Screenshoot/Nova tv
Screenshoot/Nova tv

PRIČA KOJA JE POKRENULA HRVATSKU: Zove se Lucija i živi u kući bez vode i bez drva za ogrjev. Samo želi stol na kojem će pisati zadaću

Autor: M.B.

Život ne pita. Pritisne i na leđa svali sav teret ovoga svijeta i dok su drva jedini problem, već će, kaže, nekako izgurati.

U emisiji Provjereno objavljena je priča o  desetogodišnjoj djevojčici Luciji iz okolice Trilja koja s majkom živi u kući bez vode i bez drva za ogrjev.

U okolici Trilja, u staroj kamenoj kući, Lucija i mama Marija pronašle su dom. Škola joj je na prvom mjestu i domaća se zadaća uvijek mora napisati. Na kuhinjskom stolu, u jedinoj prostoriji koja se grije u kući.

Mamu Mariju muče druge brige. Sredina je listopada, noći i jutra već su jako hladni. Stari uljni radijator jedino je na što se griju. 1200 kuna za tri metra drva njima je luksuz koji mogu samo sanjati.

Tako je to, kaže mama Marija. Život ne pita. Pritisne i na leđa svali sav teret ovoga svijeta i dok su drva jedini problem, već će, kaže, nekako izgurati.

“Ima dana da nemamo šta ni skuvat, niti imam Luciji šta digod kupit, pa opet nekako oden u banku pa posudin u nekoga i tako da vratin”, kaže Marija.

Ona i njezina Luce žive od 1700 kuna obiteljske mirovine, 500 kuna za tuđu pomoć i njegu i 280 kuna dječjeg doplatka. Same su. Dvije starije sestre odrastale su u domu zbog problema koji su tada bili u obitelji. Tate nema već osam godina.

“On se utopija u bunaru, utopija se. I nas je tako strašno pogodilo, a Luca je imala godinu i po dana kad je on umra, tako da ga se ni ne sića”, priča Marija.

Bio je, kaže Marija, dobar čovjek, ali imao je psihičkih problema i puno je pio pa je na nju znao dići i ruku.

Teško je to priznati, ali vjeruje da im je sada lakše. Zna, kaže, da su sirotinja, no ona je ponosna. Težak život ionako nitko ne bira i trudi se da Luce živi bezbrižno, koliko god je to moguće.

Na kamenim vratima kuće u kojoj žive ponosno stoji broj 1892., godina njene izgradnje, ali uz naše je kamere jednoj četvrtašici zbog treme ipak malo teže izračunati koliko je godina kuća zaista stara.

“Ova kuća je stara. Ne znam sad otprilike kolko godina al’ volila bi da se preuredi i da bude lipša, da bude obojana i sređena iznutra. I da imam svoju sobu, wc i sve”, kaže Luce.

I to su, kao i drva, Luciji i mami sve sami luksuzi. Umjesto u kupaonu na pipu, mama Marija po vodu odlazi do obližnjeg bunara. Najteže joj je, priznaje, što Lucu nema gdje okupati.

A plastična je kanta njihov WC. Zaklonjena iza debelih deka koje glume zidove, u istoj prostoriji u kojoj suše odjeću.

Anja Malbaša Čabo Luciju je zapazila u igraonici u kojoj radi, na dječjem rođendanu. Malena nije imala čarapice kao sva djeca i kaže Anja, bila je jako skromna i mirna. U razgovoru je saznala da teško žive, bez vode i kupaone, u staroj kući u Vojniću.

Lucina priča tu noć nikome nije dala spavati. Anja je do četiri ujutro pisala pismo za našu redakciju moleći za pomoć, a idući su dan odlučile potražiti Luciju i mamu i odnijeti im nešto pomoći.

Pola je vremena, kaže, proplakala. Što zbog sirotinje koju je vidjela, što zbog Luce kojoj za nenadane goste osmijeh nije silazio s lica. “Danas djeca imaju iphoneove, tablete i kompjutere i ovo, ono… Lucija je meni rekla da biželjela imat nacrtanu Anu i Elzu na zidu i da bi želila radni stol. Znači od svih mogućih želja, to je bila njena želja”, kaže Malbaša Čabo.

Milan Sarić, Lucijin učitelj, ima samo riječi hvale. “Što se ponašanja tiče, za poželjet je kao učenica“, kaže Sarić.

Između njih posebna je veza. Čim su stručne službe u školi saznale kakva je Lucina situacija, on se odlučio angažirati. Želio je svojoj Luci osigurati stol za učenje, ali bilo je puno većih problema za rješavanje. Kroz trule je daske malena već jednom gotovo propala pa je učitelj najprije želio to riješiti.
No problema je puno, a novca uvijek malo i radovi su tako zapeli.

“Ona je u tom nadanju da će se nešto napraviti, dijete živi i danas. I veseli se svakom tom malom, najmanjem pomaku. Dosad je, eto, nešto napravljeno, vrlo malo, ali ona se veseli svakom tom pomaku jer ona sanja o tom stoliću za pisanje zadaće, o svom stoliću, ona sanja o svojoj sobi“, kaže učitelj Sarić.

No stvari se, koliko god sporo, ipak miču naprijed. Sada barem ima osiguran prijevoz i mama je više po kiši, buri i snijegu ne mora pješice voditi u pet kilometara udaljen Trilj.

Svoju Lucu zato uči da na svijetu ima svakakvih ljudi, a obraz i ponos nikakvim se novcima ne mogu kupiti. Biti sirotinja nije sramota, ali ne biti čovjek – to je nedopustivo. U neznanju, djeca su ponekad posebno okrutna.

Neke se stvari ne mogu promijeniti. Neke je stranice život već ispisao. Ali postoje priče kojima upravo vi možete biti scenaristi, koje baš vi možete promijeniti nabolje. Poput Anje koja je napisala mail, poput učitelja Milana koji je vlastitim primjerom svojim učenicima odlučio pokazati kako se pomaže bližnjemu. Ne biti čovjek, to je nedopustivo. Zbog djece poput Luce.

izrezak

Autor: M.B.

ZADNJE VIJESTI