Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Raskrinkan bivši ministar pravosuđa: Bošnjaković je samo bankarski ‘konj za utrku’!

Autor: Stevo VUJIĆ/ 7 Dnevno/ 4. studenog 2016.

Tko je Bošnjakoviću dao mandat da ovjekovječuje pravo bankama na pustošenje nacije?!

Zamislite sretnu zemlju u kojoj parlament donosi zakone, a onda građani i kojekakve institucije, npr. banke, odlučuju koji zakon ili njegov član će se odnositi na njih, a koji neće…
Dovedu tako nekog optuženog za razbojništvo pred suca, a on preda sucu papir na kojem je napisao i potpisao da je on nakon zrelog razmišljanja odlučio da se članak 230 Kaznenog zakona – RAZBOJNIŠTVO, ne odnosi na njega, pa moli sud da ga ispriča i pusti kući. Ili neki iznuđivač, fizička ili pravna osoba svejedno,  preko svog odvjetnika dostavi sudu  poruku da se on ne slaže sa člankom 243 KZ – IZNUDA, jer da mu je i pored najbolje volje, načelno neprihvatljiv. Ili neki prevarant poruči po ženi sudskom vijeću da on želi iskoristiti svoje građansko pravo  da sam sebe amnestira od odgovornosti po članku 236 KZ – PRIJEVARA.

‘Specijalist za kompromise’

Takva sretna zemlja bi mogla postati upravo Hrvatska jer je baš to na prvom čitanju prijedloga novog Zakona o ovrhama 27. listopada, predložio Saboru gospodin Dražen Bošnjaković. Dotični gospodin poznat kao “specijalist za kompromise“ u hrvatskom političkom zvjerinjaku i ovaj se put iskazao nagodbenjaštvom, pa je u pokušaju da spasi nakaradni prijedlog tog nakaradnog zakona, koji se naprosto raspadao pred lavinom neoborivih  kontra argumenata s kojima se na njega sručila ekipa iz Živog zida, sve od reda prokušanih specijalaca za sprječavanje ovrha i deložacija, predložio koliko kompromisno, toliko još više i originalno pravno rješenje: u Zakon bi se trebala unijeti  mogućnost da građanin banci, od koje traži kredit, potpiše izjavu da se odriče zaštitne odredbe Zakona po kojoj jedina nekretnina ne može biti predmetom ovrhe!

Tako bi, prema gospodinu Bošnjakoviću, u Zakonu pisalo da jedina nekretnina ne može biti ovršena, što bi trebalo zadovoljiti momke iz Živog zida, a banka-predator bi je ipak mogla ovršiti i iz nje izbaciti ovršenika na ulicu, što bi jamačno trebalo zadovoljiti i nezasitne bankarske apetite, a ne bi loše prošao ni predlagač. Uostalom, ne laje pas zbog sela… Jedino bi dužnici bili i dalje nezadovoljni, ali tko njih što pita? Oni mogu lajati koliko hoće, jer su  na dnu prehrambenog lanca, pa kako ih se nije ni do sada ništa pitalo, po gospodinu Bošnjakoviću, očito, ne bi trebalo niti ubuduće.
Gospodin Dražen Bošnjaković nije bilo tko. Po struci je pravnik, a bio je saborski deputat od 2003. do 2008., pa od 2008. do 2010. državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa, a od 2010. do 2011. glavom i bradom i sam ministar pravosuđa. Vodio je on  i saborski Odbor za Ustav i zakonodavstvo.
Dakle, vrli gospodin i narodu vjerni saborski deputat ima pravo u malom prstu i zna što predlaže. Pa ipak je dao ovakav prijedlog, zasigurno nepoznat i nezamisliv u bilo kojoj pravnoj državi.

Da ne živimo u zemlji…

Jer, uopće nije teško zamisliti da bi bankarski T-rexi odmah u sve ugovore o kreditu ugradili klauzule o dragovoljnom odricanju budućeg ovršenika od zaštite tog Zakona, pa bi onda uvjetovali dodjelu kredita potpisivanjem ugrađene klauzule. Nije uopće teško zamisliti ni kako bi jadnici primorani na dizanje kredita, klauzule i potpisivali, čime bi banke, de facto, eutanazirale  predloženi članak Zakona o ovrhama i sve bi bilo kao i do sada!?
Da ne živimo u zemlji u kojoj se već četvrt stoljeća događaju svinjarije koje vape do neba za pravdom, smijali bi se ovakvoj genijalnoj kompromisnoj ideji. Ali, mi nažalost živimo u zemlji u kojoj banke imaju pravo pljunuti na njen Ustav, pa samovoljno, bez da ikoga pitaju, uvoditi u službenu upotrebu, pored njene službene valute, i valute drugih zemalja, te tako narušavati njen monetarni suverenitet, a tzv. Narodna banka gleda na sve anomalije kao – tele u šarena vrata.

Da ne živimo u zemlji u kojoj banke  ne bi smjele tražiti od svojih klijenata njihove povjerljive podatke, poput OIB-a, koji bi smio biti poznat samo državnim organima i nikom više, a ipak banke nekažnjeno uvjetuju poslovanje davanjem povjerljivih osobnih podataka; da ne živimo u zemlji u kojoj banke poput Raiffeisena mogu osnivati mafijaške podružnice zvane štedne zadruge, o kojima se ne usude niti pomisliti u svojim zemljama, da ne živimo u zemlji u kojoj domaće „kćeri“ velikih ino-banaka mogu derati kožu s leđa i skalpove s glava građanima s kamatama koje su i 200 do 300 posto veće nego u matičnim zemljama i sve to pravdati navodnim „velikim rizikom“ za povrate kredita, a pri tome iz godine u godinu, već dva desetljeća, ostvarivati sve veće super i hiper profite koji bi izazvali revolucije u njihovim zemljama, da ne živimo u zemlji u kojoj nikoga ne smeta što banke visokim kamatama za račun svojih gospodarstava uništavaju našu konkurentnost i isisavaju supstancu iz našeg gospodarstva, da ne živimo u zemlji u kojoj je sasvim normalna i za sudstvo nerazmrsiva sprega političara i nekakve Hypo banke ili za organe gonjenja nedostupno pokretanje postupaka da se ustanovi tko je npr. ranih ’90-ih pokrao banke tako temeljito da smo morali u njihovu sanaciju uložiti novčani  ekvivalent sedam Dalmatina, ili tko je oprao u Zagrebačkoj banci 24 milijarde ondašnjih dolara i čija je to banka uopće: Banka Intesa ili Lukovića i ortaka, dakle, da ne živimo u takvoj zemlji, smijali bi se mi Bošnjakoviću, smijali bi mu grohotom!

Čuvanje bankarske stečevine

Ali, kako živimo u zemlji u kojoj živimo, Bošnjakovićev prijedlog ima sasvim druge konotacije, jer je iz njega razvidno da je gospodin bivši ministar pravosuđa bankarski „konj za trku“ kojega su one  uhljebile u Sabor da im tamo čuva stečevine, što gospodin očito i radi.

Sabor je po definiciji mjesto u koje narod i nitko više (!) izabire svoje predstavnike da se brinu o njegovim interesima. Hrvatski sabor takvo mjesto već odavno nije, što se vidi  po stanju u koje je doveo naciju. Zahvaljujući Saboru, od nekoć prosperitetne zemlje, neto izvoznice poljoprivredno-stočarskih proizvoda, Hrvatska je postala neto uvoznik svakakvog smeća koje moramo jesti.

Saveznicima je trebalo šest godina bombardiranja Njemačke da joj unište industriju, a našem Saboru trebalo je tek toliko koliko je bilo potrebno da se donesu „pravni“ akti s kojima je omogućena operacija zvana „pretvorba i privatizacija“, pa da nas deindustrijalizira i od srednje razvijene industrijske zemlje s pogledom na ulaz u red visokorazvijenih, koja je tada bila i ispred Finske, napravi zemlju koja je u – industrijskim povojima.

Zahvaljujući našem Saboru više nije niti hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, niti su hrvatske novine u hrvatskim rukama, a hrvatski vojnici nose hrvatske puške na hrvatskim ramenima po vukojebinama  Afganistana i još se k tome priprema i ophodnja po granicama majčice Rusije, jedne od  rijetkih europskih država i nacija iza koje se kroz cijelu našu povijest  ne vuče nikakav  krvavi trag po našem tlu, a sve za račun nekakvih masonskih meštara  novog svjetskog poretka.

A sve to zahvaljujući narodnim zastupnicima poput Bošnjakovića koji, misleći valjda da je cijela nacija glupa, pokušava perfidno, umotana u nekakav kompromisni celofan, prodati naciji muda pod bubrege za račun svojih bankarskih gazda i ovjekovječiti njihovo pravo na pustošenje nacije.
Svaki parlament  koji ne ispunjava svoju osnovnu i jedinu funkciju je odnarođen parlament, što naš Hrvatski sabor svakako jest.

Živi zid – nova prilika Hrvatskoj

Akcije i istupi Živoga zida pokušaji su da se odnarođeni Sabor vrati narodu, a to je dijametralno oprečno s mnogobrojnim interesima kojekakvih grupacija, poput ove bankarske, čije interese zastupa gospodin Bošnjaković. I ne samo on, jer pitaj Boga koliko je još njihovih igrača u Saboru i po institucijama sustava kojeg su premrežili i u samrtni zagrljaj pridavili Hrvatsku, pa će „živozidaši“ zasigurno naići na veliki otpor iz bankarskih i njima podčinjenih krugova.

Za očekivati je da će pokušati na sve načine razbiti Živi zid, a da je to već počelo vidi se i po turbulencijama koje su neposredno poslije izbora naprasno nastale u njihovim redovima, što im je počelo smještati paraobavještajno podzemlje u kojem je  proglašena crvena uzbuna. Nastavilo se  lansiranjem kojekakvih priča i pričica, od one infantilne da si je Pernar kupio za stranačku lovu bicikl, pa do ove najnovije da je Živi zid – na ruskom platnom spisku.
Pojava ovog i ovakvog Živog zida je nova prilika Hrvatskoj. Da je Živi zid na najboljem putu, vidi se i po odjeku koji njegovo djelovanje ima kod građana, jer su Pernar i ekipa od tog uglađenog  “kokošinjca” zvanog Sabor, po kojem plivaju kojekakve nemani, napravili pučku tribinu na kojoj ne prolaze raznorazni Bošnjakovići sa svojim nakaradnim prijedlozima, ali se zato čuje običan građanin Hrvatske i njegovi problemi.

Do sada kod nas nezabilježeni i nezamislivi milijunski pregledi njihovih zidova na Facebooku, najbolji su dokaz da su dečki iz Živog zida na dobrom putu, što je bacilo u očaj dame i gospodu iz stranaka pozicije. Od ostatka oporbe i javnosti koji bi im se trebali pridružiti, ovisi hoće li Hrvatska iskoristiti novu priliku, ili će nam kojekakvi Bošnjakovići i njemu slični i dalje iseljavati iz naše domaje našu budućnost i polako, ali sigurno gasiti svijeću…

Autor: Stevo VUJIĆ/ 7 Dnevno/ 4. studenog 2016.

ZADNJE VIJESTI