slika-zaslona-2016-10-14-u-20-10-38

Drug Marko stradao jer je gurao nos u Titovu spavaću sobu?

Autor: Denis DORIĆ-DEN, nezavisni istraživač

Republički stručnjaci ilegalno su postavili improvizovanu zvučnu instalaciju u Titovu spavaću sobu. Znali su da će time kod predsjednika, kad mu pokažu 'otkrivene' mikrofone, postići maksimalni efekt. Jer, svaki čovjek je najosjetljiviji na spavaću sobu“, navodi Selim Numić u knjizi „Dobra zemljo, lažu“

Ove godine, 1. srpnja, navršava se pedeset godina od događaja izuzetno važnog u povijesti nekadašnje jugoslavenske države, a odnosi se na politički obračun Josipa Broza Tita sa svojim najbližim, dugogodišnjem državno-partijskim suradnikom Aleksandrom Rankovićem, kojeg je  optužio da stoji iza zakulisne radnje prisluškivanja njegovog radnog i privatnog prostora.

U Enciklopediji Leksikografskog zavoda (1966.), čiji je direktor bio Miroslav Krleža, Titov intimus, o Aleksandru Rankoviću-Leki (1909.), osnivaču jugoslavenskih tajnih službi pod nazivom OZN-a, a zatim UDB-a, do 1953. godine ministru unutrašnjih poslova, navedeno je sljedeće: „Na Brionskom plenumu CK SKJ, 1. srpnja 1966. godine, djelatnost Rankovićeva u periodu poslije VIII. kongresa (1964.) osuđena je kao antipartijska. Zbog zloupotrebe svojih pozicija u Službi državne sigurnosti i zbog općeg suprostavljanja razvitku sistema neposredne demokracije, Ranković je kao jedan od glavnih predstavnika etatističko-birokratskih elemenata u državnom i partijskom aparatu lišen svih funkcija u SKJ, nedugo zatim isključen iz SKJ.”

Umro je 1983. godine.

Medijskih osvrta na hrvatskom prostoru u vezi spomenutog događaja nisam primijetio, izuzev pojave knjige „Slučaj Ranković – iz arhiva KOS-a“, čiji su autori Svetko Kovač, Bojan Dimitrijević i Irena Popović. Radi se o drugom izdanju knjige (na hrvatskom jeziku) – pothvatu nakladničke kuće Despot Infinitus. Prvo, ćirilično izdanje ujesen 2014. godine razgrabljeno je u Beogradu u roku od nekoliko sati.

Zaključak  autora o aferi je decidiran: „Nijedna komisija (op.- vojno-tehnička, istražno-tehnička i državna)  ni prije ni nakon Brionskog plenuma nije našla nikakav pisani trag-transkript eventualnog prisluškivanja Tita, Kardelja ili drugih rukovodilaca.“

Tko je najzaslužniji za Rankovićev pad?

Držeći da je afera iskonstruirana, Ranković nije pokazivao nikakve ambicije u smislu svoje obrane. U spomenutoj knjizi tek je navedeno: „Nikada nisam dobio niti čitao obavještajni ili sličan tekst organa sigurnosti koji bi bio uperen protiv bilo koga druga sa kojim radim u rukovodstvu“.

U svojim „Dnevničkim beleškama“ (2001.) Ranković  je zapisao: „Brionski plenum je izmišljen. Netko je Titu namjestio tu igru“.

A tko je najviše zaslužan da je do afere došlo?

Kada je Tito prvi put posumnjao u prisluškivanje radnih i privatnih prostorija (spavaća soba), koje je koristio  sam, odnosno zajedno sa suprugom Jovankom, on se najprije – mimo svih mogućih službenih relacija – obratio Ivanu Krajačiću-Stevi, osobi od iznimnog povjerenja, u tom trenutku na poziciji predsjednika Sabora RH, sa strogo povjerljivim zahtjevom, da organizira tehnički pregled radi utvrđivanja stanja fakata.

Uslijedila je Krajačićeva kontraprislušna akcija o kojoj postoji nekoliko verzija, posebno u smislu navođenja osoba angažiranih u tome. Prema Krajačićevoj priči (”Vjesnik”, 28.10.1984.), a ponovljenoj još nekoliko puta, on je ilegalno poslao u Beograd dvojicu stručnjaka od kojih je jedan bio i sportski pilot.

U konačnici spoznato je, da se ipak radilo o trojici stručnjaka Udbe, a bili su to: Aleksandar Aco Globočnik, Božo Rašeta i Branko Vilović ”Šandor”.

U vezi njih moje dopune su, da je A. Globočnik (1922.-1977.) tada bio i predsjednik Zrakoplovnog saveza Hrvatske. Letove u Beograd  pravdao je kao pilotsku trenažu.

B.Vilović, sada već u poomakloj dobi, živi u Zagrebu.

Posebno zanimljiva, ali i posebno zabrinjavajuća je činjenica da republički sekretar za unutrašnje poslove SR Hrvatske o tom Krajačićevom pothvatu-angažmanu njemu potčinjenih –  nije znao ništa.Toliko o Krajačićevoj moći, korijene koje do dana današnjeg nitko još nije uspio objasniti.

Selim Numić o deformacijama u radu tajnih službi

Selim Numić, pomoćnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove, koji je pokrivao sektor operativne tehnike, sustav veza i telekomunikacija, osumnjičen i pritvaran (istražni zatvor) kao jedan od glavnih aktera u aferi, u svojoj se knjizi „Dobra zemljo, lažu – do istine u brionskoj aferi prisluškivanja“ (1989.) osvrće na Krajačićevu akciju, pa sasvim opravdano kaže: „Sam čin ilegalnog noćnog leta avionom iz Zagreba u Beograd, da bi izvršio neki specijalni zadatak, jeste protivzakonit. On je u potpunoj koliziji s ondašnjim propisima kojima su bili regulisani odnosi između Savezne i republičkih UDB-i (dijelovi tajne policije). Bez obzira što mnoge značajne pojedinosti o tom noćnom letu nisu poznate, kao što nije skinut ni veo misterija šta su ta dva ”majstora iz Zagreba radila i uradila u Titovim rezidencijama i kablovskim šahtovima, sam poduhvat je više nego u sukobu s osnovnim principima funkcionisanja pravne države.Taj ilegalni akt je tim teži, posebno u odnosu na SSUP, što ga je organizovao predsjednik najvišeg zakonodavnog tijela jedne republike, to jest Sabora SR Hrvatske“.

S. Numić dalje u svojoj analizi postavlja pitanje: Što su to mogli uraditi spomenuti stručnjaci za prislušnu tehniku, pa da time uspiju uvjeriti Tita da ga je savezna UDB-a tajno prisluškivala?

S tim u vezi objašnjava: „Tu bi se moglo ispresti i isplesti nekoliko pretpostavki, s većom ili manjom realnom podlogom, ali ja mislim na osnovu nekih značajnih saznanja, da bi ponajprije moglo biti da su republički stručnjaci postavili ilegalno improvizovanu zvučnu instalaciju u Titovu spavaću sobu. Znali su da će time kod predsjednika, kad mu pokažu ‘otkrivene’ mikrofone, postići maksimalni efekt. Jer, svaki čovjek je najosjetljiviji na spavaću sobu, kao neprikosnovenu intimnu prostoriju…“.

S. Numić osjeća da je spavaća soba prema Titu isticana u prvi plan, ali isto tako ukazuje na jednu nelogičnost, pa kaže: „Zanimljiva je činjenica da tokom cijele krivične istrage nisam saslušavan, niti su me isljednici ma šta pitali o prisluškivanju Titove spavaće sobe…“.

Tek nakon ilegalne tehničke Krajačićeve ekipe službeno je formirana tehnička komisija, koja je trebala utvrditi opseg deformacija u radu tajne policije. Paralelno je osnovana i partijska komisija, koja je trebala utvrditi političku odgovornost A. Rankovića i dr.

Numić je zaključio sljedeće: „Moje vjerovanje da je jedan uži politički krug politički moćnih ličnosti obmanuo Tita, služeći se prljavim i zakulisnim igrama, i da je to bilo presudno za sazivanje Brionskog plenuma…“

Lukićeva „sećanja i saznanja“ o cijelom slučaju

I Vojin Lukić (1919-1997) jedan od političko-kazneno stradalih nakon Brijunskog plenuma imao je kao i S. Numić potrebu napisati knjigu. U knjizi pod naslovom „Sećanja i saznanja“ (1989.) daje svoje viđenje čitavog slučaja, uvodno naglašavajući, da njegovo „svjedočenje može biti samo nepotpuno, ali nikako neistinito“. Na jednom drugom mjestu, autor se pita: „Kako to da nikada i nigdje nije označen dan otkrivanja prislušnih uređaja u Titovom prostoru?“

Izdavač knjige je pak našao potrebnim kazati, da knjiga „bez sumnje sadrži i prepoznatljivu notu subjektivnosti, ali se ipak može naznačiti i kao poštena i u dovoljnoj mjeri objektivna ispovijest, koja se stoga i preporučuje čitaocu“.

Na ovom mjestu ograničit ćemo se samo na ulogu I. Krajačića – Steve u otkrivanju prislušnih sredstava u prostoru kojeg su koristili Tito i Jovanka i to u trenutku slanja dvojice stručnjaka iz Zagreba. O tome V. Lukić kaže: „Ako su došli da ‘zaštite’ šefa države od prisluškivanja, zašto su stručnjaci iz Zagreba morali da dolaze krijući se i tako tajanstveno? Oni su svakako došli po pozivu i obavili  svoj posao u rezidenciji uz gostoprimstvo i uz nužnu saradnju domaćina, pa nije jasno zašto je bila potrebna tolika konspiracija, pogotovo kad je, po Krajačiću, prisluškivanje već bilo otkriveno, a time i onemogućeno.

Dalje, nameće se pitanje zašto nije angažovana vojna služba da zaštiti vrhovnog komandanta od prisluškivanja kad je ona već održavala i kontrolisala sve instalacije u rezidenciji, na nju se nije sumnjalo, a ona je sigurno bila stručno kvalifikovanija od Krajačićevih ‘stručnjaka’. Kakvi su mogli biti razlozi da se radi ‘zaštite’ šefa države, tajno dovode iz Zagreba anonimni poverljivi ‘stručnjaci’ S. Krajačića a da se zaobiđe vojna služba koja redovno radi sa tim instalacijama u rezidenciji, može se samo nagađati, ali i pouzdano zaključiti da su to bili vrlo jaki razlozi“.

V. Lukić o odnosu Tita i Krajačića dalje kaže: „Kad god je dolazio u Beograd, Krajačić je odsedao i hranio se kod Broza, najprije u Belom dvoru, a kasnije i u rezidenciji u Užičkoj broj 15. Bila je praksa da niko ne može da bude primljen na rad kod Tita (sekretari, posluga i drugi) dok ga ne proveri Krajačić i odobri prijem za rad u blizini Broza. On je imao uticaja i kod udaljavanja sa rada na tim mestima. Oni su bili toliko intimni da je Krajačić dopuštao sebi i grubosti prema Brozu. Na primer dok sedi, stavi noge na sto u prisustvu Broza i trećih lica“.

Dugo iza Brijunskog plenuma A. Ranković nije htio ništa komentirati. Oglasio se u svojim „Dnevničkim beleškama“ (2001.) u kojima je zapisao: „Brionski plenum je izmišljen. Netko je Titu namjestio tu igru“. (Drugi dio u sljedećem broju)

Autor: Denis DORIĆ-DEN, nezavisni istraživač

ZADNJE VIJESTI