Boris Scitar/Vecernji list
Boris Scitar/Vecernji list

Suđenje Perkoviću i Mustaču – samo jedan dan!

Autor: Franciska Jurak/7Dnevno/24. lipnja 2014.

Vladimir Bakarić dugo je bio najvažnija osoba saveznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka koji se morao usuglasiti s likvidacijom emigranata. Franjo Herljević i Stane Dolanc, oba u posebnim odnosima s Titom, igrali su presudnu ulogu u odobravanju likvidacija.

Stanko Čolak ipak se nije pojavio na suđenju u Münchenu 14. lipnja, gdje je nastavljeno suđenje bivšim obavještajcima i udbaškim egzekutorima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Bivši visoki dužnosnik Službe državne sigurnosti i osobni savjetnik Stane Dolanca, Hercegovac rodom iz širokobriješkog kraja Stanko Čolak, čiji je jedan brat Drago bio načelnik SDS-a Mostar, a drugi brat Ivan načelnik policije u Širokom Brijegu, nije se pojavio na suđenju. Sud je tako čitao iskaz bivšeg dužnosnika Udbe iz Doboja i Sarajeva Ivana Ćurka „Što zna o ubijanju hrvatskih emigranata?“. Udba je, kako smo već više puta pisali, najvećim dijelom svoje službenike regrutirala upravo po tadašnjoj SR Bosni i Hercegovini, te je tako s tim Hrvatima stvarala najuspješnije operativce i izvršitelje zapovIjedi. Tako se potvrđuje činjenično stanje da su ustvari Hrvati ubijali Hrvate, i to većinom iz današnje Bosne i Hercegovine. Rijetko su Hrvati iz SR Hrvatske i iz određenih dijelova SR Hrvatske mogli visoko ili uopće doći u tu zloglasnu službu ili napredovati u toj hijerarhiji.  Ćurko je istaknuo u tom pismenom iskazu kako je među 130 osoba koje je obrađivala Udba BiH – bilo stotinu Hrvata. Vladimir Bakarić dugo je bio najvažnija osoba saveznog Savjeta za zaštitu Ustavnog poretka koji se morao usuglasiti s likvidacijom emigranata u inozemstvu, rečeno je neki dan na raspravi. Dodaje se kako su Franjo Herljević i Stane Dolanc, oba u posebnim odnosima s Titom, bili važni u odobravanju likvidacija. Sudac dr. Manfred Dauster ga je čitao iz razloga jer Ćurko spominje Josipa Perkovića. Ivan Ćurak navodi ga kao važnu osobu Udbe i kao jednog od četvorice koji su kontaktirali “egzekutora Vinka Sindičića” – alias Pitagoru. Sudac Dauster čitao je i dijelove gdje se Ćurak osvrnuo i na podatke i spoznaje o ubojstvu Bruna Bušića u Parizu koje je organizirala Udba iz Beograda, Zagreba i Splita – kao glavni operativni ured koji je imao potpunu samostalnost u provedbi.

U Münchenu je održano 111. ročište – nastavak suđenja bivšim djelatnicima državne sigurnosti Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.
Predsjedatelj suda dr. Manfred Dauster izvijestio je kako odvjetnik bivšeg Udbina agenta Vinka Sindičića nije javio sudu hoće li Sindičić uskoro svjedočiti. Sud je, među ostalim, odbio prijedlog Perkovićeva branitelja da utvrdi kako je u atentatu na Luku Kraljevića i  Stjepana Đurekovića Udba upotrijebila isti pištolj. Obrana je također predložila sudu dokazivanje da je Željko Ražnatović Arkan pokojnog Stjepana Đurekovića trebao oteti i dovesti živoga, pretpostavljamo da su ovo zadnji potezi obrane – iz očaja.

Zdravko Mustač – enigma hrvatske države

Ako samo malo prođemo kroz povijest tko su sve bili dužnosnici republičkog Sekretarijata za unutrašnje poslove ponavljaju se imena nama danas znanih ljudi. Ali mi koji sustavno, kronološki i činjenično pratimo zbivanja u bivšoj državi, tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, znamo u razdoblju prije osamostaljenja Hrvatske republički sekretari bili Slavonac Zlatko Uzelac,  Koprivničanac Pavle Gaži, i posljednji Goranin Vilim Mulc. Njihovi zamjenici su bili Vinko Bilić, Zdravko Mustač, Đuro Pešut. A pomoćnici republičkog sekretara: Srećko Šimurina, Josip Perković, Franjo Vugrinec.  Prema svjedočenju u Münchenu svjedoka Ivana Krmpotića, glavna dva čovjeka u SDS-u bili su: Zdravko Mustač, prvo kao pomoćnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove koji je kasnije napredovao do glavnog šefa sa sjedištem u centrali, tj. Beogradu, i postao i šef službe državne sigurnosti iliti zloglasne Udbe za SFRJ, te operativac od 60-ih godina Đuro Pešut, šef Službe državne sigurnosti  Republike Hrvatske.

Đuro Pešut „Okaš“ i tvrda linija Peković-Mustač

Đuro Pešut „Okaš“ bio je tajanstveni,  neprimjetni i nezamjenjivi zamjenik mnogobrojnih republičkih ministra unutrašnjih poslova, pa i onog posljednjeg – Vilima Mulca. Pešut, Srbin iz Plaškog, bio je slovio je za uglednu, čestitu i pravednu osobu, kao Srbin koji je još od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća krenuo od početka kroz SDS te napredovao sve do zamjenika republičkog ministra. Krmpotić je u Münchenu rekao „da je on ostao u službi državne sigurnosti kako nema šanse da bi Mustač i Perković tako odigrali igru i pozicionirali se na još bolje pozicije nego što su imali“. On se je prilikom primopredaje u Savskoj, na kojoj je bio i sam Krmpotić, odmah stavio na raspolaganje, kao i Franjo Vugrinec, za razliku od Josipa Perkovića koji je odbijao do zadnje sekunde prihvatiti da dolazi novo doba, hrvatsko doba. A da ne govorimo o Mustaču, koji je službeno još uvijek bio u Beogradu i nije fizički uopće boravio u tadašnjoj RH. Pešut je, na žalost, dao ostavku, te ga je 25. travnja 1990. godine razriješio dužnosti još uvijek tadašnji predsjednik Sabora SRH dr. Anđelko Runjić – Bambo. Dokument možete pogledati na linku.

SABOR SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju Amandmana XV točke 1. alineje 2. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske i člana 47. stava 1. Zakona o upravi, Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, na sjednici Društveno-političkog vijeća 25. travnja 1990. donio je

ODLUKU

o razrješenju dužnosti zamjenika republičkog sekretara za unutrašnje poslove
Razrješava se dužnosti zamjenika republičkog sekretara za unutrašnje poslove, danom 31. svibnja 1990., ĐURO PEŠUT, na vlastiti zahtjev, radi odlaska u mirovinu.

Broj: 080-02/90-04/07
Zagreb, 25. travnja 1990.
SABOR SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Društveno-političkog vijeća
mr. Zvonimir Novak, v. r.
Predsjednik Sabora
dr. Anđelko Runjić, v. r

Krmpotić tvrdi da su ljudi poput Pešuta, Vlade Dabića, Franje Vugrinca bili voljni predati službu i dati se potpuno na raspolaganje i sudjelovati u formiranju nove hrvatske obavještajne zajednice, Perković i njegov šef Mustač ne bi bili tako moćni i nastavili s uništavanjem dokumentacije i arhive i zaustavljanja zapošljavanja mlađih i čistih domoljuba u novoj sigurnosnoj službi. Oni su se čak, tvrdi Krmpotić, i pismeno obratili dr. Franji Tuđmanu i Josipu Manoliću gdje su ih izvijestili o primopredaji službe, dokumentacije i protokola Krmpotiću te ponovili i tim putem da se stavljaju na raspolaganje. To se nikako nije svidjelo starim, iskusnim liscima, te su ih de facto odbili, te su tako mnogi od njih se umirovili na vlastiti zahtjev jer nisu htjeli surađivati s ljudima poput Mustača i Perkovića.  Interesantno je, ponovio je Krmpotić više puta u Njemačkoj, kako se ime tog čovjeka nigdje ne spominje, on je jednostavno nestao, a bio je živi svjedok primopredaje i frakcijskih borbi, tj. interesnih, u proljeće 1990. godine koja se vodila na svim udbaškim frontama.

Hrvatska – posljednja oaza udbaša

Prema našim procjenama, jugoslavenska tajna služba je, kako su ju nazivali u drugoj Jugoslaviji, progonila i uništila najmanje pola milijuna ljudi. Svjedoci akcija jugoslavenske političke policije sjećaju se Kočevja, Zelengore, crvenog terora, Golog otoka, obaveznog otkupa, četvrtog plenuma, studentskih demonstracija, maspoka, liberalizma, kosovske drame, bosanskih progona, slučaja osmorice i mnogih drugih grobnica o kojima još uvijek skromno progovaramo. Bile su to izravne posljedice rata između, s jedne strane Jugoslavena i Srba te Hrvata, ali i onog nikad objavljenog  rata koji je kasnije, sve do 1990. godine, (za nas se vodi i danas, op.a.)  vođen protiv političkih neistomišljenika. Tada su stradavali pisci, umjetnici, intelektualci, ali i obični ljudi, odnosno svi oni koji su ustali protiv totalitarnog režima. Državu i njenu Službu, kako je sami obavještajci zovu, to pamćenje ne služi (Mustač i Perković), pa o svojim djelima „u ime naroda“, a ustvari protiv naroda, javno nikada ne govore, te se i na suđenju brane šutnjom. Šutnja je dio policijske i udbaške tajne zakletve.  Sve do sada ispisane povijesti Ozne, Udbe, SDB-a, KOS-a,VOS-a i SID-a, više govore o nedjelima neprijatelja, nego o djelima državnih čuvara Tita i druge Jugoslavije. Zato su i sve istine o jugoslavenskoj tajnoj policiji poluistine, a neke od njih, zahvaljujući lošim piscima, postale su i sumnjive legende, jer upravo mnoge te priče ispisali su oni sami – informatori, doušnici, suradnici i uposlenici te zloglasne i zločinačke Udbe. Naša je namjera u ovom tekstu pokušaj rješavanje enigme tajnih službi u SFRJ, makar na trenutak dokopati se istine o srpskoj, hrvatskoj i jugoslavenskoj tajnoj policiji. Nema poznatijeg jugoslavenskog političara starije generacije koji u svojoj uspješnoj karijeri nije koračao stepenicama Ministarstva unutrašnjih poslova, tj. Službe državne bezbednosti. Biti UDBAŠ bila je čast, a posljednjih godina slobodne nam Hrvatske i sramota  hrvatskih političara. Mnogobrojni  zato i skrivaju te tajne i običnim ljudima nedostupne podatke iz svoje biografije.  Rad u kontraobaveštajnoj i obaveštajnoj službi JNA, zatim SID-u SSIP-a i SDB-u SSUP-a, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao je često samo  jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših danas visokih dužnosnika, te je Hrvatska tako posljednja oaza udbaša. Kao primjere ističemo samo neka od imena ljudi koji su radili, primjerice, u KOS-u: Nijaz Dizdarević, Mitja Ribičić, Otmar Kreačić Kultura, Nikola Ljubičić, Budimir Lončar, Stane Dolanc, Josip Manolić, Anton Tus, Sveto Letica, Božidar Grubišić, Boško Šiljegović. SID je osnovao Edvard Kardelj i njegovi obavještajci koji su bili diplomati od zadatka – kao npr. Maksimilijan Baće, Antun Vratuša, Zdenko Sveta, Edo Brajnik, Faik i Raif Dizdarević, Veljko i Arso Milatović, Aleš Bebler, Milivoje Maksić, Branko Mikasinović, Cvijetin Mijatović, Josip Vrhovec, Janko Smole, Borisav Jović. Za Oznu, Udbu odnosno SDB su radili Josip Đerđa, Janez Zemljarić, Vladimir Rolović, Svetislav Ceca Stefanović, Franjo Herljević, Jože Smole, Milan Mišković, Josip Manolić, Josip Boljkovac. Rezidenti Kominterne bili su Josip Broz Tito, Ivo Lola Ribar, Josip Kopinić, Ivan-Stevo Krajačić, Zdenka Kidrič i Andrija Hebrang. Osnivači Ozne bili su Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković i ruski pukovnik Timofejev.

Svi su oni punih pedeset godina bili gospodari života i smrti ljudi u drugoj Jugoslaviji. Tako velika koncentracija bivših agenata i policajaca u vlasti, u njoj su novi lideri bili ili vojskovođe ili članovi organa bezbednosti. Josip Broz Tito, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović kao obavještajci, komandanti, ministri, ambasadori, dogurali su i do pozicije predsjednika Jugoslavije, a Nikola Ljubičić i do prvog čovjeka u Srbiji. O prilikama i događajima na unutarnjoj političkoj sceni Jugoslavije, o tajnoj policiji tj. Udbi, ispredane su razne priče, koje su imale i karakter mita. Još tijekom 2. svjetskog rata rođena je poštapalica „Ozna sve dozna“, koja se u svakodnevnoj komunikaciji održala do današnjih dana. Druga izreka, koja je postala i politički moto, glasila je „Udba je hrvatska (naša) sudba“.  Upravo ovaj moto na najslikovitiji način odražava narodno poimanje moći i nemoći današnje hrvatske tajne policije odnosno Sigurno-obavještajne agencije. Događalo se da su Ozna, tj. Udba i kasnije SDB po svojoj moći izjednačavane sa snagom jednog NKVD-a, kao i jedne CIA-e i moćnog KGB-a. Na Brijunskom plenumu, uostalom, i čitava jugoslavenska policija predstavljena je kao država u državi, a njena tajna služba, tj  Udba, kao državni neprijatelj broj jedan. To političko suđenje Aleksandru Rankoviću pretvorilo se u obračun sa tzv. Rankovićevim kadrovima u tajnoj policiji. Tada je na najsuroviji način Jugoslavija pokazala koliko je država Jugoslavija malo vodila računa o svojim obavještajcima, kontraobavještajcima, operativcima, agentima i špijunima. Partija ih je gurnula na smetlište života i povijesti kao potrošenu djecu revolucije, ali i kao islužene radnike jedne personalizirane tajne službe, oblikovane u likovima Josipa Broza Tita, Ivana Steve Krajačica i Stane Dolanca. Prvi je bio „veliki Jugosloven, drugi veliki Hrvat, a treći veliki Slovenac“. Tako se kretao odnos političkih snaga između federacija, republika i pokrajina, Slovenaca, Hrvata i Srba, između vladara i posilnih, takva je bila i sudbina tajne policije i njenih funkcionera i operativaca. Međusobni obračuni, najčešće usmjereni jedni protiv drugih, išli su baš preko tajne policije. Posljednjih 25 godina, tajne službe Hrvatske su tiho i podmuklo ratovale međusobno.

(Nastavak u sljedećem broju)

Autor: Franciska Jurak/7Dnevno/24. lipnja 2014.

ZADNJE VIJESTI