novine

Sve što je Milanović rekao stoji – a snimka nije smjela u javnost!

Autor: Marcel Holjevac

NIkom više ništa nije jasno. "Ustaše" u SDP-u, "antifašisti" i umiveni, umjereni europejci u HDZ-u, branitelji traže razgovor s Vučićem, HSP osuđuje "govor mržnje", još samo nedostaje da HOS stavi petokraku na zastavu i Kapović počne pozdravljati sa ZDS.

Izgleda da su se Plenković i Milanović, nakon što je prvi odlučio naglo skrenuti prema centru, a drugi pokupiti glasove populacije kojoj se kao premijer najviše (s razlogom) zamjerio, ne samo približili u stavovima, nego i mimoišli. Na užas stranačkih baza obje stranke! Jer, kao što Milanović, bar u ovom predizbornom izdanju – a poznato je da Milanović pred svake izbore malo poustaši, a onda odnekud izvuče likove poput Frljića, Glavaševića i Stazića – ne predstavlja prosječnog birača SDP-a, tako ni Plenković nema ništa s HDZ-ovom bazom. No što je to tako groznog rekao Milanović?

Iako je govorio na način neprimjeren bivšem, vjerojatno i budućem, premijeru, Milanović zapravo nije izrekao (gotovo) ništa nad čim bi se trebalo zgražati. “Osude” njegovog govora su licemjerne. Tim više što je izneseno u privatnom razgovoru, kad se riječi inače manje važu i ne računa se da će izaći u javnost, kao što nisu ni trebale. A nad Milanovićevim riječima se danas najviše zgražaju uglavnom oni koji privatno govore puno gore stvari. U stvari, bio je artikuliraniji i manje je baljezgao nego inače. Nad Milanovićem se javnost nije zgražala kad je trebalo – kad je slao specijalce na mirni prosvjed na Trgu Svetog Marka, ili kad je donio Lex Perković. To pokazuje koliko je Hrvatska nenormalna država. To što je srpsko društvo još kudikamo bolesnije, od iste bolesti od koje su svojevremeno bolovale i jedna Njemačka i Italija, i to još od osamdesetih i Miloševića, je slaba utjeha. Naprotiv, to je opasnost za zemlju koja se ne može sama sa sobom dogovoriti oko očitih stvari. Umjesto toga, skačemo jedni drugima za vrat umjesto da se postigne nacionalni konsenzus oko odnosa prema Srbiji, što je goruće pitanje obzirom na refašizaciju Srbije zadnjih godina.

Milanović kao novi Šuvar

Milanovićev govor se sad koristi za unutarnjepolitičko obračunavanje u Hrvatskoj – koliko razlike od Srbije, gdje, kad se radi o pljuvanju Hrvatske, uz Vučića staju i svi oni koji bi mu najradije smjestili metak u čelo! Tko je u toj priči pozitivac, a tko negativac? Zapravo, negativci su ispali gotovo svi, a najviše – Klem i Plenković. Uz Jutarnji list, koji je sve skupa i objavio. Gledajući mainstream medije u Hrvatskoj, uglavnom tradicionalno projugoslavenske i kroatofobne, svi su redom napali Milanovića. Što upućuje na to da je Plenković definitivno kanadidat lijevo-liberalnog medijskog kartela, veleposlanstva u Buzinu koje ih u dobroj mjeri kontrolira, i Bruxellesa. On također nije propustio “osuditi” Milanovićev govor, što je u predizbornoj situaciji naoko logično – ali veću bi uslugu sebi i Hrvatskoj uradio da je stao iza njega! Jer, mi ovdje jedni drugima nismo, ili ne bismo smjeli biti neprijatelji, kad Srbija sve više neskriveno pokazuje neprijateljstvo prema Hrvatskoj, a rat ne sprema samo zato jer nema nikakvih uvjeta za to, a ne jer ne bi. Uostalom, njima su ionako opet svi u Hrvatskoj ustaše, pa im je i Milanović ustaša slijedom iste logike kojom je i jedan turbojugoslaven Šuvar postao ustaša kad nije stao uz Miloševića. U Srbiji se ništa nije promijenilo od osamdesetih!

Što je zapravo Milanović rekao zbog čega bi ga trebalo razapeti, i zbog čega je u srpskom tisku – i dobrom dijelu “hrvatskog” – proglašen ustašom i srbožderom? Ništa, osim par pomalo licemjernih detalja i možda neprimjerenih izraza, ali danih u posve neformalnoj komunikaciji! Kao prvo, rekao je kako je njegov cilj uključiti u društvo, obrgliti i privući što više naših građana Srba, što je posve ispravna politika i razumna, ali je isto tako jasno rekao da je ono preko, u Beogradu, čaršija, i da se ponašaju bahato. Srbomrzačka izjava? Ne, Beograd se ponaša čaršijski, pa i gore! Nas se tiču samo naši građani Srbi, a oni su tradicionalno dosta pod utjecajem klime u Srbiji. Dovoljno je pogledati srpski tisak da bi se vidjelo da nikakve razlike nema danas i u vrijeme Miloševića kod načina na koji se piše o Hrvatskoj. To je čista ratnohuškačka propaganda.

Milanović je rekao da je zakon po kom Srbija uhićuje naše građane donesen 2003., kako bi se primirilo domaću javnost, i kako su u Srbiji četnici došli na vlast, a ne fini ljudi. To je točno, i to svaki političar u Hrvatskoj mora imati hrabrosti reći – ali ne pred Klemom i Glogoškim, nego javno. Isto tako je rekao da Vučiću i Tomi Nikoliću ovdje nije suđeno, što znači da smatra da je trebalo biti, i to je u redu. Trebalo je. Oduševilo me pitanje jednog od branitelja, koji je rekao da su i Vučić, i Plenković, i Milanović antifašisti “iz straha”, na što je Milanović rekao kako “To nije fašizam”; misleći na Srbiju, koliko se da razabrati iz loše snimke. To je pogrešno. To što se u Srbiji događa upravo jest fašizam. Autohtoni i nepatvoreni. Samo se nitko to ne usudi jasno i glasno reći.

Branitelji su rekli da su se sve značajke (fašizma) dogodile, i da smo došli u situaciju koja je sramotna. I upitali što bi se dogodilo da se isto dogodilo u Hrvatskoj, na što je Milanović odgovorio “Ja se slažem, ali to se nije dogodilo”, što je zapravo diplomatski odgovor. Ali je rekao da su bahati, i to nije sporno. I zapitao se što bi bilo “da ste vi radili to što je radio Vučić”. Na pitanje o pozdravu ZDS je odgovorio da mu se fućka za to, i da je sud odlučio da je taj pozdrav nelegalan, na što su mu uzvratili “nismo mi pod petokrakom ratovali, nego uz pozdrav ZDS”, što zapravo razotkriva u kojoj je mjeri paradigma “antifašizma” u Hrvatskoj izvrtanje teza i instrument apologetike srpskog fašizma, i proglašavanja legitimne obrane svoje zemlje fašizmom. Jer, da, Srbi su imali antifašističke simbole, mi smo ratovali pod onim “klerofašističim”; ali ne čine simboli suštinu! Zbunjenost je Milanović pokazao kad je je pričao o djedu (ne ustaši, onom drugom), i proleterskoj brigadi koja je njegov zavičaj “Oslobađala od ustaša, ili su ga okupirali, nemam pojma”, rekao je. Pokušaj dodvoravanja ili zbunjenost? Da je pravi materijal za premijera, rekao bi jasno da je jedna okupacija, njemačka, zamijenjena drugom, srpskom.

Klemm bi trebao poslušati Milanovića – on se nema što sastajati s Vučićem!

“Hoćete li da ostane Medved”, upitao je Milanović, na što je opet dobio vrhunski odgovor, “Gospodine Milanoviću, bitna je politička volja, tko će biti, ime i prezime, je nebitno”. Za Srbe je rekao da su “šaka jada”, ali ne u smislu kako to tisak, napose srpski, prikazuje – već u kontekstu ambicija Srbije da bude “policajac na Balkanu”, pa iako je mogao paziti na riječnik, u biti je u pravu. “To je šaka jada koja već 150 godina ne zna bi li išla u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku, jebote žele biti gospodari Balkana, nema ih deset milijuna”, rekao je. I to je, što god tko mislio o vokabularu, posve točno. Jedino gdje griješi je brojka od 10 milijuna, jer Srba u Srbiji nema ni osam milijuna. Mogu se Srbi i jugofili vrijeđati koliko im drago, ali činjenica je da problemi Balkana izviru prvenstveno iz srpskih imperijalnih ambicija, kojih se oni nisu odrekli. Za Bosnu je rekao da uopće nije država – i to je isto tako točno, to je protektorat međunarodne zajednice koji bi se sutra raspao da ga vanjske sile ne drže na okupu. Rekao je i da sigurno neće ostaviti Hrvate u BIH same ode li Srpska. To je vjerojatno kalkulantska izjava, jer Milanović zna da međunarodna zajednica neće dopustiti otcjepljenje RS, ali to je isto tako nešto što želimo javno, jasno, i glasno čuti od svakog političara u RH! A svatko tko išta zna o tome kako BIH stvarno izgleda, zna da je njegova kvalifikacija tog tamnog vilajeta kao “big šita” još i bila blaga. BIH jednostavno nije funkcionalna država, niti ima izgleda to postati u sadašnjim granicama. Razdirana etničkim i vjerskim tenzijama i s nakardno konstruiranom vlašću, više liči na budući Irak nego na buduću Švicarsku.

“To je poniženje, on će poslati svog minstra, mi svog”, rekao je Klemmu u vezi zahtjeva da se branitelji sretnu s Vučićem, i to je dobar savjet: Klemm bi ga trebao poslušati, jer nije primjereno da branitelji uopće traže susret s notornim četnikom, jednim od lidera onih na koje su pucali u ratu. Valja registrirati da je Đakić, predsjednik HVIDR-e, nakon što je procurila snimka sastanka rekao da s Klemmom više ne želi imati nikakve veze. I time, nenadano, ispao jedini pravi pozitivac u priči. Ta ideja pokazuje svu Klemmovu prijetvornost, kaže on: “On bi razgovarao s deklariranim četnikom koji je u ratu imao pretenzije prema hrvatskom teritoriju, s onima koji su nas najdublje emocionalano i ljudski povrijedili i nanijeli nam neopisivo zlo. Hvidra u tome sudjelovati neće. Klemm je za nas prošlost!”.

Jad i bijeda hrvatske politike

Dakle, tko je tu najgori negativac? Klemm, na žalost. I u vrijeme braniteljskog prosvjeda, on je bio hodajuća PR katastrofa. Snimka, koju je po svoj prilici snimio netko od njegovih ljudi, nije smjela izaći u javnost, jer je nacionalni interes da takve stvari ne procure. To nije nešto što se smije predizborno koristiti za diskvalifikaciju političkih protivnika, jer ima konzekvence na međunarodne odnose! Takvi razgovori se ne smiju koristiti za unutarnje politička prepucavanja! Ako ju je pak snimio netko od Milanovićevih, onda gore rečeno ide – njega. “Zoki je ljigavac i prtevrtljivac – tko ne vjeruje neka pogleda kako se već ispričavao i uvlačio Srbima nakon što je zaratio sa njima na granici, i ne sumnjam da će to opet napraviti, kao i ove seronje što su iznijeli priču sa sastanka. Razlika između mene i Klemma s ekipom je ta što se ja s Milanovićem ne bih ni nalazio, ali da sam se našao, ne bih ovo napravio, to je sigurno. No Klemm je odavno izgubio vjerodostojnost, još dok je šator postojao on se opijao i prežderavao s Fredom Matićem na svom privatnom posjedu i od tada je za mene postao jedna obična nula. Sad je pao i niže od toga”, kaže jedan moj prijatelj, Vukovarac iz legendarne 204. i heroj Vukovara.

Potom, Plenković. Milanović je možda ispao pomalo seljačina, ali on je u ovoj priči ispao aparatčik koji samo gleda da se nitko ne uvrijedi, najmanje četnik Vučić.  “Želim reći da hrvatski ljudi na ovim izborima imaju birati između odgovornog, ozbiljnog, staloženog i vjerodostojnog lidera i poruka koju čujemo od kandidata oporbe koji više liče na kavanski diletantizam koje se usred izborne kampanje usmjeravaju na besprizorno dodvoravanje hrvatskim braniteljima, onima istima koje kandidat oporbe Milanović nije htio mjesecima primati, izjavama koje više liče na raspravu u nekoj krčmi i koje nam štete u odnosima sa susjednim državama, sa referencama na BiH, pa i na Srbiju koje su krajnje neprimjerene i nedostojne onoga koji je obnašao dužnosnika predsjednika hrvatske Vlade”, rekao je Plenković. Da, istina je da tu ima dodvoravanja – ali nije bitno zašto je Milanović to rekao, nego ŠTO je rekao, a najvažnije od svega, bitno je da Hrvatska jedinstveno nastupi prema van, prema Srbiji. Spada li u tu njegovu “odgovornu i državničku politiku” i to da neće ni zucnuti na sve očitije srpsko zveckanje oružjem i izrugivanje Hrvatskoj, na uhićenja branitelja, i znači li to da će se oglušiti na sve njihove velikosrpske pretenzije i provokacije koje očito padaju na plodno tlo i kod Srba u Hrvatskoj, poput njihovog lidera Pupovca, koji u svemu u Hrvatskoj vidi “fašizam”, ali ga ne vidi kod Vučića kojem je sve bliži? Isto tako, jasno je da se Milanović, “poustašio” ili ne, neće olako odreći Glavaševića ni Stazića, onako kao što se  Plenković sprema odreći Hasanbegovića, kojem nije namijenio ministarsko mjesto. Što nije toliko plus za Milanovića, ali je minus za Plenkovića.

Što se Milanovića tiče, nije sporno ono što je govorio, sporno je tek određeno licemjerje. Njegova je vlada objavila registar branitelja i na taj način pomogala Srbiji. Njegovi ministri su vrijeđali branitelje – “Busovača zdavoooo” –  i slali policiju na njih. Misliti da se prometnuo u domoljuba znači imati pamćenje zlatne ribice. No, neovisno o predizbornim motivima njegovog nastupa, najmanje što je zaslužio da ga se zbog toga – ne napada! Jer to je stvar nacionalnog interesa, mi smo u sporu sa Srbijom koji je realan i postoji moramo imati konsenzus!  A što se medija tiče, da je Jutarnji htio, mogao je i ne objaviti ‘skandaloznu’ snimku Milanovićevog sastanka s braniteljima. Ali su to učinili, i time kao i onaj tko je to snimao nanijeli štetu Hrvatskoj, ali i Milanoviću. S druge strane, o Plenkoviću pišu sve najljepše. To dosta govori, ne toliko o njima, jer znamo tko su i što su, koliko o Plenkoviću. Doduše postoji i mogućnost da ovo “tajno snimanje” ima potpis Ranka Ostojića, majstora podmetanja.

Na kraju, može se postaviti pitanje tko tu kome podmeće, no to nije toliko bitno. Bitno je da je iz novinskih naslova u Srbiji jasno da tamo vlada isto ludilo kao i osamdesetih, i da pomirenja nema dok se Srbi ne suoče s ružnim istinama o vlastitoj prošlosti. Pomirenja ne može biti na temelju toga da su oni antifašisti a mi ustaše! Samo na temelju toga da priznaju da su bili agersori i poklone se svim žrtvama u Hrvatskoj, jer su stradali njihovom krivicom! A to je smjer u kom je “pomirenje” išlo do sad! Ne, pomirenje mora biti na temelju toga da oni zajedno s nama slave Oluju kao oslobodilačku akciju, kao što i vodstvo današnje Njemačke sudjeluje na proslavi Dana pobjede nad nacističkom njemačkom 9. svibnja, a ne traži da je se zabrani i ne kuka o 250.000 pobijenih u Dresdenu.

Autor: Marcel Holjevac

ZADNJE VIJESTI