wikimedia, Dusko Marusic/PIXSELL

Pustite pokojnog Tuđmana i Hrvatsku na miru, Todorić je crveni tajkun!

Autor: Marin Vlahović

Mnogi analitičari inspirirani aktualnim zbivanjima oko Agrokora, nadaju se kako bi rasplet cijele afere mogao dovesti do konkretnih društvenih reformi. Kao polazišna točka ponovno se u medijima provlači teza o Tuđmanovih dvjesto bogatih obitelji. Iako ta priča nije potpuno izmišljena, ona je svakako krajnje pojednostavljen pogled na uzroke našeg moralnog i pravnog društvenog potopa.

Početkom 1991., uoči samog početka Domovinskog rata vođeni su intenzivni razgovori i konzultacije državnog vrha na temu pretvorbe i privatizacije. Politička struja koju je predvodio Josip Manolić, uvelike se oslanjala na savjetodavnu ulogu dr.sc. Dragomira Vojnića i njegovih suradnika u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Već u to vrijeme među HDZ-ovim članstvom širile su se priče kako je Tuđman povjesničar koji ne razumije gospodarski sustav te da je površan u razumijevanju tog fenomena. Zbog toga su neki smatrali kako je potrebno preuzeti kontrolu nad pretvorbom i privatizacijom izvan institucija koje su za to bile mjerodavne. No, 8. rujna 1991., naslućujući budući rasplet i pljačku društvene imovine, ostavku prvi daje ministar dr.sc. Stjepan Zdunić, zadužen za gospodarstvo. Četiri dana kasnije slijedi ga ministar za koordinaciju gospodarskog razvitka i preobražaja vlasništva dr.sc. Dražen Kalogjera.

Nakon tih promjena premijer postaje Josip Manolić, a koncepciju budućeg razvoja, uključujući i model privatizacije piše potpredsjednik Vlade dr.sc. Mate Babić. U prvom valu demokratskih promjena u društvu nastupio je šok unutar snaga bliskih bivšem političkom sustavu. Također, bitno je napomenuti kako je zakon o pretvorbi društvenog kapitala donesen još za vrijeme SFRJ. Taj savezni zakon, postao je kasnije poznat i kao ”Markovićev zakon”. Upravo preko tog zakona došlo je do pojave prvih crvenih tajkuna među koje spada i Ivica Todorić.

Crveni tajkuni

Već je u tom razdoblju (dakle, prije nego što je HDZ uopće došao na vlast) bilo teških malverzacija, privrednog kriminala te pljačke društvene imovine. Tijekom odmjeravanja snaga starih i novih „elita“ došlo je do svojevrsne pomirbe i stvaranja različitih utjecajnih grupacija koje se ne podnose, ali isto tako nisu spremne na izravno razračunavanje. Zapravo, možemo govoriti o podjeli plijena između miljenika bivše komunističke partije i „bivših“ agenata UDBA-e i KOS-a koji su se infiltrirali u sve sfere hrvatskog društva i države.

Na scenu vraćaju „pouzdan“ kadrovi poput Nikice Valentića, Mladena Vedriša, Marine Matulović Dropulić, Jure Radića, Franje Gregurića, Franje Lukovića i Martina Katičića. S druge strane okuplja se tzv. domoljubna i hercegovačka struja koju personificira Miroslav Kutle. Predstavnici ove moćne frakcije bili su i Nadan Vidošević, Jozo Martinović, Anton Kovačev, Borislav Škegro, Božo Prka, Josip Gucić i mnogi drugi. Do siječnja 2000. hrvatskim gospodarstvom vladalo je nekoliko tih klanova, ali nakon promjene vlasti, raste utjecaj i bogatstvo prvobitnih crvenih tajkuna. Franjo Tuđman je na te procese imao mnogo manje utjecaja nego što se to danas misli kada mu se olako retroaktivno pripisuje najveća odgovornost za sadašnje stanje. U stvari, njegov krimen je bio u manjku ekonomskog znanja i razumijevanja, a ne u svjesnom provođenju planske pljačke društvene imovine.

Do današnjih dana opstala je oligarhija čiji su prvi poslovni uspjesi vezani uz SFRJ i njezine tadašnje Savezne zakone. To je notorna činjenica koju jugo-nostalgičari ne žele priznati. Ono što s Hrvatskom ne valja u najvećoj je mjeri i nasljedstvo bivše države.

Ključna poluga koja je najviše pripomogla netransparentnoj privatizaciji su banke koje su i same netransparentno privatizirane. Poslovanje hrvatskih banaka zbivalo se bez prave kontrole i nadzora. HNB svoju ulogu nije provodio u skladu sa Zakonom o bankama i Zakonom o HNB-u. Posebno zanimljiva je privatizacija Zagrebačke banke, budući da nikada nije razjašnjeno tko su bili njezini stvarni vlasnici. Usprkos činjenici da je Zaba prijavila Hrvatskoj narodnoj banci, drugim državnih tijelima te cijeloj javnosti da je u navodnom inozemnom vlasništvu stranih financijskih institucija, njezine dionice pohranjene su na tajnim računima i to kod nje same. Tako su na posebnoj i glavnoj skupštini Zabe od 23. travnja 2008. glasali „tajni računi“ kod same Zabe, dok su u godišnjim financijskim izvješćima o kojima je glavna skupština Zabe raspravljala, bili prikazani navodni dioničari iz Austrije.

Navedeni podaci predstavljaju tek fragmente kompleksne i veoma široke materije na osnovu koje možemo donositi društvene dijagnoze. Okrivljavanje jedne osobe, za poraz čitave zemlje i društva ignoriranje je političkih, društvenih te kulturoloških kontradiktornosti koje su sveprisutne u Hrvatskoj, već više od pola stoljeća. Uostalom, Tuđman je mrtav gotovo 18 godina, a teško je obolio prije više od dvadeset. On nije tvorac institucionalnog sistema zaštite oportunih crvenih tajkuna niti ga je imao snage ukinuti.

Neovisno o konačnom ishodu afere Agrokor, Hrvatska će i dalje ostati talac postojećih političkih elita i kriminalnih grupa u gospodarstvu. Nekakva dubinska lustracija i društvena reforma u postojećim okvirima nije moguća jer bi država de facto, samu sebe trebala privesti pravdi. Zato ćemo i dalje biti puki promatrači selektivne primjene zakona, gdje se, primjerice, privodi Piruška Canjuga umjesto ministra Zdravka Marića. Doduše, trenutni događaji imaju i svoju pozitivnu stranu. Došlo je do sukoba udbaških grupacija i struktura unutar same države. Uz malo sreće, možda unište jedni druge u bespoštednom ratu podmetanja, pakiranja i zabijanja noževa u leđa. To nam je jedina nada, budući   ih se sami očito nismo sposobni riješiti.

Autor: Marin Vlahović