Dusko Jaramaz/PIXSELL
Dusko Jaramaz/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Pokemone treba locirati, identificirati, uhititi i transferirati!

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno / 22. srpnja 2016.

Igra li Šeks tu igricu, zasad nije poznato. On bi vjerojatno bio prvak. Makar i nekima drugima zacijelo ne bi išlo loše.

Kad ne možete riješiti problem, osnujte komisiju!

U Bruxellesu su otvorena poglavlja 23 i 24 u pregovorima o članstvu sa Srbijom, dakle i ono koje se tiče pravosuđa. Iako se ministar Kovač kleo da nije dao Srbiji zeleno svjetlo dok ne promijeni zakon o univerzalnoj nadležnosti Beograda za ratne zločine na području bivše SFRJ. Da podsjetim, to je zakon kojim je Srbija samu sebe praktički proglasila jedinim arbitrom nad svim ratnim zločinima, od kojih su oni sami odgovorni za njih oko 90%. Ali tko još vjeruje Kovaču.

Pritom bi sama činjenica da su u Srbiji na čelu bivši doglavnici ratnih zločinaca Šešelja i Miloševića, ljudi koji su aktivno podržavali genocid u Srebrenici, trebala biti dovoljna da se Srbiji vrata zalupe u nos. Kad bi na Zapadu bilo ikakvih principa, ali ih nema. Badava je sad kukati o tome što je sve Hrvatska morala uraditi da bi ta poglavlja otvorila i zatvorila! I to iako nije bilo konkretnih pravnih razloga da je se blokira, nego, onako, “treba usvojiti europske pravne stečevine”. Najgore je što je pravosuđe i dalje, kako se vidjelo na slučaju Perković i na suđenju pokojnom Boljkovcu, inficirano udbaškim elementima, i to ne u maloj mjeri, iako smo “formalno” ispunili sve uvjete.

Ne mogu zamisliti Hrvatsku koju bi vodili Norac i Glavaš, koji nipošto nisu pandan Vučiću i Nikoliću, još manje Dačiću, jer mi svog Šešelja nismo imali niti smo agresiju na druge zemlje vršili, ali su najbliže čega se mogu ovako na prvu sjetiti, a koju bi Srbija, ili bilo tko drugi, pripustio u EU. Kamoli još da bi mi sami sebe proglasili nadležnima za ratne zločine koje su Srbi uradili na Kosovu i u BiH i sudili im zbog toga!
Srbija je sebi tako pridržala pravo otimati hrvatske građane i suditi im za zločine koji nisu počinjeni niti u Srbiji niti nad građanima Srbije, i s kojima Srbija nikakve veze pod Bogom nema, te držati hrvatsku manjinu razmjerno obespravljenom. A mi smo kapitulirali, po običaju, uz par imbecilnih diplomatskih fraza i obećanje, u koje nitko ne vjeruje, da će se to riješiti do zatvaranja poglavlja. Povlačenje spornog zakona međutim nikome u Srbiji nije na kraj pameti, a Hrvatska u EU u ovom trenutku niti jednog saveznika nema. Najmanje nam je to Njemačka, koja je apsolutno na srpskoj strani, i životno zainteresirana za hitni prijam Srbije u EU. Radi se o potpunom porazu hrvatske diplomacije.

Tako je u zajednička pregovaračka stajališta EU-a ušla, na hrvatski zahtjev, formulacija kojom se ističe “potreba za regionalnom suradnjom i dobrosusjedskim odnosima u procesiranju ratnih zločina, uključujući i cilj da se izbjegne sukob nadležnosti”. Što u srpskom prijevodu vjerojatno znači da je Srbija nadležna za sve zločine i da je Hrvatska dužna surađivati sa Srbijom po JNA optužnicama protiv svojih građana.

Da cinizam bude veći, Orešković kaže da se nada kako neće doći do “odstupanja Srbije od utvrđenih uvjeta i zajedničkih pozicija te kako EU i Hrvatska dijele zajedničko stajalište da će Srbija pokazati odgovornost i dosljednost u postignutim dogovorima”. Pametnom dosta i previše.

Protiv toga su reagirali jedino Marijana Petir i HVIDR-a. Ona je jasno navela da je vlada Zorana Milanovića i Vesne Pusić propustila Srbiji postaviti bilo kakve uvjete za otvaranje pregovora, uključujući i one koji su za Hrvatsku prevažni i nikako ne spadaju u bilateralna pitanja. Srbija, kaže ona, ne surađuje s Haaškim sudom te je u posljednje vrijeme prisutna radikalizacija javnog političkog prostora u Srbiji, te će vjerojatno zloupotrijebiti pruženu ruku.

A HVIDRA smatra da Hrvatska “ne smije ni pomišljati na deblokadu pregovora niti može dopustiti da Srbija uđe u EU dok ne ispuni uvjete ukidanja Zakona o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine na području bivše SFRJ, kojim Srbija ulazi u nadležnost Haaškog suda, te si daje za pravo uhićenja bilo kojeg branitelja na temelju lažnih optužnica” te ističe kako diplomatska definicija “izbjegavanja sukoba nadležnosti” ne znači ništa niti obvezuje Srbiju na bilo što.

Ali kako znamo, branitelji su samo neki tamo marginalni ustaše i krkani, pa se na njih ne treba obazirati. Uostalom, novi ministar branitelja bi lako mogao biti i Bojan Glavašević, što je isto kao da je to i Savo Štrbac. Ukratko, njih se ne uvažava i ne poštuje, dok Kovač puzi pred Angelom Merkel i Vučićem i ne ostaje mu ništa doli davati priopćenja kojima se kontrolira predizborna šteta.
A osnovat će se i komisija, odnosno povjerenstvo, koje će pratiti provođenje prijelaznih mjerila u poglavljima 23 i 24. I koja će od Srbije tražiti da ukine sporni zakon. A ako ona to ne uradi, komisija će se sastati ponovo. I izdati priopćenje. Sve po onoj staroj Churchillovoj, “kad ne želim riješiti problem, osnujem komisiju”.

Revolucija na HRT-u

HRT ima više od tri tisuće zaposlenih, i godišnji budžet od blizu milijardu i pol kuna. Unatoč tome, trebalo im je puna četiri sata da jave da je u Turskoj u tijeku državni udar. Unatoč tome što imaju cijeli jedan program koji 24 sata dnevno emitira vijesti, četvrti.

Sve druge televizije su javile o vojnom udaru između 22:30 i 23:00, dok je HRT-u trebalo do oko dva sata ponoći da primijeti da se u jednoj od najvećih vojnih sila svijeta, koja na svom tlu ima i atomske bombe, događa vojni udar. Umjesto toga, HRT 4 je prikazivao kako se pravi burek. A potom se prebacio na filozofiranje o tehničkoj vladi Srbije.

Na HRT-u kažu da nisu prespavali vojni udar, nego podsjećaju “i da Hrvatskoj radioteleviziji … brzina objave informacije nije jedini bitan cilj, nego su to još i provjerenost i kvaliteta obrađenih i objavljenih informacija”. Možda su u priopćenju trebali ujedno zamoliti sve one u svijetu koji pripremaju kakav državni udar da ga ubuduće planiraju u vrijeme dok je u Europi dan, ili da najave akciju nekoliko dana unaprijed kako bi HRT imao vremena provjeriti sve okolnosti i kvalitetno obraditi podatke, te eventualno prilagoditi programsku shemu. Jer stvarno nije u redu pokrenuti vojni udar taman u vrijeme kad se urednici spremaju na spavanje.

Nakon izbora, uostalom, ionako možemo očekivati da će HRT dobiti novo vodstvo. Priča se da bi Beljak, dobije li SDP izbore, mogao postati novi direktor Hrvatskog radija. I hrvatskog kazetofona.

To su moji dečki, a ja sam ćaćina

Bivša premijerka RH Jadranka Kosor se pohvalila kako su svi koji su sad u vrhu HDZ-a “njezini dečki”: Andrej Plenković, Davor Ivo Stier, Davor Božinović i Damir Krstičević su redom ljudi koji su bili njeni bliski suradnici, a Plenković i Božinović su se i učlanili u HDZ u njeno vrijeme. Doduše, u njeno vrijeme se u HDZ učlanio i Karamarko, to je zaboravila napomenuti. Plenković joj je bio kandidat za zamjenika na izborima u HDZ-u, a sve je i postavila visoko na listama za Sabor na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine.

Koje je masno izgubila, kao što je i izgubila unutarstranačke izbore od Karamarka. Karamarko je pak dobio sve izbore na koje je izašao kao lider HDZ-a, a pao nije na izborima, već pod pritiskom Petrova, Kolinde Grabar Kitarović, Oreškovića i medija. Koje je on sam doveo.

“Sve su to moji dečki”, konstatirala je uz smijeh Jadranka Kosor za Večernji list. Samo je zaboravila reći čija je ona, tko je nju postavio za svoju najbližu suradnicu, i tko ju je postavio na čelo vlade kad je dao ostavku. A i ovaj novi “njezin dečko” neodoljivo sliči na dr. Ivu Sanadera. Jedino nema doktorsku titulu. A bila je i Šeksova miljenica u stranci. Sve novi ljudi. I novi reformirani HDZ.

Postavlja se pitanje, ako je ta ekipa onako katastrofalno prošla na izborima 2011. protiv Milanovića, zašto bi sad prošla bolje protiv istog protivnika? A i sama Jadranka Kosor, koja inače unatoč ne prevelikim intelektualnim kapacitetima i nije bila loša premijerka (što samo dokazuje da vam u politici i životu ponekad više treba sreća nego pamet), i koju su rušile iste strukture koje su rušile i Karamarka (nju na masovnim medijski potaknutim prosvjedima, njega kampanjom difamacije) je nakon što je izgubila unutarstranačke izbore sipala drvlje i kamenje na stranku, dok na kraju iz nje nije izletjela. Izgleda da bi se i ona vratila “svojim dečkima”. S njom u vrhu, HDZ-u je izborni poraz zajamčen.

A ne treba vam ni pismenost, kad smo već kod toga, da biste bili premijer. Ni novinar. Ona se također, naime, osvrnula na HRT-ovo praćenje vojnog udara u Turskoj.

Andrej pobijedio Plenkovića na izborima

U HDZ-u su održani već drugi unutarstranački izbori zaredom sa samo jednim kandidatom. No dok je onaj prošli postao predsjednikom HDZ-a na izborima na kojima nije bio jedini kandidat, ovaj potonji je na čelo HDZ-a došao kao jedini kandidat. Kao miljenik partijske nomenklature, Šeksa, i medija.

Zasad nije poznato je li Apis zbrajao glasove, čisto za vježbu za one prave izbore, raspisane za 9/11, simboličan datum na koji su pali blizanci. A kako je kandidat bio samo jedan, nije bilo ni nekog medijskog praćenja, jer nikog nije bilo briga vodi li Andrej ispred Plenkovića ili obratno.

Stara izreka kaže “pazi što želiš, moglo bi ti se obistiniti”. Ja, iako nisam ljevičar, već dvadeset godina želim u Hrvatskoj jaku lijevu stranku koja bi bila prohrvatska, a ne projugoslavenska. I sad smo je izgleda dobili, konačno, u vidu Plenkovićevog HDZ-a. Samo ostaje nejasno tko su ti ljudi koji su glasali za Plenkovića, a kojih je otprilike koliko ih je glasalo i za Karamarka, nekih 5% više. Je li to ona druga polovica stranačkog članstva, ili su to isti ljudi? Ako su isti, mogu slobodno sami sebi pljunuti u lice. Ako su drugi, onda je HDZ duboko ideološki podijeljena stranka.

A što se Plenkovića samog tiče, on se kune da nije Šeksov projekt. Ali se najradije upravo s njim savjetuje. Ali ne samo s njim, ponekad se savjetuje i s Matom Granićem. Novi HDZ s novim ljudima, stvarno! Doduše, u tome da nije Šeksov projekt ima i nešto istine, jer on nije samo Šeksov projekt, već i Buzina, Bruxellesa, i medija pupčanom vrpcom vezanih za naprijed navedene. A od novih ljudi tu je još i Jandroković, arhetipski mladi intelektualac, za kakve je Plenković rekao da ih želi u HDZ-u. Diplomatski genij iz vlade Jadranke Kosor. On će biti glavni tajnik stranke. A tu će od novih ljudi biti i Dubravka Šuica. Reklo bi se, sve je isto, samo njega nema. Dr. Ive, naravno. Niste valjda mislili nekog drugog?

Pokemoni 

Hrvati su se dali u lov na pokemone. Radi se o igrici za mobitele, u kojoj hvatate prave žive pokemone. Cilj igre je pokemone, ako sam dobro shvatio, locirati, identificirati, uhititi i transferirati. Ili tako nekako. Igra li Šeks tu igricu, zasad nije poznato. On bi vjerojatno bio prvak.  Makar i nekima drugima zacijelo ne bi išlo loše.

No zato je cijeli svijet, uključujući BBC i CNN, prenio vijest da je u susjednoj BIH organizacija “Posavina bez mina” izdala upozorenje u kom se navodi, „Molimo građane da ne love pokemone u minskim poljima“.

Zapravo možda ideja ipak i nije tako loša. Hrvatski političari bi se mogli obući u pokemone. Milanović bi bio “Partizanchu” pokemon, Plenković bi mogao biti “Briselchu”. Božo Petrov bi mogao biti “Potpisatchu” pokemon. A onda bi se svi zajedno mogli sakriti u minsko polje, zacijelo je ostalo još koje u Hrvatskoj. Pa neka tamo sačekaju lovce na pokemone koji bi ih eventualno došli tražiti. Ako ih itko normalan uopće želi pronaći. Makar mislim da bi ih velika većina građana radije izgubila nego našla.

A ako mislite da je lov na pokemone besmislen gubitak vremena, vjerujte mi, nije ništa besmisleniji od izlaska na izbore, uz ovakvu ponudu.

Kako odgoditi presudu do nakon izbora?

To je ono što muči udbaške strukture u Hrvatskoj. Suđenje Perkoviću i Mustaču u Münchenu je došlo kraju, a Nobilo daje sve od sebe kako presude ne bi bilo prije izbora. Prvo je Perković najavio da će progovoriti, iako nema što reći. Onda se tražilo da Lasić ponovo svjedoči, što je odbijeno, jer je ionako rekao da se ničega ne sjeća, a sudac Dauster ne vjeruje da se čega u međuvremenu mogao sjetiti. Onda je zatraženo izuzeće suca Daustera i cijelog sudbenog vijeća, što su Nijemci glatko i hladno odbili. Onda je na kraju ustanovljeno da je Perković jadan bolestan i ne može se pojaviti na čitanju presude. Bole ga leđa, izgleda.
Ukratko, plan suca Daustera da se presuda objavi idućeg tjedna svi sudionici pokušavaju na sve mile načine minirati, jer računaju da bi mogla naškoditi izbornim izgledima SDP-a. Iako se uz Plenkovića vjerojatno nemaju čega bojati. Još se jedino nisu sjetili pozvati Manolića da svjedoči. On se inače oženio ovih dana, kako ne bi propala lijepa partizanska mirovina, odnosno kako bismo je isplaćivali još 30 godina. Čovjek kojeg je optužnica, završena u vrijeme dok je Tomislav Karamarko bio ministar unutarnjih poslova, teretila za sakaćenja zarobljenika, rezanje noseva i ušiju muškarcima i grudi ženama, sadistička ubojstva i masovne likvidacije civila s jedinim ciljem da bi im se otelo imovinu “u ime naroda”, neće očito podijeliti sudbinu svojih potčinjenih. Umrijet će u dubokoj starosti kao ugledni građanin. Samo u Hrvatskoj je moguće da ratni zločinci umiru na takav način, i možda u Argentini, ali tamo su već svi takvi pomrli. Ovi naši su zdraviji i dugovječniji. Valjda zato jer su gazili bosim nogama hladne rijeke, i jeli koru drveća.

Orepić u službi zakona, zakon u službi Mosta

Vlaho Orepić je najzaslužniji Mostov kadar. Otkad je preuzeo MUP stavio ga je u funkciju predizborne kampanje svoje stranke. Ne samo da je lovio Hercegovce po Metkoviću i nije istražio aferu Grizli, nego je sad i podijelio medijima podatke o tome tko je koliko trošio u vili Costabella. Inicijator ove priče su bili troškovi Oreškovića i Milanovića koje su napravili na odmoru.

A ti troškovi nisu mali, i naglo su porasli nakon 2012. godine, kad su pošteni SDP-ovci smijenili nepošteni i rastrošni HDZ. Prije toga, računi su iznosili par stotina kuna, eventualno koju tisuću, a nakon toga su troškovi “reprezentacija” i boravka državnih dužnosnika u toj vili narasli na i do 300.000 kuna! Konkretno, u zadnjoj godini premijerskog mandata šefa SDP-a Zorana Milanovića na troškove reprezentacije u vili Costabella potrošeno je 293.000 kuna. A u prvoj godini mandata premijerke Kosor, ujedno i zadnjoj mandata Ive Sanadera, 2009., potrošeno je na reprezentaciju svega 24.570 kuna. Biti rastrošniji od Sanadera, to je uspjeh! Od onda troškovi naglo rastu – prve godine mandata Milanovića 96.000 kuna, a onda svake godine sve više. Orešković je potrošio 122.000 kuna tamo na svoje ljetovanje, ali je rekao da je to platio sam. Je li korektno da u ovoj državi političar toliko potroši na ljetovanje u državnoj rezidenciji, čak i ako je bogat i ako sam podmiri trošak, pitanje je.

Iz računa koje je Orepić dao na uvid, međutim, nije jasno koliko su u Costabelli potrošili državni dužnosnici, koliko njihovi gosti iz inozemstva, o kojim se točno delegacijama radilo, i što se zapravo tamo jelo i pilo za te novce. Naime, sve je to knjiženo na “partnere MUP-a”, “goste Vlade RH”, “goste ministra unutarnjih poslova” ili “državnog protokola”. Tako ostaje i dvojbena tvrdnja Milanovića, da je on sam podmirio troškove svog boravka tamo. Od čega? Tim više što je poznato kako on nije nesklon ekstremno skupim večerama i luksuzu o državnom ili stranačkom trošku!

Na Orepića se osvrnuo Ostojić, rekavši kako je “ovo osveta Timu Oreškoviću i zato su ovi podaci izašli vani. Kada ministar unutarnjih poslova daje priopćenje i dila takvim informacijama, to je ugrožavanje štićenih osoba”. “Imali smo strane osobe, štićene državnike i slično. Nikad tamo nije boravio nitko da to nije bio službeni posjet. Ta vila nije rezidencija, to je štićeni objekt”, pravda se Orepić. Milanović je isto tamo odlazio u službene posjete. U doba kad su nastali najveći računi.

To svakako jest osveta, ali javnost ima pravo znati koliko tko troši novca poreznih obveznika. Jasno je da su motivi Orepića u najmanju ruku manipulativni i dvojbeni, no jasno je isto tako da se preko tih računa kupovalo sve i svašta za privatne potrebe “gostiju Vlade RH”, a zacijelo i članova Vlade, i da je čitava priča samo jedan od načina na koji političke elite pljačkaju građane. A što se Mosta tiče, za nadati se je da od njega nakon idućih izbora neće ostati ni balvan. Jer, najgora stvar koju možete napraviti je korupciju rješavati selektivno –  samo onda i onoliko koliko onom tko je taj čas na vlasti politički odgovara. Tada je bolje ne dirati uopće ni u što. Ali mi smo navikli da se afere pokreću samo kad postoji politička pozadina stvari, a ne iz pravih razloga.

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno / 22. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI