Igor Kralj/PIXSELL

Sjećate li se najveće afere u Hrvatskoj koju više nitko ne spominje?

Autor: Marin Vlahović

Na izborima 2007. bio sam nositelj liste jedne marginalne stranke u prvoj izbornoj jedinici. S obzirom na to da nisam htio trošiti ograničeni medijski prostor na ad hominem rasprave s političkim protivnicima, tražio sam dokaze, odnosno dokumentaciju koja bi govorila u prilog teoriji da su HDZ i SDP stranke, s prilično sličnim vrijednostima, ali i jednako destruktivnim efektom na hrvatsko društvo. Pritom ne mislim na stalne ideološke rasprave koje izazivaju duboke podjele u zemlji, već na institucionalni kriminal kao jedinu konstantu njihovog djelovanja.

U kvartovskom kafiću znao sam popiti kavu s bivšim vojnim obavještajnim djelatnikom, sudionikom brojnih važnih pregovora tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Smatrajući da je nepravedno marginaliziran, taj bivši „udbaš“ imao je subverzivne planove prema tadašnjoj državnoj vlasti, koji su se dobro poklapali s mojim idejama. Ipak, imali smo različite motive. Iako to nikada nije decidirano priznao, otpočetka mi je bilo jasno kako zastupa interese konkretnog kruga političkih moćnika, za koje se nadao kako će ga nakon izbora nagraditi. Uglavnom, tražio sam ga da mi osigura materijal s kojim bih mogao izaći tijekom izbora i dokazati pljačku državnog proračuna. Dulje vrijeme odbijao je suradnju tvrdeći da nisam svjestan rizika koji preuzimam prihvaćajući ulogu zviždača, dakle osobe koja će cjelokupnu hrvatsku javnost upoznati s šokantnom istinom.

Naravno, nisam razmišljao o posljedicama, već sam ga forsirao i pritiskao, sve dok jednog dana nije pristao. Nakon toga, upoznao me s Nikolom Strizrepom, bivšim visokopozicioniranim carinikom koji se svojedobno sukobio s državnim vrhom i predsjednikom Tuđmanom zbog afere šverca šećera i pljačke carine. Našli smo se u njegovoj vikendici u blizini Jaske. Strizrep nije posjedovao dokumente samo iz vremena i prostora svoje nadležnosti već opsežni materijal i brojne dokaze. Naime, kao prvom zviždaču u povijesti Hrvatske, carinici su mu više od dvadeset godina slali materijale, čak i nakon što je otišao u mirovinu.

Bilo je tu svakakvih dokumenata iz kojih se vidjelo kako država permanentno štiti kriminalce. Na primjer, roba se zaustavi na carini, podignu se prijave a onda slijedi odluka nadležnog ministra, s potpisom i pečatom ministarstva, kojom se de facto legalizira šverc. Normalno, carinici koji su podigli prijave, padaju u nemilost nadređenih. S vremenom se prilagode ili im slijedi otkaz. Uglavnom, iz te opsežne dokumentacije koja je ipak predstavljala samo manji dio dokaza o pljački stoljeća, moglo se izračunati kako je državni proračun Republike Hrvatske, tijekom dvadesetak godina, oštećen za približno pola milijarde eura. Zvao sam sve moguće medije, ali nitko nije htio objaviti ovaj materijal. Istodobno, javio mi se „udbaš“ i zamolio me da se nađemo na kavi. Rekao mi je tada kako bih se trebao naći s Milanovićem koji će mi pomoći oko objave dokumentacije, naravno uz uvjet da ne napadam SDP, već isključivo HDZ. Rekao sam kako ću razmisliti o svemu a u međuvremenu počela me hvatiti i lagana paranoja da će represivni aparat preventivno reagirati i oduzeti mi dokumentaciju. Htio sam se tih papira riješiti što prije. Nazvao sam bivšeg školskog kolegu koji je tada radio kao novinar, i on mi je rekao da jedino Index ima hrabrosti to objaviti.

I tada sam počino kobnu pogrešku. Našao sam se s njihovim novinarom i predao mu kompletan materijal u ruke. Index je napravio iz svega neozbiljnu priču, a nisu nikada objavili niti jedan jedini dokument.

S Milanovićem se nisam nikada našao. Ono malo prostora što sam imao po zakonu u medijima koristio sam da i HDZ, i SDP, argumentirano prozivam radi carine koja im je očito bila blagajna uzajamne pomoći. Naime, ravnatelj carine Mladen Barišić i njegov klan vladali su ovom državnom službom, neovisno o tome tko je bio na vlasti. Ne znam kako je materijal kasnije korišten i o tome mogu samo nagađati. To bi ipak trebalo pitati Matiju Babića. Nikola Strizrep je umro, ali su mu sinovi imali dobre karijere u državnoj službi. S druge strane, njega osobno su sve do smrti  sudski nesmiljeno progonili zbog raznih kaznenih djela. S bivšim „udbašem“ više nisam ni popio kavu, jer je smatrao kako sam ga izigrao kompromitacijom SDP-a, umjesto samo HDZ-a. Zanimljivo, poslije drukanja Sanadera, uloga Mladen Barišića u carini više se nikada nije preispitivala, kako od strane Državnog odvjetništva, tako ni u medijima. Pljačku stoljeća, kao i razne druge afere, odlučilo se zakopati i ne spominjati zato što kompromitira obje vodeće stranke u državi.

Živi zid priprema zakon o zviždačima. Tim zakonom zviždač bi u Hrvatskoj trebao dobiti adekvatnu zaštitu i tretman koji bi trebala omogućiti država. Ista država protiv koje zviždi. U nekim slučajevima to možda i ima smisla, dok u drugima, gdje su svi povezani s kriminalom, nema nikakve funkcije jer ne postoji logika po kojoj lopovi sami sebe hapse. Odgovornost je i na građanima koji su skloni zaboravu i stavu „izjeo vuk magare“, jer takvim razmišljanjem, danas smo konačno došli i do toga da su vukovi izjeli cijelu Hrvatsku. Trebamo si priznati kako su za to su krive i ovce, a ne samo vukovi.

Autor: Marin Vlahović