarnjaka, od Carle del Ponte tražio „popust“. Naprotiv, pakirao im je na sve moguće načine, progonio ih i denuncirao. A što se to, pod mrskim Plenkovićem, dogodilo ekipi koja se krije iza nezasluženog naziva „ekstremne desnice“, od kojih je većina, usput budi rečeno, sa Sanaderom u svemu surađivala i bila mu pri ruci? Svi su ostali u Predsjedništvu stranke. Svi su zadržali svoj utjecaj nad lokalnim organizacijama. Svi su dobili mjesta u Saboru. Svi utječu na postavljenja u državnoj strukturi. Koga je, ako tako gledamo, Plenković iznevjerio? Stranačku „desnicu“, kako to tvrdi Ivkošić, ili one koji su ga podržali u borbi za preuzimanje stranke i države, jer su odbili biti žrtve te i takve „desnice“, za kakvu navijaju ovi „bardovi konzervativnog novinarstva“? Kako je to Plenković napakostio Milijanu Brkiću, koji je usred Plenkovićeva pohoda na vrh stranke mijenjao Statut kako bi ograničio njegove ovlasti? Sanader je Pašalića smjenjivao s mjesta potpredsjednika Sabora, Plenković je Brkića na to mjesto postavio. Plenković je Darka Milinovića, koji ga je vrijeđao u unutarstranačkoj kampanji i nastojao mu, zajedno s Kalmetom i Antom Sanaderom, onemogućiti čak i samu kandidaturu, postavio za prvog čovjeka HDZ-a u saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Mira Kovača, koji je do zadnjeg trenutka, raznim paktiranjima, nastojao spriječiti njegov dolazak na mjesto predsjednika stranke, postavio je na mjesto predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku. Plenković govori o Kalmetinoj „presumpciji nevinosti“, iako je svima jasno da je kriv do neba, i da je osim nezakonitog namirivanja stranačke blagajne u dobroj mjeri namirio sebe i čitav svoj krug. Da je Kalmeta bio Sanaderov politički neprijatelj, taj „ekstremni desničar“ nikada ne bi vidio svjetlo dana i nitko sigurno ne bi spominjao njegovu nevinost, čak ni kao presumpciju.

Stvarni Tuđmanovi sotonizatori i „simpatije međunarodne zajednice“

Dakle, je li sve to Plenković napravio zato da se ne zamjeri Jeleni Lovrić, Anti Tomiću, Jutarnjem listu, Zdenki Duki, Branku Mijiću, Novom listu i drugim, kako ih Ivkošić naziva, „narogušenim ljevičarima“? Nevjerojatno je i izvan pameti tvrditi da se Plenković, ovakvom kadrovskom politikom, uvlači „najgorim sotonizatorima Franje Tuđmana“, osim ako Tuđmanovi sotonizatori nisu Brkić, Kovač, Milinović, Hasanbegović, Kalmeta i društvo. I ako „ljevičarska euforija“ nije zavladala poradi njihovih postavljenja? Jer ona bi se mogla čak i objasniti, kada bismo bili zločesti, zadovoljstvom što HDZ ni nakon Plenkovićeva dolaska nije za ta mjesta mogao naći bolje ljude. Pored živog Karamarka i Brkića, koji su djelatno osmišljavali i provodili akcijski plan za uhićenje Gotovine, koji je na koncu i rezultirao njihovim političkim i financijskim usponom i Gotovininim boravkom u haaškom kazamatu punih dvije tisuće pet stotina i trideset šest dana (2536 dana), za što ih je posebice pohvalila Carla del Ponte, Ivkošić za izdaju ravnu „akcijskom planu“ optužuje Plenkovića!?! I predbacuje mu nepravedan odnos prema njegovim stvarnim provoditeljima, koji su tih sedam godina proveli na istaknutim državnim i stranačkim funkcijama u ime stranke i u stranci koju Ivkošić brani od Plenkovićeve izdaje! Pored zločina kojim su, pod Karamarkovih pokroviteljstvom, za potrebe dokazivanja „udruženog zločinačkog pothvata“ devastirane sve zaštićene državne tajne i arhivi, Ivkošić za to optužuje Stiera. Kada je Dujmović pisao o tome kako je Tuđman međunarodno izolirao Hrvatsku, Ivkošić je s njim jeo janjetinu u Trnjanci i povlađivao mu. Sada napada Plenkovića jer ima simpatije međunarodne zajednice. Pa što nam to Ivkošić i Dujmović poručuju? Ivkošić – da međunarodne simpatije može imati samo ljevičar i da je svaki Hrvat koji uspije za svoju domovinu priskrbiti te simpatije zapravo izdajnik i prodana duša? Dujmović – da je „međunarodna izolacija Hrvatske“ u koju nas je Tuđman navodno doveo, njegov najveći grijeh? Pa kako zadovoljiti ovaj desničarski dvojac? Izgleda nikako, osim ako nisi pripadnik ekipe koja se, osim politikom, bavi i nekim drugim, specifičnim aktivnostima.

Izdajnik jer je citirao Tuđmana!

Kada se izjasnio za HDZ kao narodnu stranku desnog centra, na demokršćanskim načelima, bez ekstremizama, Plenković je citirao Tuđmana. A onda su ga desničarska pera napala kao izdajicu, ističući, kao svoj uzor, nasuprot njemu, notornog ljevičara i bivšeg komunističkog funkcionera Viktora Orbana. Koji, usput, opstruira pravni sustav voljene im Hrvatske, podriva njezinu gospodarsku moć i energetsku neovisnost. Čini se da bi Ivkošić i društvo, da su živjeli 1848., o Jelačiću pisali isto što i Karl Marx. Zagreb po mjeri desničara takvog tipa imao bi u svom centru spomenik Viktora Orbana, kako sabljom maše prema hrvatskim naftnim poljima, a Jelačić bi bio bačen u ropotarnicu povijesti, zajedno sa svojim međunarodnim ugledom u tadašnjoj monarhiji. Marx je, što oni vjerojatno ne znaju, jer nisu pročitali nijednu Tuđmanovu knjigu, za Jelačića napisao da je „kontrarevolucionar“ jer je gušio mađarsku revoluciju. „Hrvatski je narod kontrarevolucionaran i kao takav treba nestati“, tvrdio je taj zagovornik mađarske revolucije. Ne čudi što je Marx, šireći svoje socijalističke ideje, zanemarivao to što je Mađarska pokazivala otvorene, ne samo političke nego i teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Ali zabrinjava što naši današnji desničari čine to isto, dok istovremeno napadaju hrvatski državni vrh. Za sada još nismo čuli u ime koje ideje, iako se oni, kada napadaju Plenkovića, trse dokazati da to čine u Tuđmanovo ime, iako o Tuđmanu pojma nemaju. A objašnjavati Tuđmana ljudima koji ga, unatoč svojoj poznoj dobi, nisu do sada shvatili, uistinu je Sizifov posao. Poglavito kada, nakon ovakvih napada na Plenkovićevo „umiveno desničarstvo“, napišu kako je „glasovati za umjerenu desnu stranku u Hrvatskoj, za stranku desnog centra, u Hrvatskoj prirodan izbor“.

Večernjakova operacija odvraćanja Plenkovića od promjena u stranci

Večernjak istovremeno vodi dvije teško shvatljive operacije. U svojim naslovima ističe enormnu dobit Agrokorovih tvrtki i prihode koji se mjere u milijardama, dok čitava nacija zna da je cijeli Todorićev sustav pred slomom, a njegova izloženost bankama, u posljednje vrijeme isključivo ruskima, enormna. U isto vrijeme, paralelno s izgradnjom Potemkinovih sela od devastiranog Todorićeva mastodonta, u koji se ne usuđuje ući nijedna državna institucija, od Porezne uprave nadalje, njegovi nas kolumnisti uvjeravaju da Plenković, koji je od svog političkog uzleta najpopularnija osoba u državi, a stranka koju vodi najpopularnija politička opcija, neće još dugo. Iz kojih razloga i za čiji račun to čine? Koji je politički cilj takvih hvalospjeva s jedne i napada s druge strane? Osim odvratiti novog šefa HDZ-a od nastavka promjena unutar stranke, koje bi se možda negativno reflektirale na neke ustaljene interesne odnose? Ulog je, i to ne samo u Zagrebu, uistinu velik. U mnogim je sredinama stranka postala zarobljenicom interesnih grupacija i njihovih kombinacija. U mnogim sredinama je više nego izvjesno da se, bez promjena modela upravljanja, stranci na lokalnim izborima ne piše dobro. Kako onda objasniti potporu dežurnih čuvara „desničarskih vrijednosti“ onim njenim dijelovima, odnosno ključnim ljudima, gdje je takva situacija najizraženija i gdje je HDZ daleko od „umjerene stranku desnog centra, koja je u Hrvatskoj prirodan izbor“. Gdje ljudi najviše trpe zbog njene izražene zatvorenosti, uronjenosti u partitokraciju, u nepotizam, u kojoj je izrazito razvijen model podobnosti stranačkom šefu, gdje se svaka neposlušnost kažnjava, a odanost nagrađuje? Komu je u interesu da HDZ ostane takav, i da se umjesto o stvarnim problemima i devastaciji najjače hrvatske stranke svakodnevno bavimo izmišljenim pitanjem Plenkovićeve vjerodostojnosti?

HDZ po mjeri Andrije Mikulića i Milana Bandića

Apsurdno je, zapravo, to što se čak i poraz na lokalnim izborima ne bi koristio protiv neposrednih gubitnika, nego protiv samog Plenkovića. I to nakon što mu se uporno, medijski i preko raznih formalnih i neformalnih pritisaka, preventivno uporno vežu ruke kako ne bi ni pokušao „intervenirati“ u smjeru bilo kakvih promjena. Okorjeli u proglašavanju svojih gubitničkih avantura dobicima i u prikazivanju Plenkovićeva uspjeha svojima, neki od najnepopularnijih stranačkih ljudi, poput Mikulića u Zagrebu, i dalje inzistiraju na svojim čelnim pozicijama. Pri tome pokazuju jednaku dozu političkog autizma kao i njihov donedavni šef Karamarko. Jer samo čovjek koji je potpuno nezainteresiran za uspjeh HDZ-a može ignorirati činjenicu da je godinama najnepopularniji čovjek u državi i nastaviti voditi stranku, zanoseći se da je pariranje najneuspješnijoj i najomraženijoj hrvatskoj vladi njegov uspjeh. U Zagrebu najmoćnija hrvatska stranka vegetira više od desetljeća, a da nije ni pokušala napraviti neki iskorak. Naprotiv, stranka se, u aranžmanu svog nacionalnog vodstva, upustila u trgovanje svojom najvažnijom organizacijom, koja je Sanaderu i Karamarku poslužila kao moneta za potkusurivanje u odnosima s Mesićem, Bandićem i njihovim trabantima. Rezultat dugogodišnjeg bježanja od preuzimanja odgovornosti i negativne selekcije je Andrija Mikulić. On je idealno formatiran upravo za onu vrstu političkog djelovanja kakvu su, na žalost, Plenkovićevi prethodnici namijenili zagrebačkom ogranku. I to je svima u i izvan HDZ-a jasno. Kao što je svima jasno i to da je koalicija koja se pod njegovim vodstvom skrojila s Bandićem, rezultat duboke interesne povezanosti jedne uže HDZ-ove strukture s Bandićem i njegovim poslovanjem. Pitanje je jesu li zagrebački HDZ-ovci odlučili dopustiti da Tuđmanova stranka i dalje bude Bandićev smokvin list? I jesu li se spremni zadovoljiti alibi objašnjenjem da je konačno, kroz suradnju s Bandićem, stvorena situacija da se „zbrinu“ brojni njezini članovi. Razdoblje koje je pred nama dat će odgovore na ta pitanja. Saznat ćemo, nakon svega, koje ideje upravljaju onim što je od Tuđmanove stranke ostalo u Zagrebu. Ali to najvjerojatnije nećemo saznati iz Večernjeg lista. Tamo su ionako, tjedan dana prije Trumpove pobjede, objavili tekst pod naslovom „Clinton bolje stoji nego Obama prije četiri godine“.

Autor: Vice Borić/7Dnevno/18. studenoga 2016.

ZADNJE VIJESTI