Davor Puklavec/PIXSELL
Davor Puklavec/PIXSELL

S čela SDP-a odlazi klaun, a dolazi – prinudni upravitelj

Autor:

Tragično je što Milanović nije izgubio izbore jer je nesposoban, lijen, neodgojen i primitivan, i jer je štitio udbaške mesare i pod prijetnjom sankcija EU, nego ponajviše zato jer je rekao četnicima u Srbiji da su - četnici, i time prekinuo "hrvatsku šutnju". Naravno, to nije jedini razlog, no izborni rezultati po jedinicama i broj glasova govore za sebe.

Da, Milanović će mi nedostajati hrvatskoj političkoj sceni. Ne zato što sam s njime dijelio političke stavove, kulturu, niti jer smo na istoj strani političkog spektra. Od mene nikad nije dobio glas, niti bi ga dobio, naročito nakon sramotne epizode kad je pokrenuo sve i sva u Hrvatskoj, od medijske mašinerije do pravosuđa, kako bi zaštitio od njemačkog pravosuđa stare udbaše, pa time i svoju stranku, bivši SKH, od povijesne osude. Milanović je, uostalom, bio korak nazad u odnosu na Račana, iako se ni on nije proslavio demokratskim standardima. Korak nazad u pogledu političke kulture, korak nazad u pogledu povratka starih komunističkih kadrova koje je i Račan izbjegavao instalirati. Milanoviću se ima prigovoriti jako puno toga.

Među prvima koji su mu čestitali kad je postao premijer je bio Joža Manolić, uz srdačan zagrljaj. Kao predsjednik SDP-a za predsjedničkog je kandidata odabrao Josipovića, koji je u dobroj mjeri zaslužan za ponovo razbuktavanje ratnohuškačke i zapravo fašističke atmosfere u Srbiji, svojim promoviranjem politike “regiona” i “ko nas bre zavadi” filozofije, i koji je manje-više otvoreno zagovarao ujedinjenje i sabotirao ulazak Hrvatske u EU mimo “regiona”. A sudeći po ulozi njegovih savjetnika i bliskih ljudi u uličnim prosvjedima protiv Jadranke Kosor, koji su izbili odmah po završetku pregovora s EU, bio je motor tog pokušaja puča. Okružio se besprizornim ljudima poput Glavaševića, kojeg je i pred ove izbore vodio sa sobom, koji je postavio pitanje kako to da hrvatski veterani često boluju od PTSP-a Srbi (po njemu) ne ako smo mi ti koji su vodili pravedan rat. Štitio je kriminalce iz HNS-a, zataškavao afere vlastitih ljudi, nezakonito kadrovirao po javnim poduzećima pravdajući to da on ima “pravo nekog prekomandirati” mimo javnog natječaja, za što je Bandić bio u Remetincu. Općenito nije imao osjećaj solidarnosti s vlastitim narodom, tipičan primjerak salonskog komunista iz elitnih krugova, odvojen od stvarnog života i problema svijeta. Kad je trebalo služiti državi, izbjegao je vojnu obavezu preko tatinih veza, kad je došao na vlast, smatrao je da država treba služiti njemu. Vladanje ga zapravo nije zanimalo, sve se svodilo na ručkove u Taču o stranačkom trošku i posjete Krku državnim avonima, helikopterima i Audijima. Način komunikacije mu je bio primitivan, svađalački i seljački. Milanović je izrazito konfliktna osoba, i stvorio si je neprijatelje posvuda.

Zašto će mi onda nedostajati? Osim očite činjenice da su njegove provale i gafovi uvijek bili zahvalan materijal za komentare? Jer će sada i SDP, kao i HDZ nešto prije njega, dobiti prinudnu upravu s pečatom Bruxellesa i Buzina. Okupacijskog namjesnika, takoreći. Hrvatska će s vremenom postati zemlja kojom vladaju bezlični, ljigavi birokrati i napadno dosadni, umiveni i politički korektni humanoidni roboti. Sviđalo se to kome ili ne, Zoran Milanović je unatoč tome što je bio lakdrijaš i klaun bio političar od krvi i mesa, pravi, autentični, postkomunistički urbani Hrvat ruralnih korijena koje nije uspijevao sakriti. On je bio zbirka svega onog što ne valja u hrvatskom mentalitetu, i u manjoj mjeri onog što valja. On se ipak usuđivao suprotstaviti, makar i iz posve pogrešnih razloga, onima koje je Šeks na TV danas nazvao “neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo tehnički provode preko izvršne vlasti i vlade u svakoj državi”. Doduše, ti gremiji i vaninistucionalni, neformalni centri moći postoje i u Hrvatskoj, kolokvijalno ih zovemo “udba”, i bili su bliski Milanoviću.

Stvar je da će kontrolu nad SDP-om, nakon što Milanović nije uspio na izborima, preuzeti isti takvi, samo još gori, strani centri moći. Naime, na stranu loš kućni odgoj, odnosno nepostojanje istog, bahatluk, lijenost, glupost, i kriminalna nesposobnost, on ipak nije bio “prinudni upravitelj” SDP-a, što će Picula, koji će zacijelo biti instaliran za šefa SDP-a bez protukandidata ili s formalnim protukandidatom, biti. Bio je autentični predstavnik jednog dijela Hrvata, i dijelio je s njima sve njihove zablude, dok Picula neće s Hrvatima kao takvima dijeliti ništa – on će biti predstavnik globalnih elita i njihovih interesa. A iako nemam dobro mišljenje o Milanoviću – on je, naime, cirkusant – uvijek sam ga podržao kad bi uradio nešto dobro, što doduše nije bilo prečesto. On ipak nije bio niti poslušnik niti klimoglavac, imao je svoje ja, a usto je posljednji u Hrvatskoj koji je rekao Vučiću da je četnička šaka jada, što i jest. Od sada će sve ići po dirketivi, “dobar dan, gos’n Vučić, evo tu vam je crveni tepih, tako su nam naredili da vas primimo”, tko god bio na vlasti, jer europučani tako žele, a ni eurosocijalisti nemaju baš ništa protiv. Odlaskom arhi-rivala Karamarka, po direktivi istih centara, na neki način se odmah postavilo i pitanje njegovog odlaska, kako bi se obojicu zamijenilo sivim birokratima bez boje, okusa i mirisa, koji će provoditi volju središnjice negdje tamo na zapadu bez pitanja, uz lupanje petama i “razumijem!” I koji će, ako treba, povesti Hrvate i u opsadu Moskve u ime širenja demokracije i ljudskih prava.

A najtragičnije je što za Milanovićev izborni neuspjeh koji ga je primorao da odstupi nije kriv njegov loš karakter niti dokazana nesposobnost, već karakter lijevog biračkog tijela koje je kombinacija klijentelističkih skupina bliskih HNS-u i jugonostalgičara. Ljevica u Hrvatskoj je zapravo više pandan pravaša, nego HDZ-a: zakopana u propale ideologije pretprošlog stoljeća i nacionalne mitove, samo one jugoslavenske, ne hrvatske. Razlika je tek u javnoj percepciji prvih kao “humanih i progresivnih”, a potonjih kao seljačina i zaostalih. I, ponajviše, to što je počinio najveću herezu moguću na ljevici, zamjerio se “nebeskom narodu”. Ne zato što bi oni činili velik postotak birača u Hrvatskoj, iako rezultati izbora pokazuju da je Milanović ovaj put imao puno manju potporu u srpskim mjestima nego na prošlim izborima, zapanjujuće manju. U Udbini je primjerice lani imao 457, a sada tek 105 glasova. Iako je HDZ ove godine imao 64.000 glasova manje nego lani, birači SDP-a nisu izašli na izbore u još većem broju od HDZ-ovaca.

Nego zato što je najviše glasova izgubio upravo u izbornim jedinicama koje inače naginju ljevici, dakle u Rijeci, primorju, na sjeverozapadu Hrvatske. “Mali” Hrvati će vam oprostiti sve, ali ne i to da ne mislite da nam Srbija nije prijatelj, osloboditelj, i svjetionik slobode na Balkanu. A za Srbe u Hrvatskoj se pokazalo da njihova lojalnost pretežno ide u smjeru Srbije, zbog čega radikalizaciju i ponovo buđenje šovinizma u Srbiji usmjerenog spram Hrvata treba uzeti ozbiljno. Drugog logičnog objašnjenja za 151.000 glasova manje za SDP u odnosu spram prošle godine nema osim Milanovićevih “transkripata” sa sastanka s braniteljima. Jer, u međuvremenu nije bio na vlasti pa nije mogao ništa niti zabrljati. A gotovo nitko od SDP-ovih birača lanjskih birača nije ovaj put glasao za HDZ – jednostavno, ovaj put nisu glasali ni za koga. Dakle, njih je Milanović razočarao, ali ne onim što je radio kao premijer, jer ne bi bi prošli put glasali za njega. Nego onim što je govorio nakon što je prestao biti premijer. A tu svakako treba spomenuti i nešto što je ljevici zastrašujuće, ideja da bismo mi, u slučaju raspada BIH, trebali uzeti sebi Zapadnu Hercegovinu. Ljevica je sklona suživotu sa Srbima, ali ne i s “hercegbosancima” u istoj državi.

U svakom slučaju, odlaskom Karamarka i Milanovića završila je jedna era “tranzicije” od revolucionarne Tuđmanove vlasti prema “demokratskoj” Hrvatskoj zapadnog tipa, u kojoj se politika vodećih stranaka razlikuje tek kozmetički, i gdje svi dijele isto mišljenje o svim bitnim svjetonazorskim pitanjima, jer su te stvari već riješene na “višim instancama”. I ta perspektiva nimalo ne raduje.

Autor:

ZADNJE VIJESTI