Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Poziv Državnoj reviziji: uđite u HNB i rasvijetlite tko je u vrijeme rata ukrao milijarde narodnog novca!

Autor: Stevo Vujić/7Dnevno/11. studenoga 2016.

Da je pravda spora, a ponekad i dostižna, potvrdila je nakon 12 godina sudovanja presuda prema kojoj FINA HNB-u mora vratiti 150 milijuna kuna, a zbog ordinarne pljačke koja se događala u ZAP-u (prethodniku FINE) 1994. i 1995. godine

Na periferiji vodećih medija provukla se vijest, i to tek kad ju je u Saboru počeo propitkivati SDP-ov zastupnik Boris Lalovac, da je Hrvatska narodna banka (HNB) na temelju pravnoga spora koji je trajao 12 godina ovršila Financijsku agenciju (FINU) zbog duga od 150 milijuna kuna koji datira još iz 1995. HNB je nakon Lalovčeva istupu žurno demantirao bivšeg ministra financija koji je središnju hrvatsku banku napao da se bavi kanibalizmom, rekavši „da nije red da državne institucije ovršuju jedna drugu“.

Prema demantiju HNB-a, on nije ovršio FINU ni za kakvih 150 milijuna kuna, a niti neće, nego će je ovršiti nježno i na rate za samo 148 milijuna – i to tako da će  prva rata od bizarnih 64 milijuna kapnuti u državni proračun odmah na osnovi sudske presude, a onda će slijediti još dvije rate, svaka od po tričavih 42 milijuna, prva u studenome 2016., a druga u istom mjesecu 2017. Tako su se, kažu, dogovorili s čelnicima FINE nakon sudske presude u sporu koji se vukao po sudovima čitavih 12 godina. A spor je niknuo jer je Zavod za platni promet (ZAP), kako se FINA zvala u vrijeme inkriminirajućeg slučaja, upao u državni platni promet na sličan način na koji je to učinio i Babin Agrokomerc iz Velike Kladuše desetak godina prije u Jugoslaviji: neki loši momci iz ZAP-a su na svoju ruku emitirali novac tako da su pojedinim svoji dečkima upisivali na njihove račune iznose koje su onda ovi podizali i nestajali sa njima, a da upisani iznosi nisu imali pokriće ni u čemu! Što je isto kao da su u nekakvoj prikladnoj garaži tiskali krivotvoreni novac! No, inspektori iz HNB-a su ih ulovili u raboti i prijavili, pa je palo i nekoliko kaznenih prijava, a HNB je zatražio povrat „naštancane“ crne love, ali od državne financijske agencije, negdašnjeg ZAP-a tj. današnje FINE.

Drugi slučaj tamni slavu i diku HNB-a

Ta se ordinarna pljačka događala u ZAP-u 1994. i 1995., dakle prije 21 godinu, pa je sudski pravorijek još jednom potvrdio da je „pravda spora, a ponekad i dostižna“. E, sad, do ovdje bi donekle sve bilo u redu: meštri su počinili pljačku, HNB, slava mu i dika, uhvatio ih je s prstima ne u pekmezu, nego u pčelarskoj centrali, podnio je kaznene prijave i zatražio povrat opljačkanog novca. Dakle, HNB je postupio u okviru svojih ovlasti i odradio je svoju ulogu, a dalje je na sudu… Dakle, slavili bismo danas ovaj HNB-ov obračun s pljačkašima u redovima državnih novčarskih institucija, kada ne bismo ništa znali o jednoj, dvije godine starijoj i mnogo grandioznijoj, epskoj pljački o kojoj HNB nikada nije zucnuo niti slova, a šuti i dan danas te ne iskazuje ni najmanju namjeru da bilo što pokrene kako bi se ona rasvijetlila, počinitelji procesuirali, a novac se vratio u trezore HNB-a, što tamni njegovu slavu i diku. Radi se o glasovitoj pljački narodnog novca iz trezora HNB-a 1991. i 1992., a za koju do dan danas još nitko nije pozvan na odgovornost. Između ostalog i zato što je izostala reakcija  državnih institucija, a među njima je svakako najodgovornija baš Hrvatska narodna banka, jer je njoj taj silni novac bio povjeren na  čuvanje.

U međuvremenu, do danas, napisano je bezbroj tekstova o toj mega pljački, a jedno od najvažnijih svjedočanstava dao je Josip Manolić u svojoj memoarskoj knjizi „Politika i domovina“, izdanoj 2015. godine. Josip Manolić vjerodostojni je svjedok, jer je jedan od tvoraca hrvatskog osamostaljenja, pa i onog monetarnog, te čovjek koji gotovo pa zna doslovce sve što se tada događalo. Pa kad baš on, crno na bijelo, opisuje na stranicama 184., 185. i 186. tu velepljačku, u kojoj je po njegovoj procjeni ukradeno oko 600 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, onda bi taj dio njegovog teksta u svakoj civiliziranoj državi imao snagu dokaznog materijala koji bi pokrenuo nadležne državne institucije da barem izvide ima li osnova za ono što Manolić tvrdi.

 

Svojima dijelili lovu bez pokrića

Prije 21 godinu neki loši momci iz ZAP-a na svoju su ruku emitirali novac tako da su pojedinim svojim dečkima upisivali na njihove račune iznose koje su onda ovi podizali i nestajali s njima, a da upisani iznosi nisu imali pokriće ni u čemu! Što je isto kao da su u garaži tiskali krivotvoreni novac! Inspektori HNB-a su ih ulovili u raboti i prijavili, palo je i nekoliko kaznenih prijava, a HNB je zatražio povrat „naštancane“ crne love

 

Gosp. Manolić sve je u tančine opisao

Kako su se skupljale velike zalihe novčanih sredstava, što je prethodilo i omogućile tu pljačku, piše gospodin Manolić na  stranici 184: „Vodstvo HNB-a (guverner je bio Ivo Čičin Šain op.a.) je mudrim postupcima stvorilo u trezorima HNB-a velike zalihe dinarskih novčanica. Umjesto da vraćamo višak dinarskih novčanica u trezor Narodne banke Jugoslavije, zadržavali smo ga u Zagrebu, pravdajući to na razne načine.“

Tadašnji ministar financija, pokojni Jozo Martinović, piše Joža Manolić na str. 185., odobrio je ilegalnu nabavu deviza na način da se te, u HNB-u skupljene, velike količine jugodinara mijenjaju na  crnom tržištu u njemačke marke. Gospodin Manolić ne piše tko je zatražio odobrenje za te novčarske operacije od Martinovića, no Martinović ga je ipak potpisao i tako zapravo potpisao papir koji je sve sudionike akcije amnestirao od odgovornosti za šverc s valutama u ime države, što je kasnije donijelo enormnu osobnu korist svim osobama  uključenim u taj šverc pod okriljem države i zaštitu od pravnog progona do današnjih dana!

 

Prijevozniče, Rajić ti je ime!

Josip Manolić u kontekstu muljanja oko valuta navodi još samo imena Franje Gregurića (bivši premijer) i pokojnog Martina Katičića (bivši direktor Privredne banke), ali  iznosi i pikanteriju kako je dobio policijsku informaciju da je na granici s Bosnom i Hercegovinom zaustavljena hladnjača puna jugodinara koja je vozila te novčanice za poslovnice Privredne banke u BiH. Iz popratnih „papira“ se vidjelo da je kao prijevoznik naveden čovjek koji je danas jedan od najbogatijih Hrvata, pa nije teško zaključiti tko bi to mogao biti. On je uza se imao i  „papir“, poseban nalog  ministra financija, da se „sve institucije hrvatske države stave raspolaganje tom vozaču“!

 

 

Opljačkanih 150 milijuna kuna vratit će građani!

Zanimljiva je činjenica da će FINA, slijednica negdašnjeg opljačkanoga ZAP-a, na osnovi sudske presude vratiti 150, pardon, 148 milijuna kuna HNB-u, a ne počinitelji pljačke koji su i uhvaćeni i procesuirani, pa je pretpostavka i da im je oduzet protupravno stečeni novac, ili barem ono što se dalo spasiti, te da je vraćen HNB-u. Ako je pljačkašima novac oduzet, a nije vraćen u HNB, to bi značilo da je  FINA zadržala ta sredstva, pa bi to također bilo dovoljno da se odgovorne u FINI kazneno progoni. Ako, pak, pljačkašima, novac nije oduzet, onda bi to značilo da im je ostavljen, pa bi se svakako treba istražiti  tko im je ostavio novac! Kako bilo da bilo, opljačkani novac očito nije vraćena u HNB, pa će država za sve opet ispostaviti račun građanima, gospodarstvu i općenito svima koji posluju preko FINE i tako elegantno riješiti ovaj rašomon.

 

Joža neka imena navodi, a druga preskače

Posao je dogovoren (?) s Privrednom bankom, pa su se svi viškovi jugodinara danonoćno, 24/7, mijenjali na ulicama po Hrvatskoj i Bosni za DEM i to po sistemu „jeftino dam, samo da prodam“, vjerojatno zato što je i Slovenija radila isto, a i trebalo se što prije riješiti tog novca, jer se znalo da  će uskoro tako i tako biti samo gomila bezvrijednog papira. Privredna banka je na preporuku ministra Martinovića (str. 186.) odredila petoricu operativaca koji su razvili čitavu mrežu preprodavača. Gospodin Manolić, vjeran svom uvjerenju da neka imena treba iznositi, a neka ne, što se na žalost provlači kroz cijelu knjigu, samo iz  njemu znanih razloga ne kaže tko su ta petorica, ali kaže da su „među brojnim vodećim pojedincima tu bili Leon Sulić, Luka Rajić, Marijan Medvidović…“, sve likovi koji su svojim (ne)djelima devedesetih godina prošlog stoljeća i u prvoj dekadi ovog stekli u hrvatskoj javnosti besmrtnu slavu. Piše Manolić i da se u „spomen knjizi hrvatskih časnika nalazi cijeli  popis spomenutih pojedinaca koji su svi dobili visoki vojni čin, a zapravo su se bavili švercom“, pa ne bi trebalo biti teško saznati tko su.

Akciju pokrivao Josip Perković i SIS

Manolić tvrdi da za samu operaciju nije znao, no budući da je u vrijeme kad je počela operacija šverca jugodinara u njemačke marke bio  predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka, on je za akciju saznao tako da je jednog dana  dobio na stol izvješće jednog operativca iz svoga ureda u kojem je stajalo da se „ilegalno otkupljuju devize na ulicama Zagreba i Splita i da iza toga stoji Privredna banka Zagreb, ministar Martinović i jedna od njega izabrana gomila švercera i da operativno i obavještajno tu akciju pokrivaju Josip Perković i vojna obavještajna služba, a ne SZUP“, što je bilo veliko  iznenađenje i za samoga Manolića. A Manolićevo golemo iznenađenja upućuje na to da je odluka o pokretanju „novčarske operacije“ bila donesena u strogoj konspiraciji i na najvišem mjestu, a tu tezu podgrijava i iznošenjem činjenice da “nikada, ni na jednoj sjednici vrhovništva o tome nismo raspravljali, bila je to tabu tema, iako smo si međusobno u kuloarima postavljali pitanje tko stoji iza operacije“.

Danas  baš i nije teško pogoditi tko bi to mogao biti, a dosta toga se i zna, no  kako su  1990. bile „teška, olovna vremena“ u kojima su državom zapravo vladale „paralelne linije vlasti“, kako se eufemistički i dan danas nazivaju kriminalne strukture koje su onda drmale svim segmentima života društva, pa i samim životima građana, a koje su se neumorno starale da nitko ne talasa, donekle je i razumljiv, iako ne i opravdan,  strah za svoje sudbine članova vlade nacionalnog jedinstva tog famoznog vrhovništva i njihova bojazan da postave to pitanje na dnevni red.
Kako bilo da bilo, kaže gospodin Manolić da se sav taj novac, vlasništvo HNB-a, ti pusti jugodinari, zamijenjeni za devize, samo malim dijelom vratio u Hrvatsku, a da je većinom završio u džepovima prenositelja, preprodavača i dijela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini.

Sve se to događalo dok je padao Vukovar, dok se stradavalo na Ovčari, Kusonjama, Kozibrodu, dok su razarani Osijek, Sisak, Gospić, Okučani, Dubrovnik, protjerane stotine tisuća ljudi iz njihovih domova. I tako, dok su stanovnici naših sela i gradova čamili po skloništima i podrumima, a dobre cure i dobri momci   nosili  glave u torbama, bili ranjavani i ginuli da zaustave četničke horde,  mange „iz naših redova“ su se njima iza leđa bogatile na pljački zemlje i naroda, pa je tim više razumljiv senzibilitet javnosti te da nikada nije prestao interes  da se pljačka, koja je bila uvod u sve što je poslije nje slijedilo, napokon zakonski sankcionira.

 

Gdje su isparile 24 milijarde jugodinara?

Gospodin Josip Manolić u svojoj knjizi memoara „Politika i domovina“ ne navodi sve „mudre postupke“ kojima je vodstvo HNB-a gomilalo jugodinare u svojim trezorima, ali neizravno navodi jedan od načina skupljanja jugodinara koji će se kasnije pretvoriti u DEM i nestati u novčanicima stupova budućeg hrvatskog društva. Tako na  stranici 184. piše da je u kolovozu 1991., na sastanku u Stubičkim Toplicama, donesena odluka o prodaji „malih obveznica“ kako bi se skupila određena svota za „poticanje gospodarstva“, kako je glasilo službeno objašnjenje te odluke. Pošto je prodaja postigla neočekivan uspjeh, pa se skupilo 7 milijardi  jugodinara, meštri su se odmah odlučili i za izdavanje “velikih obveznica“, pa su građani u općenacionalnom oduševljenju priložili za „poticanje gospodarstva“ naše mlade, tek uskrsle države, još 24 milijarde jugodinara. Taj novac sigurno nije spaljen, a kako je hrvatsko gospodarstvo bilo „pokrenuto“, osjećamo i te kako i dan danas.

 

Jedno je FINA, HNB je ipak nešto drugo!

Kako je od tada do danas prošlo cijelih 25 godina, a ništa, baš ništa nije razjašnjeno, čak se nije ni pokušalo razjasniti, hrvatska javnost ima sve razloge ovog svijeta da smatra sumnjivim taj selekcionizam zbog kojeg je dozvoljeno prijaviti krimen državne institucije FINE i ovršiti ju, ali ne i tobožnjeg privatnog sektora, iako je pljačka u FINI po opsegu otprilike 2000 % manja! Sumnju multiplicira i činjenica da su se iste mange koje su pokrale te novce pobrinule i da se donesu takvi zakonski propisi zbog kojih, gle čuda, u HNB 25 godina nije kročila noga Državne revizije. Cijeli je slučaj do usijanja doveo trenutačni guverner HNB-a Boris Vujčić svojim nastupom u javnosti i u Saboru, a koji se rukama i nogama bori da se zakonski status HNB-a ne mijenja, pa se kiti stavovima ECB-a (Europske središnje banke) koji bi valjda trebali nekog uplašiti. Pa tako Vujčić s tim svojim istupima samo pojačava uvjerenje naroda da HNB napokon treba pročešljati Državna revizija. Kad se svemu doda kako se očekuju i moguće nove spoznaje oko npr. rasprodaje po bagatelnim cijenama i na akciji naših zlatnih rezervi zbog kojih nemamo više ni unce zlata, zbog čega bi sa zgrade na Trgu burze trebalo maknuti ploču s natpisom Hrvatska narodna banka i staviti drugu s natpisom Narodna banka Švicarske, te što će još sve isplivati uđe li ikad revizija u HNB, bilo je, i ima, mali milijun razloga da je HNB reagirao onako kako mu zakoni Republike Hrvatske nalažu. Da je HNB reagirao kao u slučaju ZAP-a tj. FINE, danas bi u Hrvatskoj mnoge stvari drukčije stajale, a u Saboru i javnosti  manje bi bili glasni svi oni koji zahtijevaju da se HNB-u ukine status svete krave, pa da se uđe u nj s Državnom revizijom, napokon izvrši revizija poslovanja i HNB-a i kaže popu pop, a bobu bob.

Europska središnja banka, koja jamačno ne poznaje ni jednu središnju banku svojih članica s takvim mrljama na savjesti kakve ima naša Narodna banka, nema nijedan razlog da se brine za  neovisnost HNB-a u obnašanju monetarne vlasti. To nitko u RH ne postavlja kao pitanje. Raščišćavanje dubioza i repova, koji se već 25 godina vuku  za HNB-ovim radom, može samo pridonijeti borbi protiv kriminala, korupcije i ostalih rak rana našeg društva, čime bi se i položaj HNB-a kao 4. stupa vlasti učinio još potrebitijim i čvršćim.

Autor: Stevo Vujić/7Dnevno/11. studenoga 2016.

ZADNJE VIJESTI