Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

Sve dosadašnje vlade prati prokletstvo onih koji su obećavali previše, a ostvarivali premalo

Autor: 7Dnevno/4. studenog, 2016.

U svakom trenutku naše povijesti u Saboru su sjedili zastupnici i HDZ-a i SDP-a.

Svi su u svojim mandatima obećavali napredak. Standard je u pravilu rastao sporije nego su to građani očekivali, a oni najavljivali, pisali u svojim programima i čvrsto obećavali. Ako je uopće i rastao. Dok su se oni kleli i davali jamstvene kartice, a horde njihovih sljedbenika uvjeravale sve oko sebe da je to jedini pravi izbor, siromašni su postajali još siromašniji, bogati još bogatiji. Potpuno je nestao srednji sloj, a stvorila se nova kasta bogataša, povezanih s politikom.

Svaki od njih svjesno je lagao kako bi došao na vlast. Svatko je, nakon dolaska na stranački tron, vladao ognjem i mačem. Svatko je koristio sve usluge poltrona koje je u stranci zatekao i stvarao ešalone novih. Od najava o obećanom boljitku za građane, nije bilo ništa. Uglavnom su se pravdali „kosturima iz ormara“ i dugovima njihovih prethodnika koji su stizali na naplatu. U oporbi nisu radili ništa i pravili su se kao da oporba nije dio vlasti. A bila je.

U svakom trenutku naše povijesti u Saboru su sjedili zastupnici i HDZ-a i SDP-a. Obje su stranke oduvijek i neprekidno imale svoje gradonačelnike, načelnike i župane, svoje direktore javnih poduzeća, svoje ljude u ministarstvima. Radi se o ljudima i politikama koje su nam ukrale gotovo dva desetljeća razvitka i koji s time nemaju ama baš nikakav problem. Osobama koje su državu dovele u stanje ekonomske, gospodarske, socijalne, društvene i demografske katastrofe.

Kako to da na njih i dalje gledamo tako blagonaklono? Umjesto da ih povijest zapamti kao otimače naše budućnosti, pamtimo ih kao one „bez kojih ne bi bilo Hrvatske“, komunističke vođe pretvaramo u „borce za pluralizam i demokraciju“ i one „koji su osigurali miran i demokratski prijenos vlasti“.

S kim smo, takvi smo

Začudno je kako zaljubljenost u naše vođe nije nimalo slabila kako smo postajali svjesni njihovih mana. Kada je Sanader, hvaljen kao veliki reformator stranke i države, konačno otišao, mnogi su mu vikali da se vrati. Praznina koja je nakon njega ostala izazivala je nelagodu i zebnju oko srca. I sama Jadranka Kosor vjerovala je da je samo „privremeno rješenje“, no onoga trenutka kada je u središnjici stranke postavila svoje slike, prethodno se uvjerivši da su svi Sanaderovi poltroni sada uz nju, odlučila je ostati dulje. Njezina procjena, a kasnije će istu grešku napraviti i Karamarko, da odgađa unutarstranačke izbore, dovela je do daljnjeg urušavanja stranke, a nju odvela na stranputicu povijesti.

No, na stranputicu nisu otišli stranački poltroni. Od 22 člana Predsjedništva HDZ-a, koji su godinama jednoglasno podržavali sve Sanaderove odluke i ministara, koji su se na sudu kleli da se drukčije i nije moglo glasovati, on je na kraju mogao računati samo na potporu trojice prijatelja – Bebića, Zubovića i Selema. Ostali su postali sljedbenici nove predsjednice. Na tiskovnoj konferenciji na kojoj su ga smjenjivali, iza nje je stajao Ivan Šuker, koji je prethodno stajao iza Sanadera kada je ovaj smjenjivao Pašalića, pa iza Karamarka kada je ovaj iz stranke izbacivao Jadranku Kosor. Slično su se ponašali i ostali, od Darka Milinovića do Božidara Kalmete. Mnogi su od njih i danas u vodstvu stranke, gdje ovih dana zdušno podupiru Plenkovića. No, to nije najgore. Najgore je to što je ovo, više nego očigledno poltronstvo ljudi u stranačkim vodstvima, većini članova ove stranke – potpuno normalno.

Kako stvari stoje u SDP-u? Tu stranku, s dugom partijskom tradicijom, sve do dolaska Milanovića mogli smo prepoznavati po agresivnom „protunacionalizmu“ i antiklerikalizmu, oštroj osudi „hrvatskog nacionalizma“ i velikoj naklonosti i razumijevanju za srbijanske nasrtaje na naš teritorij, narod, identitet, vjeru, kulturu… Predugo su bili „ideološka pesnica“ onih snaga koje su po Hrvatskoj stalno razbijale „nacionalističke njuške“, da im je potraga za neprijateljima takve vrste ušla u krv. Toga se nikada do kraja nije oslobodio ni Milanović, iako je, obzirom na njegovu mladost, to bilo za očekivati. Ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, ponovno silovanje Vukovara ćirilicom, stalni pohodi izmišljenim antifašističkim pobjedama i stvarnim četničkim dernecima, kombinirani su s podjednakom dozom urođene lijenosti, prepotentnosti i oholosti. Iako po svom karakteru nije oličenje onoga što SDP želi predstavljati, ipak je većina SDP-ovaca išla za njim, i to više nego pristojan broj godina.

Oni koji u tome vide nešto čudno, neka se sjete Karamarkova vođenja HDZ-a i vremena kada su zakleti „tuđmanovci“ zbijali svoje redove iza Mesićeva čovjeka, koji je na pitanju hrvatskog nacionalizma bio angažiran još od rane mladosti. Čovjek koji se hvali da je s Tuđmanom jednom kratko razgovarao, a koji je ustajao i lijegao, pa čak i trenirao famozni „nanbudo“, sa Stipom Mesićam, postao je simbol „novog HDZ-a“. Stari poltroni, koje je preuzeo od Jadranke Kosor, izmislili su slogan „Novo vrijeme – nova snaga“, kao da do kraja žele izvrgnuti ruglu one koji su se nadali promjenama u stranci. Pod tim su sloganom provodili staru Mesićevu politiku, kombiniranu s policijskim metodama njegova pobočnika. Verbalno su bili radikalniji od Tuđmana, on im je bio previše mlak i naivan, a djelatno su provodili politiku spletki i dogovaranja ispod stola, garniranu neumjesnim poštapalicama i floskulama koje su stranku i njezinu političku ideju činili odioznima, a političku ideju Franje Tuđmana u svojoj reinterpretaciji pretvorili u sirovo i bezidejno ideološko lamentiranje.

Godine pojele nesposobne i korumpirane elite

To su, dakle, bili vođe kojima smo dali mandate da nas vode u bolju budućnost. Danas, kada i ptice na grani znaju gdje su nas odveli i koji su im motivi i prioriteti bili dok su to činili, mi im i nadalje ne zamjeramo puno zbog situacije u koju su nas doveli. Ne tražimo njihovu odgovornost i ne sudjelujemo u raspravama i razgovorima u kojima je to tema. Kao da se i sami nečega sramimo, kao da nam je malkice neugodno, iako nismo na čistu – zašto bi nam bilo neugodno? Mi smo im, doduše, dopustili da se, uz sve što su nam radili, izmjenjuju bez velikog stresa i odlaze tek kada to sami odluče ili kada im se to učini zgodno. Nikada ih nismo smjenjivali mi. Sve se u njihovim životima odvijalo u redovitim intervalima i nakon punih mandata. Osim smijurije s Karamarkom i njegovim „dreamteamom“, koji su pokazali toliku dozu političkog anafalbetizma da je iznenađujuće kako javnost danas upija njihove političke procjene i raščlambe prošlih izbora. Kako je to moguće i od kuda izvire ta naša neobjašnjiva tolerantnost?

Lagali su nam da su trošili novac kako bi osigurali socijalni mir, dok su nas pomalo socijalno eutanazirali. Lagali su nam da u inozemstvu stoje deseci milijardi iz države izvučenih dolara i eura, koje će nam vratiti čim uhvate uzde vlasti i zavladaju „sustavom“. Onda su godinama „snimali stanje“, pisali „razvojne programe“ i davili nas svojim „strategijama“ i „reformama“. Živjeli su od konflikta različitih socijalnih i interesnih grupacija i huškali nas jedne na druge. Stvar je donekle prestala tek nedavno, ali samo zato što smo se mi sami od toga umorili i što su oni najnezadovoljniji – otišli trbuhom za kruhom. Ne nasjedamo više na priče da za stočare nema novca jer su ih uzeli ratari, da vojska ima slab proračun jer je novac potrošila policija, da nastavnici slabo žive jer su doktori nezasitni, da su nam za male mirovine krivi lažni branitelji, da su svi branitelji pomalo lažni… Nisu nam više za sve krivi ni Hrvati iz BiH.

Trošili su vrijeme podsjećajući nas na neispunjena obećanja svojih prethodnika, a do svojih nisu držali. Lagali su i varali sve: svoje stranke, svoje suradnike, svoje obitelji, često i svoje bračne drugove. Usput su nas zadužili preko svake mjere, snizili nam kreditni rejting, umanjili ukupnu vrijednost svega što imamo i što ćemo u budućnosti steći. Obezvrijedili su našu imovinu, naš rad i njegove rezultate, pa su i naši rezultati počeli strmoglavo padati. Doduše ne svih, jer neki su, okruženi nesposobnim i lijenim partijskim kadrovima, koji su se kroz godine nakotili u državnim tvrtkama, javnim poduzećima, raznim upravama i ministarstvima, morali raditi dvostruko više, kako bi nerad njihovih partijskih šefova izgledao pristojno prihvatljiv. Prestali smo biti „konkurentni“, počeli su nas uvjeravati da novca ima, ali smo mi glupi; nemamo ideja, nismo poduzetni i nemamo programe i projekte.

Dopustili su bankama da od silnog novca pucaju po šavovima, reketare državu i trguju s našim dugom. Lagali su nam da njihove vlade imaju gospodarsku i socijalnu politiku, bacali nam u oči pijesak pun „strateških projekata“ i državnih interesa. No, jesu li nam lagali? Ili je to što danas prihvaćamo da smo bili naivni, tek naš obrambeni mehanizam koji nas štiti od istine koja je za nas puno teža? Od istine da smo ih podržavali, da smo zbog svoje komocije utišavali unutarnji glas koji nas je na njih upozoravao i da smo, u konačnici, i sami jedan od bitnih elemenata njihove jednadžbe bez kojeg prijevara ovakvih razmjera ne bi bila moguća?

Došli su novi prodavači magle

Nakon što smo preživjeli kriminalizaciju Domovinskog rata, obračun s Tuđmanom i njegovim nasljeđem, dane kad su nas izdavali i novim vlastima prokazivali dojučerašnji prijatelji, pa dane kada su nas naši intelektualci i ljudi od pera počeli uvjeravati da smo sami krivi što su nam tvrtke otišle u stečaj, što nam je nezaposlenost rekordna, što su nam plaće stagnirale, a pravna nesigurnost dosegla enormne razmjere, mislili smo da može biti samo bolje. Došli su neki novi prodavači magle, obećavajući nam „makroekonomsku stabilnost“, obuzdavanje javnog duga i ostvarivanje „planiranih stopa rasta“.

Sve je to garnirano najavom novih investicija, posebice onih velikih i stranih. Za „domaću uporabu“ ostavili su uvijek intrigantnu priču o „reviziji pretvorbe i privatizacije“, preko koje su se dobro zabavljali s nama više od desetljeća. Pisali su zakone, mijenjali Ustav, loptali se s Ustavnim sudom, na neke akcije nagovarali pravosuđe… Političkim nišanom naciljali su nekoliko tvrtki koje se htjelo uništiti, bačena je pokoja kost gladnom i krvi željnom narodu – i to je sve.

Obećavano nam je smanjivanje PDV-a, a drastično su smanjivana socijalna prava. Najveći uspjeh koalicijskih vlada postalo je samo održavanje njihovih koalicija. Posljednjoj čak ni to nije pošlo za rukom. Sve što se u Hrvatskoj moglo kadrovirati, kadrivirano je na temelju stranačkih obzira, a ne stvarnih potreba hrvatskog društva. Izrađivali su se „kriteriji za prodaju poljoprivrednog zemljišta“, puno se ulagalo u „informatizaciju“… i zaduživalo. A povrh svega – „rebalansiralo“.

Manipulacije radnicima u obrani državnog socijalizma

Nakon što su zlouporabe i nedostaci gospodarskog modela iz devedesetih postali evidentni, umjesto da se situacija riješi odlučnim razvojem tržišta i jačanjem pravila tržišne utakmice, naše su „elite u pripremi“ svoj dolazak na vlast popločile osnivanjem stotina „stožera za obranu poduzeća“, politički su manipulirale s radnicima, obračunavali se s „kapitalistima i tajkunima“… Istodobno su jačali vlastitu ulogu u gospodarskim procesima i politički arbitrirali tamo gdje politici nema mjesta. U takvim okolnostima nikada se nije razvio sustav slobodnih privatnih poduzeća bez kojega nema tržišnog gospodarstva. Trajna politička, financijska i gospodarska kriza, te ekstremno nesiguran pravni okvir i praktično nepostojanje pravne države, do kraja su urušili svaku šansu da se tom modelu otrgnemo. Do „dinamiziranja“ gospodarskih aktivnosti dolazi jedino u sprezi s državom i političkim moćnicima.

Stvaraju se moćne i bogate interesne grupe koje imaju „pravo prvenstva“ nad svim informacijama, projektima i procedurama koje utječu na posao. Rezultate takvog stanja na posredan način osjećamo svi, ali izravno i neposredno s najtežim se posljedicama suočavaju oni koji „dignu glavu malo iznad vode“ i pokažu ambiciju razviti se iznad razine uličnog dućana ili kvartovske radionice. Običnom puku bila je određena i zadana niša: malo poduzetništvo, ono koje će, ako opstane u nemogućim uvjetima koje im nameće vlastita administracija, biti uništeno kriminalnim modelom „predstečajnih nagodbi“ i otpisom njihovih potraživanja.

Poduzetništvo s političkim pokroviteljstvom

Čitavo vrijeme stalno je rastao novi dug, dug se nije vraćao iz proračuna jer tamo nije bilo novca, nego novim zaduživanjem i „plasmanom obveznica“ koje su kreirali naši uspješni ministri financija. Novac se, uz pristojnu kamatu od koje se moglo nešto i „odvojiti“, uzimao za „strukturne prilagodbe“, za pripremu reformi, za optimizaciju, za informatizaciju… Prije petnaestak godina, nakon novog i najnovijeg zaduživanja, reprogramiranja i odgađanja otplate duga, tadašnji zamjenik ministra financija Kuštrak, izjavio je kako smo „dosegli granicu gdje inozemni dug više ne smijemo bitno povećavati“ i da će se ubuduće inozemna zaduženja koristiti isključivo „za refinanciranje kredita, a nikako za nove dugove“. Bilo je to u trenutku kada je čak 25 posto hrvatskog izvoza robe i usluga odlazilo na otplatu glavnice i kamata vanjskih dugova i kada je vanjski dug Hrvatske dosegao 11,5 milijardi dolara.

Danas je hrvatski vanjski dug 57 milijardi tristo šezdeset i pet milijuna eura, a još jučer su nam glavne teme u društvu bile ideološke podjele, HAVC i Ministarstvo kulture. U takvim su okolnostima političke elite mogle mirno raditi na stvaranju jedinstvenog gospodarskog modela koji je kod nas razvijen do savršenstva. Radi se o „poduzetništvu s političkim pokroviteljstvom“, čega je najbolji primjer zagrebački gradonačelnik Bandić, ali za njim ne zaostaju puno ni neki drugi pripadnici naše političke elite. Bandić je zanimljiv, jer on ovim modelom apsolutno pokriva ama baš sva područja gospodarske i općenito ljudske djelatnosti, dok su ljudi poput Čačića, Vrdoljaka, Jakovine, nekoć Fižulića, Tomčića, Linića, Šukera, Kalmete, Čobankovića, Popijača i sličnih bili više „strukovno“ angažirani.

Reforme koje su nas uništile

Bilježila se stagnacija u svim važnijim granama industrijske proizvodnje. Zdravstvo nam je svakih godinu-dvije bilo i još uvijek je, pred kolapsom. Mirovine, za koje nema pokrića u mirovinskim fondovima, pojedu nam milijardu kuna mjesečno – i tako godinama. Svaka „reforma“ pod njihovim vodstvom značila je smanjivanje broja i plaća zaposlenih, dok je administracija bujala. Istodobno se puno radilo s državnim poticajima, koji su za neke bili nepresušan izvor „žive love“, a nekima su bili i ostali nedostupni ili slabo dostupni. Razvijao se porezni sustav koji nije bio poticajan, ali je uvijek imao mogućnost „nešto napraviti“ za velike i moćne.

Najavljivalo se kako će se oporezovati svaki oblik rada „od dva sata do dva dana“, da će sve biti mjerljivo i ništa neće ostati u sivoj ekonomiji, ali siva ekonomija je rasla, baš kao i nezaposlenost, koja se uporno statistički smanjivala. Svaki put kada bi narasla, počeo bi se primjenjivati neki novi način i model njezina prikazivanja, pa je Račanova vlada jednom prilikom broj nezaposlenih smanjila za gotovo sto tisuća – u samo jednom danu! Stranici su nam jeftino preuzeli financijske usluge, banke i osiguravajuća društva, telekomunikacije, medije, a sve više i turizam. Priča o Ini toliko je tragična, da ju ne treba ni spominjati.

Političko pravosuđe

Dojam da smo s pravosuđem imali puno manje problema devedesetih godina prošlog stoljeća, možda vara. Možda je to zbog toga što smo tada obavljali neke važne zadaće, poput stvaranja države, obrane, izgradnje institucija, obnove, pa se na njih nismo puno ni obazirali. No, u jednom je trenutku pravosuđe počelo igrati bitnu političku ulogu u zemlji. Nova SDP-ova vlast, odmah po dolasku, mijenja sustav imenovanja i razrješenja u pravosuđu, sustav disciplinske i stegovne odgovornosti sudaca, položaj i ulogu predsjednika sudova, ustroj i organizaciju sudske uprave, ustavni položaj i organizaciju Državnog sudbenog vijeća, nadležnost i organizaciju sudaca. Tako su udareni temelji „sudačke neovisnosti“ koja traje i danas.

Najdugovječniji šef Vrhovnog suda i najdugovječniji državni odvjetnik (Hrvatin i Bajić), nisu se uspjeli izboriti za bolju opremljenost, informatizaciju i ekipiranost pravosuđa. Da im je samo euro po svakoj kaznenoj prijavi koju su stavili u ladicu, za svaku istragu koju su odveli u slijepu ulicu, za svaku optužnicu koju su politički isforsirali i za svaku od koje su politički odustali, mogli su sve svoje skučene prostore optočiti zlatom. Ovako im je Bandić, vjerojatno iz inata, raskopao cestu kojom dolaze u svoje urede i ostavio ih tako već više od mjesec dana.

Ne bi bilo ništa čudno da na gradilištu u Gajevoj, gdje se nalazi sjedište borbe protiv kriminala, naš gradonačelnik da mašti na volju, napuše fakture za dodatne radove, preplati ugradnju šahtova i prekrši sva pravila nadzora i kontrole izvedenog, dopusti izvođačima da uzmu podizvođače, podizvođačima da za sitne pare na radovima angažiraju kooperante i na taj način bez zabijene lopate – naplate veliki posao.

Beznačajnici kao politički vođe

Imaju li lideri, koji su nas u proteklih desetljeće i pol proveli kroz dolinu suza, išta od onoga što obično resi ljude koji vode? U čemu je njihova privlačnost, magnetizam i sposobnost da nas zanesu? Kako su nas uspjeli oduševiti, uvjeriti i predvoditi? Čime su zaslužili naše poštovanje i povjerenje? Tko su im bili najbliži suradnici i sljedbenici? Koliko su oni sudjelovali u prijevari kojoj smo bili izloženi? Što danas o tome kažu, jer većina ih je još aktivna i utjecajna u političkom i društvenom životu? Pita li ih to uopće itko? Sve su to pitanja na koja bi, zbog budućnosti kojoj stremimo, trebali pronaći odgovor, da nam se opet ne dogodi slična tragedija.

John W. Gardner nabrojio je četrnaest osobina koje mora imati dobar vođa. Osim „razumijevanja sljedbenika i njihovih potreba“, niti jedan od spomenutih lidera nije se istaknuo po nekoj od poželjnih vrlina. Nije ih posebno dotakla spremnost na prihvaćanje odgovornosti. Račan je od odgovornosti bježao čitav svoj život, Sanader od nje još bježi i ni sudovi ga ne mogu natjerati da prihvati barem njezin manji dio, Karamarko je zbog bježanja od vlastite odgovornosti srušio vlastitu vladu, a kada je riječ o Milanoviću, nije potpuno jasno, je li mu osjećaj odgovornosti potpuno stran ili ga on shvaća drukčije od ostalih ljudi. Pouzdanost im također nije jača strana, a vlastiti im je karakter – Ahilova peta.

A upravo je karakter obojio sve aspekte njihova vodstva i više nego što bi to i jedan od njih ikada bio spreman priznati. Njihove životne strasti, ako se tako mogu nazvati, zapravo govore o osnovi njihove središnje misije. Koje su to? Tuđman je imao strast i misiju stvaranja države, Lincoln očuvanja Unije, Roosevelt okončanje depresije… Koja je središnja ideja Ivice Račana? Država? Nacija? Demokracija? Ne, prije bih rekao – „miroljubiva aktivna koegzistencija“ sa dželatima vlastitog naroda. Koja je Sanaderova? Osim bolesne želje za bogatstvom i moći – ne znam. Čemu je stremio Milanović? Možda angažmanu kojeg sada pokušava uglaviti na Kosovu. I na koncu, kakvu je središnju misiju, nakon svega što je i s kime je u životu radio, imao Karamarko?

Autor: 7Dnevno/4. studenog, 2016.

ZADNJE VIJESTI