screenshot

Stankoviću, je li i napad Hitlera na Čehoslovačku bio građanski rat?

Autor:

Koji je bio motiv Stankovića da u emisiju dovede Predraga Mišića – Peđu, bivšeg logoraša koji za razliku od onog drugog Predraga nije unovčio svoj logoraški status stanom od sto kvadrata u Zagrebu i ministarskom foteljom, nije nakon rata karijeru gradio na olajavanju suboraca i nije ugrožen od ustaša? Nevjerojatno kolika je razlika slušati jednog skromnog Mišića, koji s poštovanjem govori o suborcima, spram razmetljivog Freda koji je po vlastitim pričama razvalio više tenkova nego Rambo u svih pet filmova zajedno, pazivši pritom da ne ubije niti jednog neprijatelja, dok su svi ostali bili lažni branitelji i lažni invalidi, pravi invaliditet je bio samo onaj njegov, dok mu nije nestao kad je postao ministar!

Povod je jasan, godišnjica pada Vukovara, a o tome je li motiv bio dokazati da su i Srbi branili Hrvatsku, odnosno kako nisu svi Srbi u Hrvatskoj četnici ni jugoslavenski lojalisti – što je nesporno – ili nešto drugo, možemo samo nagađati. Ono što je sigurno je pak da je Stanković svog gosta svim silama pokušao uvjeriti da je rat u Hrvatskoj bio – građanski. Teza je to koja se dugo provlači u hrvatskoj javnosti, a na njoj je među ostalim inzistirao revizionistički povjesničar Klasić u istoj toj emisiji.

Ovdje valja podsjetiti i da je Igor Mandić, srpski šovinist hrvatske nacionalnosti pred dva tjedna u NU2 na oduševljenje neuke publike citirao Samuela Johnsona, ideloga britanskog kolonijalizma i imperijalizma i velikog neprijatelja svih antikolonijalnih i oslobodilačkih pokreta, koji je rekao kako je “domoljublje posljednje utočište sviju hulja” kako bi opravdao britansku intervenciju protiv američkih boraca za neovisnost – i još ga predstavio kao “leksikografa”. To je primjer kako poluintelektualci tipa Mandića manipuliraju masama pred TV ekranima, i usmjeravaju javno mišljenje na svoj mlin poluinformacijama i dezinformacijama, te konfabulacijama poput one da je da rat u Hrvatskoj bio – građanski.

Naime, Mišić je ispred svoje Konzervativne stranke reagirao na nedavne tvrdnje srpskog ministra Vulina, u Srbiji inače poznatog kako po gluposti tako i po korumpiranosti, da je rat u Hrvatskoj bio – građanski. Mišić je, posve ispravno, primijetio da je tog lika trebalo prepratiti do granice a ne ga pustiti da četnikuje po Šibeniku i širi velikosrpsku propagandu. I isto tako, ispravno primijetio da Srbima u Hrvatskoj takvi “dobronamjerni” dušebrižnici ne trebaju, uostalom jednom su već došli “pomoći” na tenkovima da bi kasnije oni kojima su pomagali radi toga morali bježati na traktorima. Stankoviću nije bilo jasno u čemu je Mišićev problem s “građanskim ratom”, na što je on jednostanvo odgovorio da je Srbija napala Hrvatsku. I kako su to dvije države, neovisno jesu li tada bile priznate ili ne.

No Stanković se nije predavao: “Jedan dio srpskih građana u Hrvatskoj se pobunio… vaš brat je bio građanin RH, u tom dijelu to je bio građanski rat”, iznistirao je Stanković. I na odgovor “NE” o karakteru rata pet puta valjda ponovio kako su ti ljudi koji su se pobunili bili “građani Hrvatske”.

Kao prvo: To što Stanković tvrdi jednostavno nije istina! Pobunjeni Srbi nisu niti u jednom trenutku bili građani Hrvatske! Bili su, do izbijanja pobune, građani SFRJ, a nakon toga su bili građani Republike Srpske Krajine! Nitko od tzv. pobunjenih Srba (četnika, antifašista, kako vam drago) nikad, niti u jednom trenutku do završetka rata, nije imao hrvatske dokumente! Oni su jasno rekli da NE priznaju “Tuđmanovu ustašku NDH!” Pa kako su mogli, Stankoviću, biti  građani države koju nisu priznavali??? Misli li itko tko misli svojom glavom da je Srbin iz Knina ili Vukovara tada smatrao sebe građaninom Hrvatske??! Pa oni su smatrali da je sve to Srbija, zato su se i pobunili!!!

Drugo: I da su bili državljani RH, i tada to ne bi “ni u tom dijelu” bio građanski rat! Jer, karakter rata ne određuje to tko u njemu sudjeluje! Nego ciljevi! Građanski ratovi se u pravilu vode iz političkih razloga, kako bi se smijenila vlast, promijenio režim, iz vjerskih razloga, ponekad se vode i za otcjepljenje, ali ovdje se rat vodio između dva naroda, Srba i Hrvata, i vodio se za teritorij! A to nije i ne može biti građanski rat! U protivnom bismo i Drugi svjetski rat morali smatrati građanskim, jer je dva milijuna Nijemaca koji su živjeli u sudetskoj oblasti u Češkoj ušlo u rat na strani Adolfa Hitlera i Njemačke, a protiv Čehoslovačke, iako su bili državljani Čehoslovačke! Usput, razlog za rat im je bio isti kao i kod Srba 91., “ugroženost njemačke manjine od strane većinskih Čeha”. Da ne bude zabune, maltretiranja Nijemaca i kršenja njihovih prava je stvarno i bilo, no nije to bio stvarni uzrok rata, nego želja Hitlera da okupira Čehoslovačku, kao što stvarni uzrok rata u Hrvatskoj nije bila ugroženost Srba, stvarna ili umišljena, nego pokušaj Srbije  da širenjem na zapad kompenzira neizbježni gubitak Kosova, i da se osveti Hrvatima za propast projekta Jugoslavije. Koji je, u srpskoj vizuri, propao zbog njih i Slovenaca.

No Stanković je nastavio inzistirati da je brat branitelja Mišića, koji se borio na suprotnoj strani, “građanin Hrvatske”, što je jasno čista laž – to što on eventualno ima pravo na hrvatsko državljanstvo ne znači i da IMA DRŽAVLJANSTVO. A i da ga ima, to rat ne čini građanskim! Zanimljivo je inače kako malo ljudi zna da je po mišljenju nekih eminentnijih povjesničara od Klasića – Bilandžića, npr. – Drugi svjetski rat u Jugoslaviji bio po karakteru građanski, jer su se u osnovi rojalisti i komunisti borili prvenstveno međusobno za vlast nakon rata, računajući ionako s padom Hitlera. Pa su se protiv okupatora borili tek marginalno i uglavnom s njim surađivali (rojalisti) ili od njega bježali i skrivali se (antifašisti – komunisti), a jedine prave borbe vodili međusobno. Inače i tu bi se mogla primijeniti Stankovićeva logika da je taj rat bio građanski jer su i četnici i partizani, npr., bili državljani iste države, Nedićeve Srbije, odnosno u Hratskoj su zaraćene strane bile državljani NDH. No, taj rat nije bio građanski zbog toga!

No, to je jedan od načina na koji se s državne, javne TV manipulira manje kapacitiranima i onima koji vole o sebi misliti da su intelektualci jer su “lijevo”. Dakle, u najgledanijom terminu, na javnoj tv koju svi mi plaćamo, gleda kako se voditelj pjeni jer ne uspijeva svog sunarodnjaka koji je branio Hrvatsku uvjeriti da je ovdje bio građanski rat!? Dokle će to biti tako?

I na kraju, samo jedno pitanje ostaje otvoreno: Vjeruje li stvarno Stanković da je rat bio građanski ili se radi o konfabulaciji, iskrivljenom ili pogrešno interpretiranom sjećanju na prošle događaje bez namjere da se ostale dovede u zabludu? Je li to plod Stankovićevih nesvjesnih zabluda ili svjestan pokušaj Stankovića da sve ostale dovede u zabludu? Jer, to je onda obična laž, a ne više konfabulacija.

No u nedostatku čvrstih dokaza za potonje, mogu dati Stankoviću “benefit of doubt”: konfabulacija može izgledati koherentna, konzistentna, i relativno normalna, no ona je i dalje u osnovi – dezinformacija i laž.

Autor: