Nova tv
Nova tv

RASPLAKALA HRVATSKU: ‘Nove stranice tek ću ispisati’

Autor: M.B.

Nad Lucijinim slučajem i katastrofalnim uvjetima u kojima je do tada stanovala u Vojniću, rasplakala se cijela Hrvatska.

Sretna sam – lica puna osmijeha Lucija Krstić, do prije dvadesetak dana još “djevojčica bez čarapa”, dočekuje nas u triljskom predjelu Bornovac iza prozorčića dnevnog boravka, na kojem su se natiskala i lica ostalih, veselih desetogodišnjaka, njezinih prijatelja. Sedam je ujutro, zamaglili su cijeli prozor od radoznalosti. Dolaze im novinari, ali ovaj put – u ljepšu kuću, piše Slobodna Dalmacija. 

Nad Lucijinim slučajem i katastrofalnim uvjetima u kojima je do tada stanovala u Vojniću, rasplakala se cijela Hrvatska. Ali, nije se samo rasplakala, ta Hrvatska dobrih ljudi joj je u samo tjedan dana kupila stan u Trilju, gdje će njezina majka Marija i ona početi novi život.

Dok se stan uređuje one su u privremenom smještaju, gdje smo je došli posjetiti i zajedno s prijateljima iz razreda otpratiti u školu.

– Jesam, baš sam sretna djevojčica – ponavlja nam Lucija, dok se za stolom svi malo hihoću, a Lucija i šapuće s prijateljicom Kristinom. I ona će uskoro napuniti deset godina.

– To su naše male tajne – govori Lucija, opravdavajući se što ne dijele sve naglas s nama.
Ima Lucija tajne, lijepe i slatke, kao i svaka druga djevojčica. Radosna je što su uz Kristinu, za u školu, došli po nju i drugi prijatelji iz razreda.

– Nije dobra, nego predobra – žele nam istaknuti Petar i Mihael.

– Popravila se i u školi. Na njemački je tek došla prvi dan, a znala je neke riječi perfektno, bolje od nas – ponosni su na svoju razrednu prijateljicu oba dječaka.

– Jeste li čuli učitelju? Kako joj dobro ide njemački – ponosno će i mama Marija, obraćajući se Lucijinom učitelju Milanu Sariću, koji nas je također dočekao u kući zajedno s inicijatoricom akcije za pomoć Luciji, Melitom Sablić Romac, vlasnicom igraonice “Happyland” u Sinju. Oni su zajedničkim snagama s još mnogo prijatelja i dobrih ljudi priveli ovu akciju kraju.

– Zbog prijevoza i udaljenosti do škole, Lucija ranije nije ni mogla pohađati dodatne aktivnosti, tako da me raduju ove riječi – ističe učitelj, dok majka Marija pomaže Luciji na leđa staviti školsku torbu.

– Jesi li zainteresirana za još kakvu aktivnost? – nadamo se brojnim Lucijinim željama.

– Volim nogomet! – nije se puno domišljala Lucija.

– I tata joj je pokojni bio dobar nogometaš – pridodaje mama.

– Mogla bi onda igrati s Mihaelom u Nogometnom klubu “Trilj” – govori joj na to Petar, koji trenira rukomet u Trilju.

Točinje u Rukometnom klubu “Trilj Pršut Voštane” – naglašava Petar, dok se družina okuplja za odlazak.

– Joj, šta da vam kažem. Još sam pod dojmom, ne mogu virovat da se ovo događa – želi gospođa Marija na rastanku s nama podijeliti svu sriću svita.

– Čini mi se da je ovo sve neki san. Vidim da je moja Lucija sretna, kad joj vidim okice, sretna sam i ja. Nema više u njima one tuge ka prije. Vidi se da je sritno dite – veli majka.

– I vi ste se promijenili?

– Jesan, i moje oči sjaje – nasmiješila nam se zadovoljno i Marija, a veselje iskazuje i mješanac Bobi koji nas također ispraća, pomalo bezglavo trčeći iz jedne prostorije u drugu.

– Dobio je tri kućice u vrtu, a on opet spava u kući, toliko ga svi vole – pokazuje nam Melita što su sve dobri ljudi poslali i Bobiju, dok ga Lucija čvrsto stišće i pozdravlja.

– Mali slatkić, moj Bobi – tepa Lucija i objašnjava kako je prije tri mjeseca postao baš njezin ljubimac.

– Stric mi ga je poklonijo, za rođendan. On je bijo beba, i neko ga je zavezao za stablo, moj ga je stric naša i pomoga mu. I onda ga je on pratijo do kuće, pa mi ga je stric sljedeći dan poklonijo – u dahu će vam ispričati Lucija o svome mezimcu.

Vrijeme je da krenemo u školu. Ostavljamo Bobija da razigrano laje po dvorištu.

– Koliko ima do škole? – pitamo djecu.

– Ima samo desetak minuta, tu je, blizu. Drago mi je da mogu do škole na noge i što imam jako puno prijatelja – raduje se Lucija što to može reći: škola je blizu, prijatelji su blizu!

Jedna velika nizbrdica, pa malo glavnom ulicom preko mosta, onda pravac lijevo, još jedno skretanje desno…i eto nas kod škole.

Lijepo školsko zdanje Osnovne škole “Trilj”, novija zgrada iz 2009. godine je za niže razrede osnovne škole, a druga odmah pored, nešto starije gradnje, za one od petog do osmog, objašnjava nam učitelj dok školarci ponosno ulaze u svoj “četvrti A”.

– Lucija nam je dobra prijateljica. Drago nam je da je s nama u razredu – vele uglas njezini vršnjaci, dok u razredu vlada vesela atmosfera iako se, čini nam se, nisu još svi ni razbudili. Ima dobar razlog.

– Sretan rođendan tiiii, sretan rođendan tiiii… – pjeva razred na čelu s učiteljem za Peru i Davida, današnje slavljenike.

Dijele se međusobno pozivnice i za proslavu rođendana u igraonici. Dobila ju je i Lucija, koja pomno iščitava gdje i kada treba doći. Zvonce oglašava da i mi moramo pozdraviti učenike i Luciju. Prva dva sata imaju vjeronauk.

– Hvala Bogu da se nešto pokrenulo za našu Luciju. Dobra su to sve dica – veli kratko časna sestra Mila Deak iz Samostana Služavki Malog Isusa. Daje potom znak za upjevavanje, vrijeme je da sat počne pjesmom.

– Lucija je prilično samozatajna curica, ali svi vidimo promjene. Ona je zadovoljnija, sretnija, češće se nasmije, ta njezina radost dolazi stalno do izražaja. Sada uvijek rado ističe kako je u mogućnosti pozvati prijateljice u kuću, to je njoj jako bitno – govori o Luciji učitelj, uspoređujući nekadašnje i sadašnje uvjete.

– Tamo gdje je živjela to nisu bili nikakvi uvjeti. Živjela je katastrofalno. Lucija će sada ući u renovirani stan, imat će normalne uvjete. Za nju to znači poticaj da bi mogla bez problema uspješno završiti osnovnu školu, kasnije srednju, a eventualno ako bude imala volje i neki fakultet. Sad je stekla zapravo preduvjete za normalan život i normalno učenje – smatra učitelj, a zajedničko zadovoljstvo što su sve to za Luciju ostvarili dijeli s gospođom Melitom Sablić Romac.

– U samo nekoliko dana od početka akcije sakupljeno je bilo već pola iznosa za kupnju stana, a kad smo nakon tjedan dana vidjeli da imamo sve, svih 40 tisuća eura, skakali smo od sreće svi – potvrđuje Melita.

– Jako je to intenzivan osjećaj. Mogla bih ga usporediti s onim danom kad sam postala mater – kao da bi i sad zaplakala od sreće Melita.

– Teško je to zadovoljstvo pretočiti, kao da ste nekoga iz pakla odveli u raj – dodaje učitelj, dok se Melita prisjeća njezinog i Lucijinog prvog susreta.

– Puno je veselija nego onoga dana kad je došla prvi put kod mene u igraonicu. Bila je jako tiha i povučena. Sada vidim da je tom ditetu falilo puno toga, od pažnje pa nadalje. Prijatelji nisu znali u kakvim ona uvjetima živi, oni su znali da je slabijeg imovinskog stanja, ali nisu znali da su to užasni uvjeti. I sad vam je, kao što vidite, ona jako sritna kad joj dođu na igru, kad je dođu ispratit u školu, baš se vidi ta srića. Postala je i komunikativnija – opisuje Melita sve lijepe promjene u Lucijinom životu.

– Mi smo naš plan ostvarili, nama je najvažnije da je Lucija dobila krov nad glavom. Predstoji kompletna adaptacija stana, tako da se dobiju dvi sobe, jer je to stara gradnja, pa je bila samo jedna. I nadamo se da će imati svoj prvi Božić u svom stanu, zadali smo sebi taj zadatak – kazuju sinjski i triljski humanitarci, dodajući kako nije ovo sve bilo lako organizirati, po cijele dane kontaktirati s ljudima, s medijima…

– Deset dana smo samo s medijima razgovarali, odigrali su veliku ulogu. Ljudi su nam se javljali iz cijele Hrvatske, iz Njemačke, Mađarske, Australije,…samo jedan dio je to, mnogi su donosili pakete pomoći, odjeće, obuće, hrane, to je trebalo sve preuzeti. Neke, pak, nismo ni vidili ni čuli jer su uplatili svoj novac anonimno. Samo mogu kazati jedno veliko hvala svim dobrim ljudima, veliko hvala medijima, da nije bilo medija svi ti dobri ljudi ne bi znali za ovo – želi naglasiti i učitelj.

– Je li vam ovo prva ovakva akcija i hoćete li i dalje pomagati ako se ukaže potreba – pitamo inicijatoricu Melitu.

– Šta da vam kažem? Ljudi nam se već javljaju inbox, na Facebooku, traže pomoć, već je nekima i dostavljena. Ljudi masovno traže pomoć, zovu iz cile Hrvatske da im se pomogne, da žive u jako teškim uvjetima. Ali, ne možemo mi sve to riješiti… Kada smo počinjali mi smo samo mislili ukazati na problem, nismo mislili biti organizatori, ali eto, tako je ispalo – priča nam Melita kako je ovo njezina prva službena javna humanitarna akcija, a “neslužbenih” je bilo uvijek dosad.

– Uvik smo ja, moji roditelji i prijatelji anonimno pomagali i ljudima i životinjama… Kada vidim neku napuštenu životinju alarmiram udruge ili ih sama nahranim. U našem kraju nema azila za životinje, pa kontaktiramo udruge sa splitskog područja. Imam i ja psa, Boni, pasmina je Cavalier King Charles, obožavam životinje, imala bi ih i više da mogu – rado ističe 39-godišnja Melita, inače završena ekonomistica, koja kaže kako joj je to ispušni ventil, te nam priča kako je zapravo uopće krenula u posao s igraonicom iz koje je krenula priča za pomoć Luciji.

– Moji roditelji bili su prvi u bivšoj državi koji su u Sinju vodili knjigovodstveni ured. Tu sam i ja jedno vrijeme radila, a onda sam se udala, došla je na svijet i moja kćerka Rea… Ima danas dvanaest godina. Kad je slavila prvi rođendan, pozvali smo dvadesetak dice, a znate kako se to dogodi kod kućnih slavlja. Mališani nekad znaju “demolirat” stan. Morali smo čak posli i neke prostorije obojat i tad sam došla na ideju otvoriti igraonicu. Nije to bilo tek tako napraviti, jer to je bila velika novina za naš svit. Na svu sreću, moju ideju je prihvatio tadašnji gradonačelnik Ivica Glavan, koji mi je dao poticaj te mi je ponudio prostor za igraonicu na Junakovu igralištu. Jer Sinj do tada ništa slično nije imao, neki takav sadržaj. Polako se to uhodavalo, a evo danas je to OK posao, dolaze nam dičica na rođendanska slavlja u “Happyland” – prepričava Melita kako u svemu tome ima nešto što je posebno raduje.

– Najviše me veseli kad me na nedjeljnoj dječjoj misi zovu: “Teta Melita! Teta Melita!”, nema ništa slađe, s osmijehom će ona.

A, kao i kod igraonice, potporu Grada Sinja imala je i u ovoj akciji.

– Čelni ljudi su mi rekli: “Što god vam Melita treba, tu smo!”

Sav ovaj posao i cijelu akciju ne bi mogla iznijeti da nije imala i potporu bližnjih, obitelji i prijatelja, supruga Mate, kao i roditelja Ante i Nade.

– Naš vam je odušak na Tijarici. Otamo je otac rodon. Tamo imamo kuću i veliko imanje, pa se otac počeja bavit i sušenjen pršuta, ide svaki dan. Ja isto oden pomagat, čistit i napunit baterije, a kod sušenja ocu pomaže i brat Mario – veli Sinjanka Melita.

– Pršuti su proizvodni potencijali ovog kraja – nadovezuje se na to i učitelj, koji smatra da je njegov Trilj zaista ugodno mjesto za življenje, uz rijeku, polja, na pola ure od Splita, manje nego da idete s jednog kraja grada Zagreba na drugi, reći će.

– Samo da je više posla. Ugasila se “Cetinka” i još neka poduzeća. Međutim, ima perspektive u radnoj zoni Čaporice, ali isto tako i u proizvodnji pršuta, nema zemlje koja ih ne bi uvozila. Pršutane postoje, mogućnosti su velike, ali mislim da još nismo dosegli predratne proizvodne kapacitete, a onda tu još nedostaje spona, uzgoj svinja i proizvodnja hrane. To sadašnji proizvođači ne mogu ostvariti, no potencijala svakako na tom polju ima – pojašnjava učitelj, jer u slobodno vrijeme nije samo učitelj, on je i poljoprivrednik.

– Imamo veliko polje, skoro dva hektara, a prošle godine smo intenzivirali proizvodnju krumpira, na četiri tisuće kvadrata. Sve je domaće, tako da ih i ja koji imam dijabetes mogu jesti. Cijela obitelj daje ruke, ali sve je mehanizirano, ne bi moglo drugačije. Uz to ima i nešto kukuruza, u planu je i suhi grah, čisto da zemljište ne stoji zapušteno – veli učitelj, koji je veoma aktivan u svome gradu.

U mladosti je bio i rukometaš, igrao u “Cetinke”, poslije je bio u upravi kluba, jedan je od utemeljitelja Lige malog nogometa Trilj, u to vrijeme i sudac u ligi, bio je i dopisnik “Slobodne Dalmacije” do rata, udario je temelje i dramskoj udruzi “Most” s kojima još djeluje na raznim prigodama u Trilju.

– Isprva su to bile predstave za dječicu, a kasnije je preraslo i u predstave za odrasle kojima bi napunili dvoranu, što danas nije lako. Bilo je i humorističnih izvedbi, nasmijavali bi naše sugrađane, obično bi izlazili zadovoljni i nasmijani – drago je 59-godišnjem Milanu Sariću biti dio života grada zajedno sa svojim kolegama iz škole u kojoj mu radi i jedna kćerka, predaje engleski jezik, dok je druga završila menadžment u turizmu i živi u Šibeniku.

– Osim recitala koje zajedno s učenicima i sportašima osmišljavamo u povodu Dana sjećanja na Vukovar, grad heroj, ponosan sam što ćemo se i ovaj put pridružiti Udruzi žena “Triljanke”, te sedmu godinu uprizoriti Žive jaslice u našem gradu – kaže, a u sve to rado uključuje i svoje učenike.

– Najveće zadovoljstvo je kad učenici ono znanje koje im ja želim i trebam prenijeti usvoje, znači kad je usvojenost maksimalna i kad dobiju peticu. Tužan sam i ja i oni kad dobiju nekakvu lošu ocjenu, pa čak i jedinicu. No, moj princip rada je takav da nije propast svita ako se dobije neka loša ocjena jer će je sutra, preksutra, ili neki drugi dan oni ispravit. Ja ih nastojim osposobiti da svoje eventualne loše rezultate mogu i trebaju popraviti – poručuje Sarić, koji trideset i pet godina predaje u školi, a zadnjih desetak u ovoj triljskoj.

Tako bi trebalo biti i s Lucijom.

Otvorene su joj veće mogućnosti. No, ipak, još uvijek će joj biti potrebna pomoć, smatraju.

– Luciju treba netko voditi kroz život, pomoći joj malo u učenju, da se malo adaptira na novu sredinu i novi život. Zato nam je plan da joj nađemo mentora, potporu da s Lucijom uči po dva sata. Već imamo osigurana sredstva, ljudi iz Zadra žele nam anonimno to donirati, saznajemo od Melite.

Pridružuju nam se i Melitina sestra Martina Sablić Šipić i prijateljica Irena Bradarić, koja je bila i voditeljica završnog humanitarnog koncerta “Svi za Luciju” u Sinju.

– Svak je od nas pomaga na svoj način, od susida, do prijatelja, kako je ko mogao i znao. Melita je tu, naravno, povukla, a mi se pridružili. Lip je to osjećaj, svakako, navale vam odmah emocije – slažu se Irena i Martina.

Lucija je propustila mnogo toga, jer u onakvim uvjetima ne možeš normalno živjeti, a kamoli napisati domaću zadaću. Ona ima mogućnost postati osoba koja neće ovisiti o drugima, sada kad dobije motivaciju i samopouzdanje, mišljenja su svi.

Pred Lucijom je otvorena nova knjiga, prazne stranice tek treba ispisati… Svi vjeruju u Luciju! A ona zaista može biti sretna uz ovakve ljude… i uz svog Bobija, koji će je uz majčine skute dočekati u novom stanu. Božić se bliži…

Autor: M.B.

ZADNJE VIJESTI