Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika – glasi stara arapska poslovica. Da se istom arapskom mudrošću ravnao Branimir Glavaš kada je u pitanju njegov životni tango s neuništivim Vladimirom Šeksom, postao bi već odavno svjestan da se nalazi na putu bez povratka. Taj put je započeo prije nešto više od 20 godina u istim onim barakama koje aktualna premijerka Jadranka Kosor danas zaziva kao izglednu budućnost za vladajuću stranku.

Od barake do garaže

Od 49 osoba koje su bile pozvane na osnivačku skupštinu HDZ-a u lipnju 1989. godine, najviše je bilo ljudi iz Slavonije i Osijeka koje je doveo Branimir Glavaš. Na prvi pogled čini se kako je prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman najviše povjerenja imao prema Glavaševim ljudima, čemu u prilog ide i činjenica da je od prvih 700 članova koje je registrirao HDZ, čak njih 500 bilo iz Slavonije i Osijeka. Međutim, upravo se u tim samim počecima Vladimir Šeks pokazao kao vješt manipulator i prekaljeni politički um koji neopisivo dobro skriva svoje prave namjere. Iako su u povijest HDZ-a velike zasluge upisane Branimiru Glavašu i osječkoj skupini, treba sagledati Šeksovu ulogu u toj operaciji kako bi se moglo uvidjeti da je upravo ovaj politički feniks odgovoran za hitro i bezbolno utemeljenje HDZ-a, kao i da je već tada bila jasna zapovjedna linija između Šeksa i Glavaša. Kada je autor ovog teksta prije nekoliko godina, povodom obljetnice osnivanja HDZ-a, razgovarao s Vladimirom Šeksom, isti mu je otkrio kao Glavaš i njegovi dečki iz Osijeka uopće nisu znali zašto dolaze u Zagreb. Ni lokacija im navodno nije otkrivena do zadnjeg trenutka.

- Dan prije dobili smo rješenje o zabrani osnivačke skupštine u kojem je stajalo da bi 'sadržaj programa HDZ-a mogao uznemiriti neke članove stranke'. Jutro nakon što smo dobili tu obavijest zaputili smo se pred 'Panoramu' reći ljudima da se raziđu, ali potajno je 20-ak ljudi znalo da će se skupština održati na tajnoj lokaciji, a samo nekoliko osoba znalo je i gdje će to biti. Večer prije nazvao sam Glavaša i rekao mu neka se ujutro uputi s 20 ljudi iz Osijeka prema Zagrebu, a sve dok nisu došli pred NK 'Borac', koji su inače vrlo teško pronašli, nisam im otkrio o čemu je riječ – prepričao je Šeks napeta događanja u ljeto 1989. godine.

Zanimljivo je za usporediti ovaj primjer gdje Šeks preuzima odgovornost za organizaciju konspirativnog sastanka i tuče se u prsa dok prezentira činjenicu da je baš on bio jedan od nekoliko izabranih i upućenih u sve pojedinosti državotvornog pokreta, s primjerom slučajeva ratnih zločina poznatih pod imenima 'Garaža' i 'Selotejp' , gdje su u zatvoru završile osobe podređene Šeksu, dok je on neokrznut ostao u vrhu zakonodavne piramide braneći se valjda najneuvjerljivijim opravdanjem – 'ništa o tome ne znam'. Ta dva lica koja Šeks umije vrlo dobro koristiti jedan su od većih razloga njegove 'vječne' prisutnosti na čelu hrvatske politike.

Prst i nokat

Nakon uspješne akcije u jarunskim barakama Šeks i Glavaš započeli su jedno interesno prijateljstvo koje su ambicije dviju ličnosti polako vodile do samouništenja.

Novinar i publicist Drago Hedl u svojoj knjizi 'Glavaš - kronika jedne destrukcije' opisuje pučističke planove Šeksa i Glavaša na početku 90-ih, te navodi kako u to doba njih dvojica, iako nisu morali strahovati od onoga što je, zasad, stiglo samo Glavaša, ni jedan ni drugi nisu imali osobito mišljenje o svom predsjedniku. Navodno je u priličnoj tajnosti Glavaš kovao planove o tome da Šeks bude predsjednik države, a da on postane premijer. Nakon što im je Tuđman pomrsio planove o tandemskoj vladi, Šeks i Glavaš okrenuli su se zajedničkim interesima na njihovoj rodnoj grudi – Slavoniji. U to ratno razdoblje stari barakaši i nesuđeni pučisti stvorili su neraskidive spone koje će zauvijek obilježiti njihove živote. Jedan od najboljih poznavatelja događanja u ratnim vremenima Slavonije, Drago Hedl, ispričao nam je kako je tekla ratna kronika dvojice osječkih moćnika.

- Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša zasigurno najviše povezuju ratna epizoda i ona prva faza u vrijeme osnivanja HDZ-a. Puno ranije se nisu ni poznavali. Prije svega mislim da je Glavaša fascinirala činjenica da je Šeks dotada imao imidž čovjeka koji je branio pokret za samostalnost Hrvatske te da ga je takav glas pratio i u prošlosti kada je i osuđen zbog hrvatskog nacionalizma. U ratnom periodu njih dvojica gajili su odnos prsta i nokta u kojem je Šeks bio taj koji je upravljao, a Glavaš izvršavao. Nakon što je optužen, Glavaš je još uvijek čvrsto vjerovao kako će mu Šeks pomoći. To je bilo vidljivo i u njegovim napadima na Šeksa koji nikada nisu bili žestoki, već u funkciji slanja određene poruke. Šeks je doduše pokušao ublažiti nastalu situaciju svojim svjedočenjem na suđenju Glavašu prebaciti krivnju na 'petu kolonu', ali Glavašu to, kao što smo imali prilike vidjeti, nije puno pomoglo. Činjenica je, s druge strane, da je Šeks morao znati sve o slučajevima 'garaža' i 'selotejp'. Osim što je i po funkciji bio nadređen Glavašu u Osijeku, Šeks je imao ured u zgradi na katu iznad Glavaša što i simbolično dovoljno govori o svemu - analizirao je Hedl odnos između glavnih protagonista ovog teksta, koji su ponovno zasjali na političkom nebu, ovoga puta kao organizatori jedne od najvećih obmana hrvatskih birača na izbornom saboru HDZ-a 2002. godine.

Zamjena uloga

U toj 'klasičnoj prijevari' o kojoj smo pisali u prošlom nastavku, Šeks je ponovo uz pomoć Glavaša i njegovih ljudi iz Osijeka uspio postaviti Ivu Sanadera na čelo HDZ-a i sebe instalirati u predsjedništvo, iako obojica realno nisu imali nikakve šanse protiv Ivića Pašalića i Andrije Hebranga. Ali Glavaš je opet bez pitanja odradio posao koji mu se u konačnici nenadano i nesretno odbio u glavu. Čovjek kojeg je uz pomoć lažiranih listića doveo na vlast, nekoliko godina kasnije izbacio ga je iz stranke i požurio optužnicu za ratni zločin koja je protiv Glavaša podignuta 2007. godine.

U razgovoru s poznatim političkim analitičarima o liku i djelu Vladimira Šeksa, više-manje svi su se složili oko jednoga – da je njegov najteži politički križ i priča u koju se nije trebao upuštati upravo Branimir Glavaš. Tu mrlju, smatraju isti analitičari, Šeks nikada neće moći izbrisati iz svoje karijere.

Takva tvrdnja možda bi i bila točna kada bi Glavaš danas bio taj koji donosi državne zakone o ništetnosti i to samo kako bi se zaštitio od optužnice za ratni zločin, da izbacuje Sanadera iz stranke kada ga uvrijedi i da šuruje sa srpskim manjinama i ustavnim intervencionizmom pokušava i zakonski ovjekovječiti svoju doživotnu vladavinu. Ali, čini se da su u ovoj realnosti koju su nekako izbjegli domaći analitičari stvari dijametralno suprotne. Glavaš je u ovom scenariju nastanjen u mostarskom zatvoru gdje odslužuje višegodišnju kaznu zbog ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti i tek se koliko je moguće kroz rešetke ćelije i rupe u zakonu pokušava politički revitalizirati, dok njegov nadređeni jatak, za kojeg se prešutno svi autoriteti slažu da bi trebao odgovarati po zapovjednoj odgovornosti u slučajevima 'selotejp' i 'garaža', priprema teren kako bi se što bolje pozicionirao u Saboru nakon sve izvjesnijeg poraza HDZ-a na predstojećim izborima.

Vjerovao mu je do samog kraja, sve dok nije primio 'poljubac smrti'.

>>> Šeksovi 'poljupci smrti' - Ivo Sanader