Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Provocira li Hasanbegović svoje izbacivanje iz HDZ-a?

Autor:

Hasanbegović se razlikuje od tipičnog HDZ-ovca - i tipičnog političara u Hrvatskoj - po tome što je svoje stavove i svjetonazor spreman zastupati i pod cijenu gubitka političke pozicije. On nikog ne mora uvjeravati da je vjerodostojan - kod njega se to podrazumijeva.

No, da su mu dani u HDZ-u odbrojani prilično je razvidno: novo vodstvo očito ne želi “ekstremiste” i konfliktne osobe, već poslušne vojnike partije koji se ne zamjeraju nikom, koji su prihvatljivi svima, i Jeleni Lovrić koja kao bivša članica CK ne skriva oduševljenje novim HDZ-om, i Jurici Pavičiću kojem nije mrska ideja o Sanaderu koji ne krade, a i ne dira u tranzicijom i neprovedenom lustracijom stečena prava eks-komunističke nomenklature. Oduševljenje izborima u Hrvatskoj ne skrivaju ni u Berlinu ni u Buzinu.

Hasanbegović je pravim pobjednicima ovih izbora, onima koji su rušili Karamarka svakako neprihvatljiv, naročito onima u HDZ-u, koji žele izbrisati sve što je od njegovog HDZ-a ostalo. On nije poput Vučića, koji za EU nije ekstremist, unatoč svojoj četničko-šešeljevskoj prošlosti i sadašnjosti, te genocidnim idejama kojih se nikad nije odrekao. Jer podržava gay-pride i drži Srbiju dalje od utjecaja Rusije. Hasanbegovićeva prošlost je sporna, jer je kao 18-godišnjak nosio čudnu kapu i davao neke izjave o antifašizmu, inače staljinističkom terminu, dok prošlost bivših udbaša i partijskih sekretara nije sporna, kao što nije sporna niti prošlost Vučića samo zato jer je bio četnički vojvoda: pomirbu to ne smije ugroziti. Ja osobno, međutim, ni u čemu što je radio ili govorio Hasanbegović nisam uspio pronaći ništa “ekstremno” niti “neprihvatljivo”: sve što je govorio je uvijek bilo racionalno, utemeljeno, činjenicama potkrijepljeno, nikad vezano na ideologiju ili religiju, najmanje na trenutnu sezonsku političku modu, već tek na zdrav razum. Što je, doduše, u današnje vrijeme prilično ekstremno, pa i društveno-politički i moralno neprihvatljivo. Dok je HDZ u svega godinu dana izveo politički salto mortale, pa danas zastupa manje-više sve suprotno od onog što je zastupao lani, i vuče po blatu ljude i politike u koje se kleo pred nekoliko mjeseci, a podržavaju ga ljudi koji koji HDZ nisu mogli smisliti ni dok ga je vodila Jadranka Kosor, Hasanbegović tvrdoglavo ostaje pri svom.

“Reductio ad Hilterum”

Što je u politici najbrži način da iz nje izletite, i Hasanbegović to zna. Kao eruditu, svakako mu je poznato da je u politici jako bitno, ako ste bili vezani uz određenu figuru koja je pala s vlasti, biti među prvima koji će nogom šutnuti njegov politički leš i pljunuti na mrskog diktatora. Javno ga se odreći i reći da ste preobraćeni i da ste progledali, da se kajete zbog svojih zabluda: sad ste posve novi čovjek, koji je svjestan da vas je bivši vođa sve prevario. Što je on kategorički odbio uraditi. Jasno mu je isto tako da u centrima moći u Hrvatskoj i izvan nje za njega ne žele čuti, i da argumenti u toj raspravi nemaju smisla, jer se njegova difamacija svodi na ono što je u logici poznato kao “reductio ad Hitlerum”. Pojam je skovao američki filozof Leo Strauss 1951. i definirao ga kao oblik logičke pogreške, odnosno nevaljalog zaključka, gdje se protivnika napada ad hominem, ili jednostavno nečim irelevantnim. To je poznato i kao “igranje na kartu nacizma”, a cilj je zamagliti bitne činjenice izjednačujući političkog protivnika s Hitlerom i njegovim stajalištima, a kako su Hitler i nacizam su osuđeni u suvremenom svijetu, tako je sve što govori “Hitler” irelevantno i nedostojno rasprave. U Hrvatskoj, to bi se moglo zvati “reductio ad ustaša” (“svi koji ne dijele stajališta o srpsko-jugoslavenskom antifašizmu s nama su ustaše”). Kao takav, Hasanbegović je Plenkoviću svakako “teret”, iako ne iz istih razloga iz kojih je “teret” u jednom trenutku Karamarko postao za Plenkovića. Tamo su razlozi bili ipak manje ideološki, a više pragmatične, interesne prirode.

Da Hasanbegović nije u milosti vidjelo se po mjestu na listama, bolje plasirani su se našli neki poput Jandrokovića, drugog na listi u centru Zagreba, odmah iza Plenkovića, koji za razliku od njegovih gotovo 12.000 uspio jedva 800 preferencijalnih glasova. Vidjelo se to i kasnije na proslavi pobjede HDZ-a, kad je Hasanbegović stajao negdje u kutu prostorije, daleko od svečane bine na koju očito nije pozvan. To obično znači da ste otpisani u stranci, i da se na vas ne računa. Istina, mnogi će reći da je Hasanbegović donio mnogo glasova HDZ-u, no kad pogledate koliko je glasova SDP izgubio od lani zbog jedne grube i nediplpmatske, ali iskrene i točne Milanovićeve izjave, mogli bismo argumentirati da u HDZ-u računaju da bi više dobili – bez njega, nego što bi njegovih izgubili. Novom HDZ-u je ionako više stalo umiriti ljevicu i uvjeriti ih kako oni ne predstavljaju opasnost za njihov kulturni hegemonizam, i da ih nije briga tko nam kroji svjetonazor ako su oni na vlasti. Oni svoj svjetonazor ionako, za razliku od Hasanbegovića, nemaju: bitna je tek vlast. Uostalom, oni su svjesni da većina Hrvata podržava politiku “netalasanja” i spremanja pod tepih svega što bi moglo mirisati na stvarni problem koji se tiče budućnosti nacije i države, te će se radije baviti poreznom reformom i PDV-om, te drugim marginalnim stvarima nego činjenicom da je ova vlast de facto plod “mekog” državnog udara.

Ali, nenadani poklon mu je došao u vidu Pupovca, koji je izjavio da ga ne želi u vladi. Naravno, to je izazvalo revolt dijela birača HDZ-a: “pa neće nam valjda Pupovac krojiti vladu”, a Hasanbegović je spremno iskoristio taj moment i javno postavio pitanje svom stranačkom lideru – hoće li ga ponovo imenovati ministrom kulture? Hasanbegović, jasno, zna da to nikad nije bilo u planu. I zna da nije Pupovac taj koji kroji hrvatsku vladu, već puno veći igrači i oni politički gremiji koje je spominjao Šeks. Ali je doveo Plenkovića u nepriliku. To, za pretpostaviti je, čovjek koji stvarno računa s ministarskim mjestom ne bi uradio. Bar ne ako je inteligentan, jer mu to šef svakako ne bi oprostio.

“Konglomerat interesnih grupacija bez ideologije”

Ali puno je vjerojatnije da Hasanbegović igra na kartu toga da natjera novo vodstvo HDZ-a da se razotkrije i “izouta”: On želi da jasno kažu zašto on ne može ponovo biti ministar. Ne njemu, on to zna. Biračima. Ako mu kažu “Pupovac te ne želi”, zabili su si autogol, i zamjerit će se dijelu svojih birača. Ako mu kažu “u redu, bit ćeš ministar”, zamjerit će se svojim sponzorima u EPP-u, i veleposlanstvu u Buzinu, a Plenković ne želi doživjeti sudbinu Karamarka zamjerajući se kome ne treba. Ali, isto tako ne smiju javno reći da Hasanbegovića u vladi ne želi Angela Merkel, jer bi se time razotkrili kao marionetska vlada koja je prodala nacionalni suverenitet.

Zato rečenica Zlatka Hasanbegovića iz intevjua u Večernjaku, “jedan od problema HDZ-a nakon 2001., ali i prije toga, bila je bezidejnost u svjetonazorsko-ideološkom smislu, a s druge strane svođenje stranke u jedan konglomerat interesnih grupacija koje nisu imale nikakvu posebnu ideologiju, već je borba za moć bila jedina poveznica među njima“, ide u samo središte problema HDZ-a. To je otvorena kritika današnjeg HDZ-a, koji je upravo to: nakupina interesnih grupacija koje ne vezuje nikakva ideologija niti svjetonazor, već tek interes da obnašaju vlast. Takvom HDZ-u je neprihvatljiv Hasanbegovićev stav koji se suprotstavlja “sustavnoj rehabilitaciji jugoslavenske komunističke baštine koja se preko fluidnog koncepta antifašizma pokušala utkati u temelje moderne hrvatske države koja je, bez obzira na činjenicu upravnog kontinuiteta, u stvarnom i sadržajnom smislu nastala nasuprot jugoslavenske države, demokratski poredak nasuprot komunističke diktature.

Dakle, HDZ će morati javno reći zašto im je Hasanbegović neprihvatljiv. On sam, očito, neće pristati da ga u tišini marginaliziraju, kako je očito bila namjera, i gurnu u kut, te ga izvuku kao pokaznog Hrvata iz naftalina pred svake izbore. Plenković je rođeni diplomat, pa će vjerojatno smisliti način kako naciji priopćiti da se odriče Hasanbegovića, a Hasanbegoviću, kao bivšem navijaču i članu subkulture nastale na protivljenju autoritetima, ali i čovjeku čiji  su intelekt i erudicija miljama iznad onog prosječnog člana predsjedništva HDZ-a, ne bi trebalo biti teško isprovocirati vlastito izbacivanje iz stranke, ukoliko mu je to cilj. Time bi zaštitio svoj status i image za neka buduća vremena, dočekamo li ih ikad.

Autor:

ZADNJE VIJESTI