Povijest deložacije koja je podigla na noge Hrvatsku: Slučaj Cvjetković

Autor: Marcel Holjevac

Deveteročlana obitelji Cvjetković je ovih dana ponovo aktualizirala temu deložacija. Postupak ovrhe nad tom nekretninom započet je još 1999., i još nismo vidjeli završni čin

Drama obitelji Cvjetković započela je davne ratne 1993. godine, kad je Tomislav Cvjetković podigao prvi kredit u Croatia Banci. Bavio se među ostalim uvozom i prodajom računala, uredskog materijala, i koječega drugog. U idućih nekoliko godina je podigao još nekoliko kredita za praćenje poslovanja, a s Croatia Bankom je bio u poslovnom odnosu i isporučivao im određenu opremu. Ono što nije sporno je da su njegovi postojeći krediti reprogramirani 1997. i objedinjeni u jedan kredit u iznosu 108.000 maraka – današnjih oko 54.000 eura. Toliko je, naime, po osnovi raznih prethodnih dugovanja u tom trenutku bio dužan Croatia Banci. Te godine nije podigao nikakav novi kredit, dakle, već su samo objedinjeni njegovi već postojeći krediti, i s bankom je potpisao novi ugovor.

Tada je on kao jamstvo za vraćanje tog kredita pod hipoteku dao obiteljsku prizemnicu od 90 kvadrata, i 100 hvati zemljišta na kom je ta kuća sagrađena. No svega dvije godine kasnije, 1999., kako kredit nije redovito otplaćivan, banka – u kojoj je te godine provedena sanacija,  i postala je vlasništvo države, te je odlukom savjeta HNB-a doveden privremeni upravitelj Adolf Matejka – pokreće postupak ovrhe nad nekretninom. Tvrdnje samog Cvjetkovića su tu ponešto kontroverzne, jer je u nekim javnim istupima rekao kako nije mogao vraćati kredit obzirom da ga je prevario poslovni partner koji mu je ostao dužan neki novac, dok je kasnije tvrdio kako je kredit vratio u cijelosti, odnosno da je njemu zapravo banka dužna 9.000 eura. Poslovni partner Tomislava Cvjetkovića je navodno pravomoćno osuđeni i blokirana mu je imovina.

Odvjetnica gospodina Cvjetkovića, gospođa Zvjezdana Znidarčić-Begović, koja je slučaj preuzela pred dvije godine, potvrdila nam je da je iznos kredita iz 2007. bio 108.000 maraka, i da je Tomislav Cvjetković dao svoju kuću pod hipoteku kao osiguranje tog kredita. Tijekom 1999. godine, kad je banka krenula u postupak ovrhe po tom kreditu, u samoj banci su se dogodile velike promjene, ona je zbog velikih gubitaka u poslovanju sanirana od strane države s preko pola milijarde kuna, točnije 553,5 milijuna, a dioničari su razvlašteni, oko čega se kasnije godinama vukao spor države s dioničarima, koji su smatrali da po Ustavu ne mogu biti lišeni svog vlasništva, neovisno o tome je li država i koliko uložila u spas banke.  Tim više što je Croatia banka taj novac dobila u vidu pozajmice od HNB-a, odnosno države, uz kamatu od 7.5% godišnje. Bila je to svojevrsna preteča “bailouta”, ali provedena na balkanski način, uz brojne zakonske kontroverze: dioničarima su poništene dionice, a izdane su nove, koje su bile u vlasništvu države, odnosno DAB-a, Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka.  Sumnjiva i sporna potraživanja banke u iznosu od 336,5 milijuna kuna – u što spada i dug Cvjetkovićevih, kao i sva druga dugovanja koja se nisu mogla redovnim putem naplatiti – u iznosu od 336,5 milijuna kuna su također prenesna na DAB. Velik dio tih potraživanja država nikad nije uspjela naplatiti.

Tomislav Cvjetković po pokretanju ovršnog postupka spori iznos duga, iako odvjetnica ne poriče da neko vrijeme nije vraćao kredit, odnosno konstatirao je da ne može naplatiti svoja potraživanja pa time niti vraćati kredit. Kreće sudski postupak temeljem naplate po hipoteci upisanoj u zemljišnjoj knjizi i ide se na prodaju nekretnine. Tomislav Cvjetković kaže da treba ponovo obračunati dug jer je dio platio, no zakon je takav da se u ovršnom postupku se ne radi obračun i ne usklađuje se dug. No 2003. u parnicu ulazi supruga Tomislava Cvjetkovića, koja po odvjetniku Ivanu Peniću podnijela prigovor jer je pola kuće njezino, kao bračna stečevina. Ona je tužila svog supruga i Croatia Banku, kako formalno i mora biti. Tada je naime praksa bila da ugovor o hipoteci s bankom potpisuje samo vlasnik kuće upisan u gruntovnici, no sudskom je praksom utvrđeno da se ne može vršiti naplata protiv jednog bračnog druga ako on također nije potpisao ugovor.
Na taj način se tada moglo izbjeći ovrhu nad nekretninom, po zakonu. Odvjetnica obitelji Cvjetković nam kaže kako poostoji presuda po kojoj je sudac trebao po toj polovici nekretnine, koja zakonski pripada supruzi, trebao obustaviti ovrhu. Radi se zapravo o manevru izbjegavanja ovrhe, no formalno-pravno su tu Cvjetkovići u pravu: gospođa Cvjetković nikad nije dala svoj dio u braku stečene nekretnine pod hipoteku. Banke tada nisu niti imale praksu tako nešto tražiti, dok kasnijom sudskom praksom nije ustanovljeno da je to nužno kako bi se mogla provesti ovrha nad bračnom stečevinom.

Temeljem toga, oni spore zakonitost sudske dražbe na kojoj je kuća prodana. 2009 godine je međutim sudac Vladimir Dimanovski, koji je tada preuzeo taj slučaj, ipak odlučio krenuti u prodaju kuće. Cvjetkovići o tome da će se dražba njihove kuće održati uopće nisu bili obaviješteni – i to je posve zakonito, jer zakon ne obvezuje sud, kad prodaje nekretninu, da obavijesti o tome onog kom je ovršnim postupkom pred sudom oduzeta. Cvjetkovići su smatrali da, zbog prigovora koji su uputili još 2003., do prodaje kuće neće doći. Kuća je prodana u siječnju 2010., a Cvjetkovići tada, kaže nam njihova odvjetnica, nisu imali odvjetnika jer su smatrali da su podnošenjem prigovora i presude o tome da je polovica kuće bračna stečevina riješili problem. Na dražbi se pojavio se Boris Žibrat, i kako je bio jedini potencijalni kupac koji se pojavio na dražbi plaća 80% procijenjene vrijednosti nekretnine – koliko je i minimum za prvu dražbu. Naime, kad se kuća nad kojom je provedena ovrha daje na prodaju, organiziraju se najviše tri dražbe, s tim da je na prvoj ograničenje od minimum 80% procijenjene cijene nekretnine, dok kasnije cijena pada. Zato je neobično da se kuća proda već na prvoj dražbi, jer ljudi koji se bave kupovinama takvih nekretnina na dražbama, u kojima postoje stanari koje treba deložirati, u pravilu čekaju treću dražbu, na kojoj cijena pada. On plaća 523.444 kuna za kuću, koja je od suda procijenjena na 654.305 kuna. Cvjetkovići međutim spore tu prodaju i po osnovi cijene, jer smatraju da nije u redu da je sud uzeo u obzir vrijednost procijenjenu 2003., a kuća je prodana 2010. Zanimljivo je pritom spomenuti da je taj novac – pola milijuna kuna – stajao godinama na računu suda i tek je 13. ožujka ove godine doznačen Croatia Banci.

Sporno je i što sudac, prema odvjetnici obitelji, nije imao formalne uvjete za provedbu dražbe jer nije imao dokaz da je porezna uprava zaprimila poziv, nije bilo predstavnika GK i nije bila pozvana supruga Tomislava Cvjetkovića, kao sudionik u postupku, odnosno tužitelj.  15 dana prije prodaje gospođa Cvjetković je u spis ovrhe priložila presude o bračnoj stečevini, prvostupanjsku i drugostupanjsku, u njenu korist, te smatra da nema uvjeta za prodaju jer je polovica kuće po presudi njezina, a ona nije ništa potpisala. A po tom prigovoru ju je sudac kao stranku uveo u parnicu tek 2011., nakon što je kuću prodao u siječnju 2010!

“Stranke su računale da se na dražbi ništa ne može dogoditi, smatraju da je sve u redu jer nisu imali pravne pomoći, odnosno nisu imali kontinuirano odvjetnika koji bi ih zastupao tijekom cijelog postupka”, kaže nam odvjetnica  Znidarčić-Begović. A po zakonu, nakon provedene dražbe sud nema obavezu obavještavati nikog izravno, već je samo dužan izvjesiti obavijest na oglasnu ploču suda koja tamo mora stajati tri dana. Tako da Cvjetkovići nisu niti znali da je sud prodao njihovu kuću.




Usto, odvjetnica smatra spornim što je hipoteka upisana na sto hvati zemljišta i prizemnu kuću 90 kvadrata, ali je 2002. godine izdana građevna dozvola za dogradnju kata, a Cvjetkovići su kupili i komad zemlje kojim je njihova parcela povećana na 217 hvati. Jesu li oni tu nadogradnju i kupovinu obavili prije nego je banka 1999. pokrenula ovrhu zbog neplaćanja kredita ili naknadno, odvjetnica nam nije mogla sa sigurnošću reći, no 1997., kad je potpisan ugovor o kreditu, tog kata i dodatne parcele svakako nije bilo. “To nije isti objekt”, kaže nam odvjetnica Cvjetkovićevih, ona naime smatra da se ovrha ne može provesti na katu jer je kupac kupio prizemicu, a uostalom on sudski i traži iseljenje iz prizemnice tijekom 2012., kad je zatražio deložaciju Cvjetkovića iz kuće u svom vlasništvu. Bi li Cvjetkovići mogli predati prizemlje, ali ostati na katu? Odvjetnica obitelji smatra da zbog novonastale situacije nije moguće provesti ovrhu uopće, tim više što je i pola prizemlja sporno zbog prigovora Marije Cvjetković. Sutkinja Karađole je međutim donijela odluku po kojoj su dužni predati predmetnu nekretninu i česticu kakve su u naravi.

Cvjetkovići su međutim ishodili od općinskog suda – sutkinja Karađole je tada bila na porodiljnom – odluka da se ukine klauzula pravomoćnosti rješenja o dosudi, odnosno pravomoćnost dražbe na kojoj je kuća prodana  Borisu Žibratu. On se protiv te odluke, naravno, žalio početkom prosinca 2014, i sud je preinačio prvostupanjsko rješenje u neobično kratkom roku od pet dana, te je nakon toga došlo do određivanja deložacije. Cvjetkovići međutim traže od suda da se donese odluka o prekidu ovrhe dok se ne riješe parnice u tijeku, no o tome sud nije odlučivao.  Žalbu su proslijedili županijskom sudu. No tek kad je deložacija u veljači odgođena sud donosi rješenje o tom zahtjevu.

Sud je u priopćenju naveo da je o svim žalbama u međuvremenu odlučeno. Odvjetnica obitelji kaže da jest, ali tek nakon deložacije iz veljače. Cvjetkoviću sud ne prihvaća da je platio dug, pa mu tako nije prihvatio niti parnicu za nedopustivost ovrhe, već raspravlja samo o obračunu duga i otplate po kreditu iz 1997, no Cvjetkovići inzistiraju da sud presudi o cjelokupnom poslovnom odnosu između njega i Croatia Banke. On tvrdi da je njima isporučivao opremu, materijal i računala, odnosno da je pod račun dostavljao robu i da treba napraviti cjelovit međusobni obračun. Odvjetnica obitelji pak smatra da je ugovor o kreditu ništetan, i kaže da je sudski vještak nedavno utvrdio da je on u času pokretanja ovrhe bio prema banci u pretplati, odnosno da je, kad bi se uzeo u obzir cijeli poslovni odnos, u trenutku pokretanja ovrhe platio do tada dospjele rate. No ne spori da postoji određen dug Cvjetkovića prema banci, dok je pak Tomislav Cvjetković tvrdi da je platio sve što je bio dužan. “Parcijalno je postojao dug, ali treba sagledati cijeli poslovni odnos Cvjetkovića s bankom”, kaže odvjetnica.




O tome će sud tek donijeti odluku. Obitelji i odvjetnica traže da se odgodi deložacija dok se ne utvrdi stvarno stanje, i dok se ne riješe parnice u kojima se spori iznos duga, no sa suda poručuju da te parnice ne mogu odgoditi deložaciju, odnosno da se radi o odvojenom predmetu. “Od pravosuđa očekujemo zakonito postupanje”, kaže nam  Znidarčić-Begović. Smatra da je u cijelom postupku bilo puno propusta sudaca, te da je sud nelegalno stavio nekretninu Cvjetkovićevih na dražbu. Bi li pak Cvjetković pametnije uradio da je umjesto dizanja kata i dokupa još jedne parcele riješio dug prema banci, odnosno skinuo ovrhu s vrata pa potom sporio ukupni iznos duga, ostaje kao još jedno otvoreno pitanje.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.