wikipedia/Petar Glebov/PIXSELL

Razotkrivanje Josipa Manolića (drugi dio): BITKA ZA VUKOVAR

Autor: Marin Vlahović

U prvom dijelu feljtona pod naslovom „Razotkrivanje Josipa Manolića“, analizirali smo dijelove njegove knjige „Politika i domovina“, koji su se bavili događajima što su prethodili otvorenom ratu Hrvatske s pobunjenim Srbima, JNA te paravojnim formacijama iz same Srbije. U tekstu knjige, prisutna je potreba autora, da shodno vlastitoj biografiji i tadašnjoj ulozi, nekim zbivanjima prida veću, a drugima manju pozornost i značenje.

Primjerice, Manolić uopće ne daje važnost činjenici kako je veći broj vijećnika izabranih na listama SDP-a prešao u velikosrpski SDS, a neki od tih političara su poput Goran Hadžića, preuzeli vodeću ulogu u organizaciji pobune protiv hrvatske države, kao i samim zločinima nad Hrvatima. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. Josip Manolić bio je predsjednik Vlade, a tijekom opsade Vukovara obavljao je dužnost šefa ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je koordinirao i zapovijedao radom svih obavještajnih službi.

Optužbe na račun Dedakovića Jastreba

Četvrto poglavlje knjige pod naslovom „Vukovarske enigme“, donosi Manolićevo viđenje bitke za Vukovar i djelomično opravdanje pasivnosti glede odluka, koje je navodno, kako s vremenskim odmakom misli, ipak trebao donijeti. Po Manoliću, Mile Dedaković Jastreb već je ranije trebao biti smijenjen s mjesta zapovjednika obrane grada, a nešto kasnije i šireg područja. Manolić Jastreba dovodi u vezu i s djelovanjem srbijanske obavještajne službe:

„Ukratko, i domaći četnički radikali i generalštab JNA u tom je momentu imao za cilj da Vukovar postane logističko središte za daljnje osvajanje hrvatskog teritorija. U tom kontekstu treba promatrati i pismo koje je u najkritičnijim trenucima opsade Vukovara odaslano prema hrvatskom vrhu, ponajprije Saboru i Predsjedniku Republike, da bi stvorilo pomutnju među ionako iscrpljenim braniteljima, ali i u najširoj javnosti. Naknadno smo dešifrirali da je stiglo iz naših redova, točnije iz vinkovačkog stožera zapovjednika obrane operativne zone Mile Dedakovića Jastreba. Autora, ili autore, očito je trebalo tražiti među onima koji su ga okruživali. Izvjesno je da je ono sadržavalo i neke stavove koje je Dedaković u to doba javno iznosio. Pismo je poslije uključeno u izvještaj o padu Vukovara i bilo je jedno od uporišnih točaka za zaključke koje smo tada usvojili. „

Teorije o padu Vukovara

Manolić se ovdje referira na zaključke vladine komisije, koja je trebala utvrditi sve okolnosti zbog kojih je pao Vukovar. Ta komisija postala je poznata kao „Manolićeva komisija“, iako on tvrdi kako je njome samo predsjedao, dok su njeni zaključci bili izraz zajedničkog rada svih članova. Od svih teorija o zavjeri prema Vukovaru, najviše su se razvile dvije. Prva, koju zagovara i dio braniteljske populacije jest ta da je Vukovar izdan od strane državnog vrha koji je tada, a i kasnije, bio pod presudnim utjecajem kadrova proizašlih iz UDBA-e.

Druga teorija, koja je i službeno usvojena saborskom potvrdom izvješća „Manolićeve komisije“ , drži kako se Vukovar nije mogao obraniti, ali i da su postojali pojedinci, poput Mile Dedakovića i Dobroslava Parage te švercera oružjem Ferdinanda Jukića, koji su nanijeli veliku štetu uspješnijoj obrani grada.

Optužbe Manolića u knjizi na račun Mile Dedakovića teške su i nedvosmislene: „Zapovjednik Mile Dedaković se, što je također bitno pripomenuti, nije držao dogovora iz razgovora koje je s Tuđmanom i ključnim ljudima Glavnog stožera HV-a obavio prilikom iznenadnog dolaska u Zagreb mjesec dana prije. Dogovor je bio sasvim precizan: Dedaković se obvezao vratiti u Vukovar i otud i nadalje rukovoditi obranom grada. Bilo je, naime, poznato da su se iz Vukovara, unatoč okruženju, izvlačili i vojnici i civili pa i cijele postrojbe. Dakle, postojao je organizirani izlazak i ulazak u grad kojim je upravljao Mile Dedaković. Izlazak se naplaćivalo u DEM. „

Što se tiče Dobroslava Parage i HOS-a Manolić tvrdi sljedeće: „ Tema Vukovara, a s njom i jednako aktualni napadi na Dubrovnik, bila je na dnevnome redu Vrhovnog državnog vijeća 12. studenog 1991. Predsjednik Tuđman je u objašnjenju stanja na terenu naglasio da je u našim redovima sve uočljivija „dezorijentacija, pa i aktivno djelovanje obavještajnih službi“, spominjući u tom kontekstu KOS i HOS. Predsjednik je, s čime smo se i mi ostali slagali, paravojne formacije HSP-a smatrao posljedicom djelovanja zloglasne obavještajne službe JNA čiji je temeljni zadatak bio, kako je i posebno naglasio, „obaranje demokratske Vlade i Predsjednika Republike”.

Podmetanje HOS-u i Paragi

Manolić ovdje lukavo prebacuje davanje dijagnoze tadašnje situacije na predsjednika Tuđmana, iako je Tuđman takvu ocjenu mogao donijeti samo temeljem informacija koje je dobio od samog Manolića. Pritom, on ne negira kako se s Tuđmanom slagao, ali se ograđuje od istinitosti informacije, time što je ona naizgled tuđi, a ne njegov krajnji zaključak. Kako bismo lakše shvatili o čemu se radi, nužno je da ove tvrdnje sukobimo s ranijim etiketama koje su se lijepile Dobroslavu Paragi. Isti krug ljudi za Paragu je ranije tvrdio kako je američki špijun, odnosno, agent CIA-e. Ali, američka politika u tom razdoblju je i dalje zagovarala neku formu jedinstvene Jugoslavije, u najmanju ruku konfederalni odnos republika sa Saveznom Vladom, tako da nije jasno kakvu je ulogu Paraga kao ekstremni političar koji zagovara svojevrsnu obnovu granice NDH, imao u takvom scenariju. Odnosno, kako bi zaoštravanje političke situacije i korištenje ustaških simbola i pozdrava, moglo pomoći ostvarenju osnovnih ciljeva tadašnje američke politike na prostoru umiruće Jugoslavije?

Druga objeda se također ne čini sasvim logičnom. Ako je vjerovati Manoliću, onda je HOS posljedica obavještajnih igri KOS-a i to sve s ciljem da se sruši legalno izabrana demokratska vlast u Hrvatskoj. Zbog čega onda nema poznatih slučajeva u kojima HOS odbija poslušnost glavnog stožera Hrvatske vojske? Isto tako, ako je HOS bio toliko neprijateljski raspoložen prema Tuđmanu, zašto nikada nisu niti pokušali izvesti vojni prevrat? Iz njihovih redova nije bilo organiziranja terorističkih akcija, niti atentata na vodeće hrvatske političare, već baš suprotno, HOS-ovci i važniji članovi HSP-a bili su ti koje su likvidirali, obično u pripremljenim mučkim zasjedama. Tko je ubio te ljude, Manolić vrlo dobro zna, ali nam ne nudi nikakve odgovore.

(nastavlja se)

Razotkrivanje Josipa Manolića (prvi dio)

Autor: Marin Vlahović