Još jedan među političkim i životnim križevima koje nosi Vladimir Šeks zasigurno je i Tomislav Merčep.

Prvi put se ime Tomislava Merčepa pojavilo u hrvatskoj javnosti 1990. godine kada je kao kandidat HDZ-a na prvim višestranačkim izborima ušao u vukovarsku gradsku vladu i postao sekretar narodne obrane. Istovremeno započinje i njegovo političko, vojno i privatno prijateljstvo s Vladimirom Šeksom koji ga je i postavio za šefa vukovarskog HDZ-a.

Merčep u Vukovaru kao Glavaš u Osijeku

Činjenično je neupitno da je Merčep od vremena osnutka danas mnogostruko kompromitirane vladajuće stranke po stranačkoj liniji bio podređen Šeksu, a isti hijerarhijski mehanizam preslikan je i u vojnoj organizaciji na samom početku Domovinskog rata, gdje su Glavaš i Merčep odgovarali Šeksu i njegovoj funkciji zapovjednika kriznog stožera za istočnu Slavoniju. Dok je Glavaš, kao što je već poznato, bio zadužen za Osijek, Merčep je kontrolirao područje Vukovara. Prema dostupnim podacima iz biografije Tomislava Merčepa, od kraja 1990. godine on je organizirao seoske straže i nabavljao oružje, te polako preuzimao policiju na vukovarskom području, da bi nakon glasina o specifičnim ispitivanjima u podrumu Policijske uprave i tajanstvenim nestancima ljudi, sredinom kolovoza bio uhićen od strane njegovih suradnika. Doduše, ubrzo je pušten te se s obitelji preselio u Zagreb iz kojeg je kasnije odlazio u vojne akcije. Merčepova ratna staza tijekom godina 1991.-1995. prepuna je raznih kontroverznih događaja od kojih se većina kasnije pretvorila u optužbe za ratni zločin. Među najeksponiranijim optužbama protiv Merčepa ističe se slučaj 'Pakračke poljane' zbog kojeg je i uhićen 2010. godine. Tako je Županijsko državno odvjetništvo nakon 19 godina pripremilo zahtjev za pokretanje istrage protiv Merčepa zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva počinjene 1991. u kojem ga se tereti za protuzakonito odvođenje srpskih civila u jedan od paviljona Zagrebačkog velesajma 1991. te odvođenje civila sa šireg područja Pakračke poljane, njihovo mučenje i likvidacije koje su počinile jedinice u pričuvnom sastavu MUP-a pod njegovim zapovjedništvom. Slučaj Pakračke poljane isplivao je u javnost mnogo prije prošle godine i Merčepovog uhićenja, još početkom 1992. godine kada je uhićena skupina za koju se sumnjalo da je likvidirala zagrebačku obitelj Zec. Privedeni su tada u istrazi progovorili ne samo o ubojstvu te obitelji, već o nizu drugih likvidacija koje su počinili na Pakračkoj poljani. Njihova priznanja zbog proceduralne greške tada nisu iskorištena na sudu, a navodno je, prema pisanju splitskog tjednika Feral Tribune, cijeli slučaj zataškan na inzistiranje tadašnjeg državnog odvjetnika Vladimira Šeksa.

Međutim, Tomislav Merčep je istovjetno kao i Branimir Glavaš, na svaki spomen ratnih zločina koji se vezuju uz njegovo ime, a posebice one počinjene nad civilima u Vukovaru u ljeto 1991., ukazivao na nikada dokazanu zapovjednu odgovornost Vladimira Šeksa. Jasno je naglašavao kako sve što je činio zna i Šeks.

- Budući da je u slučajevima Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša riječ o terećenju po zapovjednoj odgovornosti, neupitno je da je to vodi do Vladimira Šeksa koji je obojici bio nadređen. Takav pravni sklop zapovjedne odgovornosti jasno je izražen u haškim procesima protiv hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka, gdje oni nisu bili glavna meta, nego su kao čelnici udružene zločinačke organizacije optuženi pokojni predsjednik Franjo Tuđman, pa potom ministar obrane Gojko Šušak i tako dalje. Gotovina i ostali generali bili su tek šesta stepenica te optužnice. Stoga pravna logika nalaže da se i Šeksa procesuira po zapovjednoj odgovornosti - objašnjava hrvatski povjesničar Josip Jurčević.

Šeksovu odgovornost evocira i izvješće Amnesty Internationala koje upozorava hrvatske vladajuće strukture na njegovu zapovjednu odgovornost i nadležnost nad ratnim zločinima u Osijeku i Pakračkoj poljani, te postavlja pitanje zbog čega Šeks kao vodeća političar u Slavoniji 1991. godine nije ništa učinio kako bi zaustavio zločine koje su navodno činili pripadnici oružanih snaga pod njegovim zapovjedništvom.

Dvostruke igre

Hrvatsko pravosuđe o tome šuti kao zaliveno, a jedine optužbe protiv Šeksa i njegove odgovornosti za ratne zločine stigle su prije nekoliko mjeseci u obliku političke provokacije prepisane iz optužnice Vojnog tužiteljstva iz 1992. godine. Iako su stigle ove godine s adrese Vijeća za ratne zločine Višeg suda Republike Srbije jedino po čemu se razlikuju od onih iz 1992. jest što je izostavljen dio o oružanoj pobuni, jer je za nju nastupila zastara. Prisjetimo se, nakon beogradskih optužnica koje su podignute protiv 40 osoba, među kojima su Vladimir Šeks kao prvooptuženi, te Ivan Vekić, Branimir Glavaš i Tomislav Merčep, potpredsjednik HDZ-a i prošlog saziva Sabora hitro je sastavio Zakon o ništetnosti koji je još brže prihvaćen. Bilo je evidentno da je donošenje tog zakona obična predizborna parada, te da taj zakon ne štiti hrvatske branitelje već zapravo služi kao zaštita lika i djela Vladimira Šeksa. To postaje bjelodano kada se vratimo na početak ove godine i sjetimo se slučajeva Tihomira Purde i Veljka Marića zbog kojih Vlada nije ni pomišljala na koncipiranje takvog zakona.

Druga faza isprepletenih odnosa između Merčepa i Šeksa kulminirala je 1995. godine Merčepovim političkim padom. Na Trećem saboru HDZ-a, pokojni predsjednik Franjo Tuđman optužio ga je za okupljanje terorističkih kadrova u listu 'Zora', a ubrzo nakon toga Merčep je istupio iz HDZ-a i osnovao Hrvatsku pučku stranku.

Iako je kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova figurirao kao osoba od povjerenja Gojka Šuška i Vladimira Šeksa i te veze su popucale nakon što je Merčep, prema svjedocima koji su bili uključeni u tadašnja događanja oko hrvatskih branitelja, odradio 'prljavi posao' preuzimanja Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Merčep je tijekom 1994. kao počasni predsjednik UHDDR-a na Tuđmanovu inicijativu počeo osnivati ogranke hrvatskih branitelja u cilju preuzimanja te udruge od službenog predsjednika Zvonimira Trusića, a zapravo Josipa Manolića koji je imao istinsku kontrolu nad udrugom. U svom naumu je uspio nakon što je regrutirao gotovo 100 tisuća novih branitelja, uveo zlatne, srebrne i brončane iskaznice, te izgurao Trusića iz udruge. Godinu dana kasnije umjesto priznanja za dobro odrađen posao Merčep je javno diskreditiran na saboru HDZ-a, a svjedoci vremena tvrde kako je Šeks tu situaciju iskoristio odigravši partiju na obje strane - nije se zamjerao Tuđmanu koji je optužio Merčepa za okupljanje terorista, a istovremeno je pomagao Merčepu u osnivanju i pozicioniranju njegove nove stranke.

S povratkom HDZ-a na vlast ponovo je aktualiziran tihi obračun između Merčepa i Šeksa kada je tadašnji predsjednik Sabora 2004. godine najavio novu optužnicu iz Haaga za koju se sumnjalo da je adresirana upravo na Merčepa. U izjavi za medije Merčep je poručio da je Šeksu najbolje neka šuti s obzirom na spomenute činjenice da ga je Šeks postavio za šefa vukovarskog HDZ-a i da mu je u ratnom razdoblju bio nadređen.

U konačnici, Tomislav Merčep je teško bolestan, nakon pretrpljenog moždanog udara u zatvorskoj bolnici u Zagrebu očekuje početak suđenja po optužnici koja je podignuta u lipnju ove godine, a po kojoj ga se tereti zbog ratnog zločina protiv civila iz 1991., ubojstva 43 civila i nestanka triju osoba sa zagrebačkoga, kutinskoga i pakračkog područja. Preostaje vidjeti hoće li i on podijeliti sudbinu Branimira Glavaša i hoće li i u tom slučaju neuništivi politički mag Vladimir Šeks ostati neokrznut.

>>> Šeksovi 'poljupci smrti' - Branimir Glavaš

>>> Šeksovi 'poljupci smrti' - Ivo Sanader