TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI: Pedofil na Madagaskaru i u Beogradu, pe*er na sudu!

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 19. lipnja 2015.

Sam tekst, doduše, i nije toliko sporan obzirom da je 16 godina granica za davanje pristanka u Hrvatskoj. Ni naslov, jer je u tom tekstu Babić napisao kako to "jeste li ili niste pedofil ovisi samo o zakonu države u kojoj stupate u spolni odnos", pa je naveo da bi bio pedofil na Madagaskaru jer je tamo dobna granica 21 godinu.

Širi kontekst diktature i diktatora

Tko o čemu, antifašisti o Titu. Uvjeravaju li sebe ili nas da je živ, umro nije? Povijesnoj osudi diktature kao oblika vladavine i diktatora kao takvog suprotstavio se Slavko Goldstein koji je ispisao hagiografiju neumrlog maršala na 911 stranica.

“Io sono Yugoslavo” Goldstein – tako je naslovljen jedan njegov nedavni intervju za španjolski El Pais – pa se u povodu toga ukazao na N1 televiziji. I ustvrdio kako je Tito bio protiv toga da se Dražu strijelja. Tko je onda odlučio Dražu strijeljati, ostaje nejasno. Čisto si mogu zamisliti Tita kako viče: “Draži ne pakovati, ne dirajte mi đenerala Mihailovića!” Ali eto, ne poslušaše ga. A protiv Crkve i Stepinca Tito nije imao ništa, nego ga je strijeljao radi ravnoteže s Dražom u Srbiji, kaže Goldstein. Naprotiv, htio je da Crkva bude “malo više nacionalna”. Priča je smislena i uvjerljiva kao i ona da je Hitler pobjesnio kad je čuo što Ante Pavelić radi Srbima i Židovima, a valjda je i dr. Mengele koju suzu pustio čuvši za nehumano postupanje sa zarobljenicima i uputio prosvjednu notu Ligi naroda i Crvenom križu. A što se nacionalne Crkve tiče, valjda je svima jasno da je htio otrgnuti Hrvate od katoličanstva kao onog što ih vezuje sa Zapadom i što ih svrstava u različit civilizacijski kontekst od balkanske civilizacijske crne rupe. No Goldstein i to prikazuje kao Titov rad na dobrobiti Hrvata.

Riječ je o još jednoj knjizi u kojoj se pokušava relativizirati zločine i opravdati diktaturu. Goldstein u svom “uravnoteženom” pristupu prihvaća da je Tito bio diktator, pa možda i malkice zločinac, ali samo nekoliko godina, a kasnije je bio “autokrat”. Valjda je organizirao i neke izbore i odrekao se apsolutne vlasti, pa prestao biti diktator, a mi to do Goldsteina nismo znali. Čudno je da uza sva nova Goldsteinova povijesna otkrića, sve relevantne svjetske enciklopedije Tita tipiziraju kao diktatora. Najbolje je kad se samozvani “znanstvenici” poput Goldsteina ili Kapovića daju na posao redefiniranja pojmova kao što je “diktator”. Ili nisu nikad pogledali definiciju riječi “diktator”, ili jednostavno posve proizvoljno izmišljaju. Znanstveni pristup ne tolerira proizvoljne ocjene, već samo one utemeljene na definicijama. Koliko je meni poznato, postoje monarhije, potom demokratske zemlje koje karakteriziraju slobodni izbori i ljudska prava i – diktature. Što je bila SFRJ? Nešto četvrto, po Goldsteinu!?

Zaključio je i da je izbacivanje biste s Pantovčaka pogrešno, jer Tito baš i nije bio pravi diktator nego diktator light, beba od diktatora, tako reći. Pa ga treba sagledati u “širem kontekstu”. “Tito je velika ličnost naše povijesti bez obzira na slabosti”, kaže Goldstein. Tko smo “mi”, nije objasnio.

Nevjerojatna je ta ekipa s katedre za povijest FFZG-a. Jest da je spočetka masovno ubijao, kasnije više onako jednog po jednog, jer su bila druga vremena pa se više nije moglo strijeljati po deset tisuća dnevno, a da je još malo poživio sigurno bi skroz prestao. Eto, da je poživio još 88 godina, možda bi od diktatora, preko autokrata, postao i liberalni demokrat. A da je poživio još dodatnih sto godina, valjda bi i mrtve dizao iz groba i ispričavao im se što ih je dao strijeljati. Možda bi i Adolf Hitler s vremenom evoluirao u judeofila da je poživio, tko zna. A Ante Pavelić u Milorada Pupovca. Sve se svodi na onu staru priču – “Drug Tito bi to spriječio da je znao, ali pogrešno su ga informirali, bio je veliki otpor ovih oko njega. Zapravo je ubijao drug Mićo, a Tito o tome pojma nije imao, a ako i jest nije ništa mogao”.

Obersnelova lignja i pametno pitanje




U povodu Dana svetog Vida, zaštitnika grada, u antifašističkoj Rijeci dijelile su se lignje. “Zašto ne probate lignje?”, pita novinar HTV-a Vojka Obersnela, riječkog gradonačelnika. “Ne volite lignje?” “Nije važno hoću li ja to probati ili neću, ali kad vi postavljate pitanja uvijek mogu očekivati neko glupo pitanje”, kaže Obersnel i dodaje onako zdravoseljački novinaru da si zabije mikrofon tamo gdje sunce ne sja. Novinar na to kaže: “Ali ja vas ne vrijeđam”, a Obersnel odgovara: “Ali ja tebe vrijeđam”. Onako, na ti.

Novinar je možda postavio glupo pitanje, no zašto bi itko postavio Obersnelu pametno pitanje? Pametna pitanja se postavljaju pametnim ljudima, od kojih očekujete pametan odgovor. Što bi trebao pitati Obersnela? Kad će početi gradnja novog autobusnog kolodvora? Na to pitanje Obersnel već gotovo dvadeset godina odgovara: “Evo krajem ove godine, a najkasnije početkom iduće”. Ili ga je možda trebao pitati o malverzacijama s najmom gradskih prostora? Ili o slučaju gradskih tržnica? Ili o tome kada će se netko konačno javiti na natječaj za koncesiju ‘Galeba’? Ili o tome zašto je grad pred bankrotom? Ajmo onda radije o lignjama!

Ukazanje svastike u Splitu i eskadrila dronova Luftwaffe




Dok se diskutiralo o tome hoće li Papa ikad priznati ukazanja u Međugorju, ukazala se svastika na poljudskom travnjaku. Koja je najvjerojatnije zahvala Splićana Šukeru što im je podvalio utakmicu bez gledatelja, ali i nastavak bunta protiv HNS-a, kao epitoma mafije u Hrvatskoj.

Što je svakom dobro došlo da optuži svakog drugog. Uefa optužuje Hrvatsku kao takvu, Ostojić optužuje HNS i sve druge osim sebe i svoje nesposobnosti, HNS navijače i huligane, a neki pak prozivaju Vladu i Ostojića. Neki smatraju da sama vlast stoji iza toga, drugi pak da policija ne radi svoj posao i da se bavi Glogoškim dok im netko crta svastike po Splitu. Treći pak upućuju na to da postoje ljudi u Hrvatskoj kojima je jedini cilj stvoriti sliku Hrvatske kao nacističke države u kojoj treba ukinuti svaki vid demokracije i Hrvate staviti pod svoju prismotru, pa sad to koriste kao dokaz da su u pravu, iako je jasno da bi, da Uefa kažnjava crtanje petokrake na terenu, upravo to osvanulo na travnjaku. A u pravu su i oni koji upućuju da bi Fiifa i Uefa vjerojatno zažmirile s oba oka i na pozdrav “Heil Hitler” da im netko dobro plati – malo je cinično da dokazano kriminalne organizacije koje zanima jedino reketarenje nacionalnih saveza tako revno ustaju u obranu javnog morala!

U ovom međusobnom optuživanju najdalje je otišao Ranko Ostojić koji je političke oponente optužio za diverziju s nacističkim znakovljem. U biti, pokušao nam je objasniti da HDZ preko HNS-a slavi nacizam, to jest da se radi o stranci opasnih namjera. On je u HNS-u nabrojio 11 HDZ-ovaca. A kad svi u HNS-u budu iz SDP-a, kako je i svugdje drugdje po državi, sve će biti u redu. Usput se pohvalio time kako je policija spriječila zračni napad čitave eskadrile dronova. Valjda s oznakama Lufwaffe. Odgovornost očito u ovoj zemlji nitko nije spreman preuzeti ni za što, ali su zato svi majstori u prebacivanju odgovornosti na druge.

Činjenica je, međutim, da su za sprječavanje ukazanja nacističkih simbola odgovorni i HNS i Vlada. Zašto se svaki put kad netko u Hrvatskoj napravi tako nešto svi mi kolektivno moramo ispričavati i dokazivati da ‘mi inače nismo takvi? I to još polukriminalnim udrugama poput Fife i Uefe. Onaj tko je simbol nacrtao jest kriv, ali ne može biti odgovoran – odgovornost za stadione i organizaciju utakmice je prije svega na HNS-u i policiji. HNS je možda i najodgovorniji, jer ovaj rat s navijačkim skupinama i naročito s navijačima Hajduka koji je doveo do toga da upravo određene takve skupine žele izbaciti Hrvatsku iz natjecanja, nije započeo nitko do li Mamić. Ali to nimalo ne oslobađa od odgovornosti Ostojića, kamoli da bi mu davalo pravo da prebacuje krivicu na druge i još se hvali nepostojećim uspjesima.

Pedofil na Madagaskaru i u Beogradu, peder pred sudom

Matija Babić, vlasnik portala Index našao se pred sudom zbog svog bloga u kojem je svojedobno objavio tekst “Pedofil na Madagaskaru”. Udruga “Ne dirajte djecu” ga je optužila da tim tekstom promiče pedofiliju jer je napisao: “Ja se recimo palim na starije maloljetnice, to i nije neka tajna. 16+ ne odbijam. Neki će reći da je to skroz ok, neki će reći da je to gnusno i da graniči s pedofilijom ili je čista pedofilija. Neki će reći da sto posto imam mali k*”.

Sam tekst, doduše, i nije toliko sporan obzirom da je 16 godina granica za davanje pristanka u Hrvatskoj. Ni naslov, jer je u tom tekstu Babić napisao kako to “jeste li ili niste pedofil ovisi samo o zakonu države u kojoj stupate u spolni odnos”, pa je naveo da bi bio pedofil na Madagaskaru jer je tamo dobna granica 21 godinu.

Sud je Babiću, međutim, dao za pravo u sporu iz drugog razloga – jer je Babić izbrisao taj blog i slagao da to nikad nije napisao. Da je Babić čovjek, branio bi svoj stav, stao bi iza svojih riječi, rekao bi da nije zagovarao ništa ilegalno. No, Babić je odlučio tvrditi, odnosno otvoreno lagati svima u oči, u maniri pravog lažljivog Balkanca, kako on to nikad nije napisao. Što ga možda ne čini pedofilom, ali ga svakako čini pederom. Ne zaboravite, peder je karakterna osobina, a homoseksualnost je spolna orijentacija.

Takva obrana je niska čak i za njegove standarde, ali mu je na sudu prošla. A sud nije, unatoč tome što u brojnim web arhivima taj tekst još postoji, uspio utvrditi je li blog uopće postojao. A da pozovu inspektora Montalbana ili ekipu iz CSI Miamija? Da stvar bude zanimljivija, site “bloger” je vezan uz portal Index i na njemu sada bijedno i nevješto pokušavaju prikriti tragove.

Kako god, Babić je napisao i stvari koje su kudikamo više utužive. Recimo, na istom tom blogu je napisao tekst “Kako je bilo u Beogradu”, gdje je naveo: “Ukratko, puno smo gledali, ništa nismo dobili. Skoro ništa zapravo, spasila nas dijelom mala Sandrica. Slatko devojče, kuka prijatelj da ću ga navuć na teen scenu. Al’ nema boljeg žanra ko jednom proba.”

Babić, dakle, na blogu piše da voli maloljetnice, na sudu tvrdi da ne voli, a sud ne može pronaći gdje je to napisao, a svi koji imaju internetsku tražilicu mogu. A usto, voli svoje osobine projicirati na svoje neprijatelje, kako se vidi iz priloženog.

Jugoslavenski antifašisti su takve strijeljali

Zagreb Pride je održan uz novopronađeno bratstvo i jedinstvo gay zajednice i komunista – antifašista, predvođenih Kapovićem. Pod parolom “Antifašizam bez kompromisa”. Čudno društvo, kad se zna da su jugoslavenski antifašisti u ratu homoseksualce u svojim redovima nerijetko strijeljali: u smrtnoj presudi jednom kapetanu NOV-a piše kako je “imajući nastrane seksualne sklonosti dozvolio da gonjen nezdravom strašću okalja čast oficira narodne vojske”. A gay zajednici je promaklo i to da su jedino komunističke države, dakle “antifašističke”, do nedavno kriminalizrale istospolne seksualne odnose.

Za Kapovićeve prethodnike, homoseksualnost je bila “buržoaska aberacija” i “kontrarevolucionarna pojava” opasna po socijalističko društvo, a homoseksualci u jednoj presudi iz pedesetih okarakterizirani kao “predstavnici ostataka onog starog, trulog, nemoralnog društva, koji i danas nastoje, bez ikakva osjećaja odgovornosti, da u zdravi narodni organizam štrcaju otrov, kojim su njima slični godinama trovali narod”. Njihovo djelovanje je pak opisano kao “akutna društvena opasnost za razvitak socijalističke izgradnje naše zemlje”. Radi li se o kratkom pamćenju, ili antifašističko – gay braku iz interesa?

O ovom drugom, očito. Kao i svaki dosad, Pride je prošao u znaku slavljenja komunizma, pljuvaja po “šatorašima” i crkvi te uobičajenom dijapazonu “narodnih neprijatelja”. Sve po logici – “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”. Koliko su Kapovićevi komunisti stvarno postali gay friendly, možda jednog dana saznamo ako dođu na vlast. Ne treba zaboraviti ni da su komunisti došavši na vlast u Rusiji ukinuli brakove kao ostatak buržoaskog sustava, promovirali slobodnu i istospolnu ljubav, grupni seks i sve što je bilo na tragu uništenja religije i obitelji, da bi kasnije kad su se etabilirali na vlasti, sve takve poslali u gulage i uveli totalno seksualno ćudoređe.

Oliver Frljić bi “hapsio” u ime slobode

Ostanimo još malo u antifašističkoj Rijeci. Ponovo se oglasio Oliver Frljić, koji je posve na tragu svojih prijašnjih glasnih razmišljanja o tome kako je demokracija zapravo smeće, podržao uvođenje policijske države. Po njemu, Milanović nije sa “šatorašima”, kako antifašisti zovu veterane, trebao razgovarati, već poslati policiju u crkvu i sve ih pohapsiti. Ljudska prava, pravo na javni prosvjed, nepovredivost prostora crkve, demokratska procedura koja jasno ograničava ovlasti policije, Ustav… ma, kakve su to gluposti, ustaše treba hapsiti i točka! “Ispada da svatko od nas može izaći na ulicu, naoružati se plinskim bocama i ne znam čime sve ne i tako natjerati Vladu da ga prihvati kao politički subjekt”, kaže Frljić. Pa, Olivere, u demokracijama je to upravo tako – svatko može izaći na ulicu i natjerati Vladu da ga prihvati kao politički subjekt, naravno. To se zove sloboda. U diktaturama, naravno, ne može. U diktaturama se prosvjednike uhićuje, odnosno “hapsi”, ako Vlada prosvjed ne odobri.

Oliver Frljić pak nije postao politički subjekt tako što je prosvjedovao, nego zato što ga je netko postavio tamo gdje mu nije mjesto. Na Zapadu takve imigrante šalju odakle su došli kad prvi put zucnu protiv države kao takve (ne Vlade, jasno) i njenih temelja i oduzmu im državljanstvo ako ga greškom imaju. Nešto slično se Frljiću dogodilo i u Poljskoj, kad je Poljake pokušao prikazati kao naciste, pa su mu dali kartu za vlak u jednom smjeru.

Po Frljiću, branitelji bi trebali ustati upravo protiv HDZ-a koji ih je “poslao u rat”. Time je zapravo rekao da SDP nije slao ljude u rat za obranu domovine, što bi negdje drugdje izazvalo reakciju stranke optužene za izbjegavanje obveze obrane zemlje. No, u zemlji izvrnutih vrijednosti, skrivanje po mišjim rupama je nešto pozitivno, a obrana zemlje nešto onako – fuj i ustaško! Zabrinut je i za ljudska prava, ali samo kad to njemu odgovara: “Čuli smo Karamarka i suca Ivana Turudića koji žele odrediti što se i kako u javnom prostoru smije govoriti o Domovinskom ratu. Sprema nam se agresija na zdrav razum i temeljna ljudska prava kao što je sloboda govora”, rekao je Frljić. Koliko ja znam ne smije se ni o Drugom svjetskom ratu govoriti što se hoće, pa se to ne smatra udarom na slobodu govora već jednostavno – zabranom povijesnog revizionizma. Pravo na javni prosvjed kao vid slobode govora, zajamčeno Ustavom i međunarodnim konvencijama, ga ne brine, to bi ukinuo: “Policija je trebala ući u crkvu na Markovom trgu i pohapsiti ih kako bi se ponašala u svakoj drugoj sličnoj situaciji”, kaže. U kojoj je to situaciji policija igdje ulazila u stanove, crkve ili javne ustanove bez naloga i razloga i “hapsila”? Osim možda u Ceausescuvoj Rumunjskoj. I koji su to zakon branitelji prekršili ulaskom u crkvu, da bi ih trebalo “hapsiti”, koje se to krivično djelo odigravalo u crkvi?

Postoji li i jedna država u svijetu u koju bi netko mogao doći iz inozemstva, dobiti mjesto čelnika državne ustanove financirane sa 40 milijuna kuna godišnje, pretvoriti je u vlastiti facebook zid, zagovarati uvođenje diktature i policijske države, hračnuti na demokraciju i samu državu kao takvu i ne samo ne dobiti nogom u stražnjicu i pratnju do granice, nego još postati i medijski heroj?

Manolić kao dokaz da je lustracija potrebna

Josip Manolić (95) odlučio se obračunati sa “svima”, a naročito oporbom. SDP je očito izvukao zadnjeg predizbornog asa iz rukava, starog šefa komunističke tajne policije, kojeg optužnica zbog koje se nikad nije našao pred “neovisnim” hrvatskim pravosuđem tereti da je nakon rata ubijao stotine ljudi, rezao zarobljenicima noseve i uši, a ženama nožem bušio grudi iz zabave. Što više govori o SDP-u i čiji su oni igrači, nego o Karamarku. Nejasno ostaje – ako je Karamarko udbaš, zašto se onda Udba toliko trudi da nikad ne dođe na vlast? Možda zbog najavljene lustracije?

Ona, naravno, ne podrazumijeva uhićenja, ali podrazumijeva da bivši visoko pozicionirani članovi partije, kao i tajne policije, ne mogu obavljati javne dužnosti niti javno istupati. Osim Jelene Lovrić, bez posla bi ostao poveći broj novinara i političara. Manolić je najbolji dokaz zašto je u ovoj zemlji lustraciju nužno provesti.

Autor:Marcel Holjevac / 7Dnevno / 19. lipnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.