PIXSELL

Skup u Jasenovcu: Lešinarenje nad žrtvama i politikanstvo umjesto pijeteta

Autor:

Skup u Jasenovcu je više djelovao kao skup poraženih 1995. godine nego kao odavanje pijeteta žrtvama nacizma. Pupovac kaže da se 'Hrvatsko društvo mora oduprijeti fašizaciji i nacizaciji'. Upravo to smo 1991. i uradili.

Najviše o pravom karakteru “komemorativnog” skupa u Jasenovcu govori to što je na njemu izviždan Branko Lustig, čovjeku koji je prošao konc-logore Auschwiz i Bergen-Belsen, jer je izaslanik Kolinde Grabar Kitarović, koja je za antifašiste očito ustaša, iako je partizansko dijete, jer je protiv politike regiona. Pijetet prema bivšim logorašima? Taman posla, politički skup. A onda će se pjeniti po svim novinama kad na proslavi Oluje izvižde Milanovića, koji ionako u ratu nije sudjelovao.

Kakvi govori! Po onom što smo jutros mogli čuti, ispada da je Jugoslavija bila demokratska država u kojoj su se poštivala ljudska prava i sloboda svakog pojedinca, a Hrvatska je klerofašistička država kojom puze ustaške zmije i u kojoj ljudi strahuju za život i slobodu. Fašizam, to je Hrvatska. Bar bi se tako dalo zaključiti iz nekih govora u Jasenovcu. Antifašizam, to je Jugoslavija. Evo samo što Pupovca nisu klerofašisti strpali u Jasenovac! Iako on u toj klerofašističkoj državi uredno sjedi u raznim vladama i u Saboru. I ne samo on. “Nad Hrvatskom se i danas nadvija opasnost fašizacije”, kaže Franjo Habulin, predsjednik SAB-a, Saveza antifašističkih boraca, rođen 1957. godine, ravno 12 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Za sudjelovanje u tom ratu je, dakle, bio malo premlad. Za sudjelovanje u Domovinskom nije nipošto bio prestar, pa je navodno u njemu i sudjelovao, ali mu se to očito nije dopalo.

Za taj rat je u Pupovčevim Novostima jednom rekao da je bio “poraz svih nas”. Tko smo “svi mi” nije rekao, valjda misli na “antifašiste” i Srbe, odnosno sebe i Pupovca. Usput je napomenuo kako mi nismo imali nikakav komunizam, nego socijalizam (narodski rečeno, nije g*vno nego se pas posrao), i dodao kako se “KPJ s godinama demokratizirao”. Do te mjere da je boljela glava od demokracije, reklo bi se. Naročito one koji su dobili sjekirom po glavi u ime partije. Ili bar pendrekom. Habulin nije mogao bez Tita, iako mislim da ni u Moskvi više na proslavama dana pobjede nitko ne spominje Staljina. Kamoli da bi spomen njegova imena bio popraćen glasnim pljeskom, kao u slučaju spominjanja Tita u Jasenovcu.” Tekovine i vrijednosti antifašističke borbe aktualne su i danas” rekao je Habulin i ustvrdio kako se nad Hrvatskom danas “nadvija bauk fašizacije”. U čemu se on točno ogleda, ostaje malo nejasno. Osim ako fašizacijom ne smatramo gotovo posve otvoren prezir velikog broja “antifašista” prema demokraciji i kult ličnosti pokojnog diktatora.

Jugoslavenska vojska je bila jedina Hrvatska vojska?

Briljirao je i Milanović, rekavši kako su za njega partizani bili jedina Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu. Iskreno govoreći, nije postojala niti jedna autentična Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, partizani su bili jugoslavenska vojska. Hrvatska je bila okupirana prije, za vrijeme, i nakon drugog svjetskog rata – to su jednostavne činjenice koje se krivotvore i u Jasenovcu i inače. Jedina stvarno Hrvatska vojska u zadnjih nekoliko stotina godina je bila HV koju je osnovao Tuđman, i ona se borila upravo protiv te “hrvatske partizanske vojske”, odnosno njene pravne sljednice, Titove JNA. Za što su se partizani borili ostaje pitanje za raspravu, no to svakako nije bila niti demokracija, niti Hrvatska država. I, suprotno onom što smo čuli u Jasenovcu, jedini temelj suverenosti Hrvatske je Domovinski rat, a ne nikakva antifašistička borba, jer Hrvatska iz nje nije izašla kao suverena država. Koja kao takva s ustašama nema ništa, iako joj se to sustavno podmeće. A nema ni s partizanima, ako ćemo pravo.

No, Milanović je priznao o čemu se u Jasenovcu zapravo radi rekavši kako “kako ne treba politizirati ovakve događaje, ali to je bit politike”. Upravo tu leži suštinski problem ovih komemoracija: one su politizirane. One nisu odavanje počasti žrtvama, nego prilika za apologetsko pravdanje komunističkog terora navodnim komunističkim “antifašizmom”, prilika za nametanje kolektivne krivice, i prilika Pupovcu za amnestiranje srpskog fašizma devedestih. Radi se zapravo o svojevrsnoj emocionalnoj ucjeni Hrvata, ne o pijetetu spram žrtava. Ne radi se tu o “ustašama i partizanima”, naivan je tko to misli. Radi se o tome da je Jasenovac postao mjesto veličanja komunističke diktature, ali i mjesto za izvrtanje priče o tome što fašizam stvarno u svojoj biti jest: bolest društva, patološki odgovor nacije na nenormalnu situaciju. Onakva bolest kakvu smo vidjeli krajem osamdesetih u Srbiji, i koja još nije zaliječena.

Gdje je u svemu tome nestao pijetet žrtava? Nigdje, pijetet žrtvama Jasenovca su davno oduzeli politikanti poput Viktora Novaka, autora brojke o 700.000 Srba stradalih u Jasenovcu (iako ih je, prema službenim podacima SFRJ a i današnje Srbije, u ratu stradalo oko pola milijuna, računajući poginule u napadu na Jugoslaviju 41, civile, četnike, i partizane tijekom sve 4 ratne godine u cijeloj Jugoslaviji, ne samo NDH). Tu brojku neki u Srbiji i dalje ponavljaju, Vučić primjerice, zanemarujući da upravo licitiranje i ciganjenje oko broja žrtava oduzima bilo kakav pijetet komemoraciji. A i neki prisutni na komemoraciji očito vole licitirati brojkama. Upravo je Jasenovac poslužio kao okidač rata devedesetih, pokretač masovne antihrvatske histerije u Srbiji koja je poslužila kao psihološko propagandna priprema za rat. “Oni su nas ubijali u Jasenovcu, na milijune, imamo moralno pravo osvetiti im se”, glasila je poruka. Odnosno, “svaka Hrvatska država je intrinzično ustaška i genocidna spram Srba, što se vidi iz Jasenovca, i mi moramo silom spriječiti njeno stvaranje”. Lešinarenje na žrtvama Jasenovca kako bi ih se zloupotrijebilo za sijanje sjemena novog rata i mržnje je zapravo zapečatilo svaku suvislu raspravu o žrtvama Jasenovca, i svaku mogućnost da komemoracija bude upravo to: komemoracija. Ona je jedan od središnjih događaja političkog života u Hrvatskoj, govori svake godine izazivaju kontroverze, ali upućuje na još nešto: dok se velika pažnja pridaje godišnjici proboja zadnjih logoraša iz Jasenovca, njih oko 600, godišnjica prvih demokratskih izbora, koja pada tek koji dan ranije, prolazi uz zaborav.

Da se radi o idelogiji a ne pijetetu, potvrdio je Milanović koji je pročitao dio Ustava koji kaže da se država Hrvatska temelji na ZAVNOH-u, a ne na NDH, te napomenuo kako je Bleiburg mjesto žala i komemoracije propasti NDH. Time zapravo pokušava prikriti činjenicu da je Jasenovac postao mjesto žala i komemoracije propasti SFRJ i komunizma. Postoji očita tendencija da se poveže NDH s današnjom Hrvatskom i onim što se u njoj događa, što je vidljivo iz govora u kojima se svake godine vuku paralele između NDH i “fašizma u današnjoj Hrvatskoj”. Što se tiče Ustava, bar nije rekao da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer to u Ustavu nigdje niti ne piše. Zanimljivo kako antifašisti vole isticati kako u Ustavu piše da se Hrvatska temelji na antifašizmu, iako se tamo spominju tek odluke ZAVNOH-a iz 1943., dakle ne antifašizam kao ideološka odrednica već političko tijelo, ratna vlada koje je pravna preteča vlade SRH, i vlade RH. Nekako im uvijek promakne nastavak rečenice, gdje se u temeljima Hrvastke spominje “i odbacivanje totalitarnog komunističkog sustava”. I to je jedina ideološka odrednica koja postoji u Ustavu! Što se “antifašističkih temelja Hrvatske” tiče, oni doduše postoje, plitko zakopani po raznim jamama, i izrone manje-više gdje god se zabode lopata u zemlju.

/div>

Tko o čemu, Pupovac o fašizmu u Hrvata

No ono što je neprihvatljivo je to da Pupovac u Jasenovcu govori o hrvatskom fašizmu, apostrofirajući povike “za dom spremni”, a istovremeno ima krajnje apologetski stav o srpskom fašizmu koji je doveo do Domovinskog rata. Ne zato jer bi se i on trebao ispričavati za prošlost, iako nas stalno tjera na to, nego prije svega zato jer cijeli vrh srpske države sačinjavaju četnički vojvode, i sudionici u pohodu na Hrvatsku, koji se po karakteru nije razlikovao od njemačkog nacizma četrdesetih. Fašizam nije vikanje “Za dom spremni”, to je bolest koja zahvaća nacije koje se nađu u dugotrajnoj bezizlaznoj situaciji, on se rađa nakon dugotrajnih kriza, kao rezultat neostvarenih nacionalnih težnji. Povjesničari se uglavnom slažu da uzroci pojave nacizma u Njemačkoj leže u ponižavajućim uvjetima Versajskog ugovora, i krizi Vajmarske republike, egzistencijalnoj nesigurnosti, hiperinflaciji, nezaposlenosti. Upravo u takvoj situaciji se našla Srbija osamdesetih, strpana u Jugoslaviju čime je izgubila nacionalni suverenitet koji je imala od Karađorđa, nezadovoljna fedaralizmom i “ponižavajućim Ustavom iz 1974” i time što je de facto izgubila svoju državnost u SFRJ. A hiperinflacije i pada standarda u Jugoslaviji osamdesetih, i vječne krize kojoj se nije vidjelo kraja, se valjda sjećamo. Rat devedesetih nema izravne veze s padom socijalizma, ali ima s njegovim neuspjehom. On je počeo još memorandumom SANU iz 1986.Ukratko, Pupovac vidi trunke fašizma u hrvatskom oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Pupovac nikad nije okarakterizao agresiju na Hrvatsku kao produkt samoniklog, autohtonog srpskog fašizma. On i dalje ide politikantskom logikom kako su Hrvati vječni ustaški i fašistički sumnjivci, dok su Srbi nesporno antifašisti. Jasenovac koristi kao ispostavljanje računa Hrvatima, kao podsjećanje na moralni dug koji nikad, poput lihvarskog, neće biti u cijelosti isplaćen. Time ujedno amnestira zločine srpske strane u zadnjem ratu, jer – koliko god da je Hrvata pobijeno u ime velikosrpstva, mi ćemo njima bivi “vječni dužnici”. Ako se Srbima i zalomi kakav osvajački rat, to je slučajno, ako nacisti okupiraju Jugoslaviju i odluče osnovati NDH, to je autohtoni hrvatski fašizam. No, fašizam se može pojaviti, steknu li se uvjeti, u bilo kojoj zemlji, ma kako civilizirana bila.

Kako rekoh, to je bolest društva – a ne osobina pojedinca. On se zasniva na psihologiji mase: kako su Freud, Gustave le Bon, i ostali koji su izučavali taj fenomen koji je u korijenima fašizma lijepo objasnili, pojedinac ima svoj moralni kod, preko kojeg ne može prijeći. Međutim, u masi ponesenoj snažnim emocijama, gubi se svaka moralna inhibicija. Ljudi koji sami za sebe nisu u stanju počiniti ni najmanji zločin, zaštićeni anonimnošću koju pruža masa na stadionima, ili na skupovima poput onog na Gazimestanu, postaju u stanju uraditi stvari koje su i njima samima nezamislive. Pupovac opominje Hrvate da se ne vade na “sile osovine”, no Srbija se za zadnji rat nema na koga vaditi. A što se tiče nacizma u Hrvatskoj, nesporno je da se NDH nije razlikovala od drugih okupiranih država, uključujući Srbiju, tijekom Drugog svjetskog rata. No, dok za logore na tlu Srbije u kojima nije pobijeno ništa manje Židova a ni mnogo manje Srba, postoji izgovor “da su to bili njemački logori” – srpska žandarmerija bi samo pohvatala Židove po Beogradu i predala ih Nijemcima na vratima logora Sajmište, i nije valjda imala pojma što tamo s njima rade – dotle se Jasenovac gleda kao na “hrvatski logor”, iako je i on produkt nacističke okupacije. A bitna razlika između Hrvatske i drugih zemalja u kojima su takvi logori postojali, poput Francuske, je ta što je Hrvatska imala za Drugog svjetskog rata stanovit oblik državnosti, pa se tako to zloupotrebljava kako bi se stavio znak jednakosti između hrvatske države i nacizma. I to najviše od onih koji su zadnji koji bi o fašizmu imali što govoriti. Od činjenica o Jasenovcu ne treba bježati, ali ih se ne smije krivotvoriti kako bi se pravdali osvajački pohodi devedestih, ili neki novi budući. Na žalost, umjesto mirnog odavanja počasti, sastali su se “antifašisti” kako bi izvlačili duhove prošlosti. Lustig ima pravo pričati o Jasenovcu, ne spominjući Omarsku i Keraterm, kao bivši zatočenik Jasenovca. Pupovac nema to moralno pravo. Lustig je međutim izviždan, jer ga je poslala Kolinda Grabar Kitarović, koju kao predstavnicu državotvorne struje u hrvatskoj politici okupljeni očito smatraju neprijateljem.S druge strane, neki su dočekani s aplauzom. Ta ekipa očito uživa u ovacijama na mjestu gdje bi se trebalo šutke pokloniti svima koji su tamo ubijani, i to po svemu sudeći sve do 1948. Stadionska navijačka atmosfera zapravo više podsjeća na fašizam kao takav, nego na odavanje počasti njegovim žrtvama. Položiti vijenac i šutke se pokloniti trebalo bi biti dovoljno svakom normalnom čovjeku. Normalan i kulturan čovjek usporedit će odavanja počasti i govore u Katynu, Auschwitzu, Srebrenici i na Ovčari s ovim cirkusom u Jasenovcu pa će mu biti jasno o čemu se tu radi.

Autor:

ZADNJE VIJESTI