Anto Magzan/PIXSELL
Anto Magzan/PIXSELL

SJEĆANJE NA VELIKOG DOMOLJUBA: ‘Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku’

Autor: Dnevno.hr

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik”.

Prošle su tri godine otkako nas je napustio jedan od najvećih istinskih hrvatskih domoljuba – Zvonko Bušić Taik.

Tog kobnog prvog rujna 2013. godine Bušić se ubio hicem iz pištolja u svojoj kući u Rovanjskoj ulici u šest sati ujutro.

Ovaj velikan je ostavio dva oproštajna pisma. Jedno supruzi i obitelji te prijateljima, a drugo Hrvatima. U svojim pismima molio je za oprost zbog onoga što je učinio.

Zvonko Bušić je najpoznatiji hrvatski emigrant. U američkom zatvoru je odležao 32 godine zbog pogibije policajca i otmice aviona kojom je htio upozoriti svijet na položaj Hrvatske u Jugoslaviji. U srpnju 2008. godine vratio se u Hrvatsku. Dvije godine nakon toga se politički aktivirao u stranci HSP dr. Ante Starčević.

U kolovozu 2011. godine na internetskim stranicama svog ‘Hrvatskog plamena’ objavio je da se povlači iz sudjelovanja u hrvatskoj politici. Razlog odustajanja bio je, kako je sam rekao, nemogućnost ujedinjavanja domoljuba i izgradnje politički relevantne fronte.

“Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj”, rekao je tada Bušić.

Život domoljuba

23. siječnja 1946. godine u Gorici kod Gruda rodio se ovaj veliki domoljub. U Beč je iz Zagreba emigrirao sa 20 godina i to na studij slavistike i povijesti. Tri godine kasnije u Beču 1969. godine upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz. Tada je Julienne usavršavala svoje znanje njemačkog jezika.

Ubrzo se Julienne uključila u rad hrvatske političke emigracije. Na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine na nagovor Zvonka Bušića s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Josipa Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja. Zbog navedenog čina Julienne i njezina prijateljica su uhićene i bile su u zatvoru.  Zvonko i Julienne vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu, a nakon toga su preselili u SAD.

Dana 10. rujna 1976. godine Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, oteli  su putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.

No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.

Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava. U novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten je iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

U Hrvatsku se Zvonko Bušić vratio 24. srpnja 2008. godine. Dobrodošlicu u zračnoj luci su mu poželjeli Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Bušiću je nekoliko dana kasnije priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici.

Zvonko Bušić je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji Hrvatskih branitelja. Na sam dan sprovoda 4. rujna 2013. proglašen je Dan žalosti u općini Jasenice. Na Mirogoju mu je 6. srpnja 2015. godine postavljen nadgrobni spomenik.

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik”.

 

 

Autor: Dnevno.hr

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI