7dnevno
7dnevno

Potrošni (i jedini) instrument REGIONALNE VANJSKE POLITIKE RH?

Autor: Dražen PEHAR / 7dnevno / 18. studenog 2016

U Bosni i Hercegovini je 18. studenoga 1991. utemeljena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna (HZ HB). Zajednica je u kolovozu 1993. transformirana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HR HB). Manje je poznato da je šest dana prije, 12. studenoga, utemeljena i Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, te da su i jednu i drugu hrvatsku zajednicu formirali 'krizni štabovi' regionalnih zajednica

Točno prije 25 godina, 18. studenoga 1991., u Bosni i Hercegovini utemeljena je Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna (HZ HB). Opće je poznato da je ova Zajednica tijekom 1993. (točnije u kolovozu, kada je HDZ-u BiH izgledalo izglednim da će Plan o Zajednici tri republike (ili Owen-Stoltenbergov Plan za BiH biti usvojen) transformirana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HR HB). Manje je poznato da je šest dana prije, 12. studenoga, utemeljena i Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, te da su i jednu i drugu hrvatsku zajednicu formirali „krizni štabovi“ regionalnih zajednica, institucija koje su svoje porijeklo imale u teorijama samoupravnog socijalizma i organizacije bivše, titoističke federalne zajednice bratskih „naroda, narodnosti i republika“; stoga, povijesno neupućenome oku ne može biti posve jasno o čemu je riječ.

Nestanak ustavnog konsenzusa u BiH tijekom 1991.

Kao što je to bio slučaj u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, i u „Jugoslaviji u malome“, odnosno Bosni i Hercegovini, do 9. siječnja 1992. nestao je ustavni konsenzus o ključnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. U načelu i teoriji, Bosna i Hercegovina mogla se, kroz pregovore i mirnim sredstvima, transformirati iz njenog predratnog ustavnog oblika u današnji, poslije-daytonski ustavni oblik. Gledano iz dovoljno objektivne udaljenosti, nije riječ o značajnoj, opsegom velikoj ustavnoj transformaciji. No, to se nije dogodilo. BiH je bio potreban rat i produljeno razdoblje strahovito kompleksnog pregovaranja, da bi se prije 21 godine, došlo do njezinog današnjeg oblika. Kakvu je ulogu u svemu tome odigrala Hrvatska zajednica, a kasnije Republika Herceg-Bosna?

Hrvati, RH, Jugoslavija, BiH

Upućeni povjesničar lako će pronaći empirijsku potvrdu teze da su BiH-Hrvati bili ti koji su najkasnije i s najmanje spretnosti, reagirali na lom, ili nestanak ustavnog konsenzusa u BiH. Nije stoga niti čudno da su nakon 1996. i posebice u razdoblju nakon 2001.-2002., pripadnici HDZ-a BiH najnemuštije reagirali i na bitne promjene ustavnog krajolika u post-daytonskoj Bosni i Hercegovini. Nekako, čini se da su Hrvati BiH, narod koji s najvećim žrtvama i cijenama, najsporije formira onu važnu vrstu unutar-grupne solidarnosti i konsenzusa, koja je potrebna kao osnova za nalaženje barem načelno ispravne orijentacije u vremenima velikih društvenih sukoba, kriza i transformacija. No, treba biti pravedan, pa također priznati da ustavni i politički problemi i dileme, s kojima se suočavaju BiH Hrvati već 25-26 godina i više (dodamo li tome povijest SFRJ shvaćenu kao veliko razdoblje komunističke tiranije/diktature, pa samim tim i nacionalne krize za pojedine nacionalne-etničke identitete), izvanredno su veliki, zahtjevni, zamršeni i objektivno teško rješivi.

Vratimo se, primjerice, u sredinu 1991. godine. Hrvati u RH poznaju jednog velikog neprijatelja, dobro naoružanu srpsku iredentu na vlastitom teritoriju, za koju HDZ i Tuđman smatraju da je dirigirana iz Srbije, odnosno bivše Jugoslavije. Koncem 1991., stanje na ratištima u RH je užareno. Kakvu perspektivu o BiH u to vrijeme mogu imati Tuđman i HDZ, a kakvu BiH-Hrvati, odnosno, HDZ BiH kao glavni politički predstavnik Hrvata?

Tuđmanu je BiH, kao neovisna i suverena država, potrebna. Potrebna mu je stoga što mu osiguranje suverenosti i neovisnosti BiH osigurava gotovo cijelu istočnu granicu Republike Hrvatske. Ta mu činjenica govori u prilog bilateralnog priznanja BiH. S druge strane, Tuđman zna da su, budući da u BiH Srbi ne predstavljaju manjinu niti mogu biti tako interpretirani, srpski zahtjevi u BiH mnogo sigurniji i legitimniji od onih u RH. Drugim riječima, podjela BiH mnogo je sigurnija od podjele RH, a čini se da zadovoljavanje srpskih apetita u BiH ima, iz perspektive RH, barem tu pozitivnu implikaciju da može donekle kompenzirati, i učiniti tolerabilnim gubitak srpskih teritorija u RH. Primjetimo, također, da ovo implicira da Tuđmanu rat u BiH, odnosno prebacivanje oružanih sukoba na teritorij BiH, odgovara.

Što ovim želim otvoreno reći? Želim reći da je Tuđman, vjerojatno, suodgovoran za izbijanje rata u BiH. On, vjerojatno, nije ništa manje odgovoran od Miloševića i Izetbegovića. Njegova je strukturalna pozicija bila takva da je, polazeći od premise o hrvatskim Srbima kao neprijateljima Hrvatske kojima upravlja jedan, „svesrpski“ centar, Beograd, morao prihvatiti i gore navedene stavove o Bosni i Hercegovini. No, također moramo imati na umu da Tuđman uopće nije odgovoran za raspad ustavnog konsenzusa o BiH unutar same Bosne i Hercegovine. Što je raspad ustavnog konsenzusa?

To je nestanak uglavnom implicitnog, međugrupnog slaganja o značenju ustavnih odredbi koje stoje u osnovi postojanja jednog političkog entiteta, u ovome slučaju Republike BiH. Početkom ’90-ih, Srbima postaje neprihvatljiva BiH kao entitet posve odvojen od Jugoslavije, a Bošnjacima-Muslimanima postaje neprihvatljiva BiH kao zajednica triju posve ravnopravnih naroda. Hrvatima postaje neprihvatljiva BiH kao dio Jugoslavije, ali im postaje neprihvatljiva i BiH u „bošnjačko-muslimanskom“ smislu. Dakle, kada se sve zbroji i oduzme, Tuđman želi i očuvanu i podijeljenu ili ratom načetu BiH, a Hrvati BiH, kao realni dio BiH, žele… što? Jasnoća i sigurnost odgovora na to pitanje, čini se, izrazito variraju i u ratnom i u poslijeratnom razdoblju.

Savezništva koja se međusobno potiru

Dakle, već Tuđman u odnosu na BiH mora imati izvanredno kompleksnu strategiju koncem 1991.: on će gotovo u jednome dahu zagovarati i podjelu BiH i njezin opstanak. Obzirom na jedan stav, bit će prisiljen na savezništvo s Bošnjacima-Muslimanima. Obzirom na drugi stav, bit će prisiljen na barem jednu vrstu tolerantnoga stava prema BiH-Srbima. Istodobno, zbog činjenice da su, jednim važnim dijelom, u rješavanje problema same RH uključeni UN i važni sudionici međunarodne zajednice, Tuđman će pozdraviti doslovno svaki mirovni plan kojeg predlože inozemni mirovni posrednici za Bosnu i Hercegovinu. Među njegovim pozdravima nalazimo i izjavu da bi BiH trebalo staviti pod međunarodnu, UN-upravu, što je zapravo eufemizam za „izvlašćenje bosansko-hercegovačkih naroda“ u ustavno-političkom smislu, odnosno, upravo ono što smo „Bonskim ovlastima“ visokoga predstavnika u BiH i dobili tijekom posljednjih 20-ak godina.

No, uz ova tri zahtjeva, postoji i onaj koji se tiče samih Hrvata u BiH: riječ je, naravno, o njihovoj barem institucionalnoj ravnopravnosti u odnosu na Srbe i Muslimane (pod pretpostavkom održanja BiH kao jedne neovisne, međunarodno priznate države). A bosansko-hercegovački Hrvati, uz sve navedeno, moraju misliti i na vlastito preživljavanje u Bosni i Hercegovini, odnosno, moraju prije svega misliti na ono što bi Tuđmanu moglo, a možda i trebalo, stajati na posljednjem mjestu: na vlastitu institucionalnu ravnopravnost i jednakost s ostalim narodima (između kojih ipak postoji temeljni antagonistički odnos). Najvažnije od svega: oni koncem 1991. znaju da bez Tuđmana, zapravo, nemaju nikakve šanse, te da je važno da Tuđman njih barem dijelom vidi u obliku u kojem oni vide sebe, što je vjerojatno najvažnija komponenta svake uspješne politike.

Natrag u studeni 1991.

Dakle, stvaranje HZ HB provodi se u znaku iskazivanja lojalnosti, prije svega Tuđmanu, kao predsjedniku „svih Hrvata“. Pogledamo li u zabilješke sa sastanaka od 12. studenoga, kojima su nazočili Mate Boban i Dario Kordić, kao kasniji ključni predstavnici Hrvata BiH i glavni utemeljitelji HZ HB, padaju o oči dvije najvažnije činjenice: Boban i Kordić nastupaju u funkciji predsjednika „kriznih štabova regionalnih zajednica“, dakle, u izrazito komunističkom imaginariju i vokabularu, ali ipak govore u ime hrvatskog naroda u BiH; „krizni štabovi regionalnih zajednica“ zapravo su nešto poput ad hoc obrambenih jedinica Teritorijalne obrane, formiranih lokalno zbog nepostojanja zapovjednih jedinica na višoj razini: prva je konotacija prolaznost i ne-trajnost takvih institucija. No, te institucije ipak govore u ime hrvatskog interesa u BIH, doduše oprezno (gotovo konspirativno i polutajno, kao da je problematično reći – „ja sebe uzimam kao predstavnika Hrvata“), obraćajući se jedinoj sigurnoj sve-hrvatskoj instanci toga vremena, predsjedniku Tuđmanu.

Tvorci HZ HB kažu, 6 dana prije stvaranja Zajednice, da oni „odlučuju da hrvatski narod mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – „zajedničke hrvatske države“. Također, traže „formuliranje i objavljivanje pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj, itd. (!))…“ Drugim riječima, ne vjerujte onima koji kažu da se ključni hrvatski političari tijekom rata od 1991. do 1995. nisu zauzimali za podjelu i nestanak BiH; jesu, zauzimali su se za to, ali su se zauzimali i za njezino očuvanje. Sjećam se jednog vrlo jasnog, politički potentnog i historiografski jednoznačnog grafita iz Čitluka iz 1994.: „Herceg-Bosno, majko naša, branit će te čitlučki ustaša.“

Također, sve do konca Oluje vjerovao sam da je Tuđmanova politika prema BiH bila više taktička nego strateška; drugim riječima, da je on „prijetio“ bosansko-hercegovačkoj neovisnosti/suverenosti zbog potrebe da se zaštiti od mogućeg gubitka teritorija u samoj RH, odnosno, da je njegova politika prema BiH bila motivirana njegovom potrebom da provodi pritisak na vanjske, inozemne faktore, sve dok ne dobije ono za što je on smatrao da Hrvatima u RH prirodno pripada, potpuna suverenost i nedjeljivost teritorija. No, onda sam vidio Tuđmana kako u vlaku koji je, neposredno nakon operacije Oluja, krenuo od Knina prema Splitu (ili Zagrebu), kaže da je vrijeme da se ovaj oblik RH (u zemljopisnom smislu), koji je „tako neprirodan“, popravi, odnosno ispuni dijelom teritorija (BiH) na kojem se još uvijek vode zajedničke operacije HVO-a, HV-a i Armije RBiH, „protiv srpskog agresora“. Kada sam na HRT-u vidio prilog i Tuđmana kako daje tu izjavu, HR HB pokazala mi se u nešto drukčijem svjetlu nego što sam ju do tada imao običaj vidjeti (doduše, potrebno je da čitatelj ima na umu povijesnu činjenicu da je dio RH, „hrvatsko Podunavlje“, tek trebao biti mirno reintegriran i to u razdoblju nakon Daytonskog sporazuma, počevši od siječnja 1996. godine).

Dakle, u politici je, čini se, moguće istodobno zastupati nespojive, proturiječne stavove. No, nemoguće je to činiti na dulji rok. Prije ili kasnije, jedan od proturiječnih stavova neizbježno će prevagnuti.

Pa opet u studeni, ali 1995.

To je vrijeme došlo u studenom 1995., u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Tamo su, a o tome se malo govori u javnosti, potpisana zapravo dva dokumenta: jedan je glavni, sporazum koji se zove „General Framework Agreement for Peace in Bosnia-Herzegovina“ (GFAP) – Opći okvirni sporazum za mir u BiH; drugi je od iznimne važnosti za Hrvate u BiH – riječ je o Daytonskom sporazumu o „implementiranju Federacije BiH“ (Dayton Agreement on implementing the BiH Federation – (DAIF). Zanimljivo je da je i DAIF dio međunarodnog prava, pohranjen je u UN-u i ima UN-urudžbeni broj (A/50/810 – S/1995/1021). Zapravo, većina rezolucija Vijeća sigurnosti UN, kada govori o BiH, referiraju se i na GFAP i na DAIF.

DAIF nam skoro izravno kaže sljedeće: hrvatski konstitutivni narod, kao jedan od dvaju konstitutivnih naroda prije svega za Federaciju BiH (kao jednog od dva Daytonska entiteta), koju je stvorio zajedno s bošnjačko-muslimanskim narodom, odlučuje prenijeti svoje ustavne ovlasti s Hrvatske Republike Herceg-Bosne na Federaciju BiH, u skladu s Ustavom Federacije BiH, pod određenim uvjetima; ti uvjeti primarno uključuju sljedeće: paralelni prijenos ustavnih ovlasti muslimanskog naroda s Republike BiH na Federaciju BiH, u skladu s podjelom ovlasti iz GFAP-a i Ustavom Federacije.

Dakle, DAIF je zapravo retroaktivno priznao Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i u svjetlu DAIF-a, riječ je o posve legitimnom ustavnom izvoru jednog od dvaju entiteta formiranih u skladu s Daytonskim Ustavom. Pogledajte, ukoliko meni ne vjerujete, izjavu W. Christophera, američkog državnog tajnika, prilikom potpisivanja DAIF-a; Christopher kaže da Zubak i Izetbegović, jedan kao predsjedavajući Predsjedništva RBiH, a drugi kao predsjednik Federacije BiH, zapravo nastupaju i kao predstavnici i Federacije i Republike BiH i Herceg-Bosne, a i kao predstavnici dvaju konstitutivnih naroda. Što to znači? To, precizno govoreći znači, da ukoliko je dokazivo da je hrvatski narod tijekom implementacije GFAP-a, od 1996. do danas, izgubio neka politička prava, onda mi imamo pravo tražiti (uvjetni) povratak na „status quo ante“ zbog povrede DAIF-a; odnosno, ukoliko nam, u nekom razumnom razdoblju, ta prava ne budu vraćena, imamo pravo proglašenja HR HB, upravo u onome obliku koji je prethodio stvaranju Federacije BiH. Pravo na HR HB imamo, ali niti snage, niti pameti, niti unutarnjeg jedinstva (niti saveznika?) nemamo!?

Dakle, s jedne strane, možemo se prepustiti vrlo mračnoj i depresivnoj slici o Hrvatima BiH kao narodu prodanom međunarodnoj zajednici, kako bi RH dobila ono što je Tuđman želio, državu očišćenu od 250.000 uglavnom nelojalnih Srba. HR HB postojala je, prema toj verziji, jedno vrijeme kao sredstvo Tuđmanove prijetnje međunarodnoj zajednici, a i BiH. Nakon što je hrvatska republika u BiH ukinuta, daljnji su se procesi odvijali gotovo automatski: jednom odlukom Ustavnog suda BiH iz 2000., a nakon smrti Šuška, Tuđmana i početka procesa „detuđmanizacije“ u RH, otvoren je put bošnjačkoj majorizaciji u Federaciji BiH, put koji je dodatno popločan Petritschevim amandmanima na ustave entiteta iz 2002. godine.

Logično je da pod postojećim ustavnim okvirom u BiH, Hrvati u BiH budu prisiljeni dijelom na iseljavanje, a dijelom na gubitak statusa „ustavotvornog naroda“ i prihvaćanje statusa „nacionalne manjine“ u bošnjačko-muslimanskom entitetu. Naime, očevidno je da međunarodna zajednica uopće ne reagira na, a pogotovo ne osuđuje, Izetbegovićeve učestale i protuustavne opise Hrvata kao „nestajuće manjine“ u Federaciji BiH, pa stoga ova verzija izgleda donekle vrlo realističnom (ukoliko ne uzmemo u obzir potisnute glasove u RH i međunarodnoj zajednici). Osim toga, meni se također čini da ova verzija sugerira da će BiH u konačnici biti podijeljena, i to na dva dijela, i potom nestati kao međunarodni subjekt.

Važan stupanj ‘građanske hrabrosti’

No, BiH, kao i mnogi slični, višeslojni, dinamični društveno-politički entiteti, obilježena je s više različitih povijesnih slojeva i povijesnih tendencija. Neke tendencije, poput bošnjačke ljubavi prema visokim predstavnicima, imaju svoje porijeklo u bivšem komunističkom sustavu, sklonosti totalitarnom obožavanju „kulta jedne ličnosti“; druge, poput nedavne zbrke uzrokovane uhićenjima časnika HVO-a u Orašju, mogu nas podsjetiti na „rat svih protiv svih“ tijekom 1993., kada je vojska Republike Srpske pomagala dijelom HVO, a dijelom Armiju Republike BiH u zauzimanju što većeg dijela tzv. „slobodnog teritorija BiH“; neke treće, poput zajedničkog obilježavanja 1. ožujka u Federaciji BiH, mogu nas podsjetiti čak na vrijeme hrvatsko-bošnjačkog savezništva s početka rata i vezivanja zastava kao simbola otpora „srbo-četničkoj agresiji“ prema BiH. BiH je paradoksalna zemlja u kojoj nas dijelovi prošlosti, uključujući čak otomansku, mogu u sadašnjosti iznenaditi na mnoge neugodne načine.

Stoga, HR HB mogla bi, pod povoljnim uvjetima, biti obnovljena. Hrvati BiH na to imaju potpuno pravo. Problem je u tome što, da bi se to dogodilo, nekome mora prethodno biti stvorena neka značajna neugodnost. Hrvati BiH moraju biti u stanju pokazati da su važan faktor u BiH, tako što će pokazati da o njihovom statusu ovisi i stabilnost i dobrobit BiH, jer upravo to znači da netko „jest važan faktor“. To, međutim, implicira sposobnost velikog stupnja samoorganiziranja i samokontrole, a to sve ovisi o ogromnom stupnju tzv. – „građanske hrabrosti.“ Time dolazimo do ključnoga problema. Kao što je negdje Lenjin usputno spomenuo, najvažniji dio politike sastoji se u „kadrovskoj politici“, a upravo je potonja politika najslabija karika hrvatskog nacionalnog bića u BiH.

HDZ BiH, u gornjim ešalonima, više je sramota negoli ponos za hrvatski narod u BiH, ali nekim čudom, vjerojatno zbog isključivo financijskih i komercijalnih interesa pojedinačnih frakcija, još uvijek uživa potporu dovoljno velikog dijela hrvatskog glasačkog tijela u BiH. Ne vidim da ta stranka ikamo vodi hrvatski narod u BiH, ili da ga je sposobna voditi, ponajmanje u smjeru obnove HR HB. Zapravo, imajući na umu dosadašnja iskustva, Hrvati su u BiH sami sebi najveća prepreka, a veliki politički lomovi, do sada su se događali između pripadnika hrvatskoga naroda u istoj mjeri kao i između Hrvata i ne-Hrvata: prisjetimo se Stjepana Kljujića i Mate Bobana, te Zubaka i Prlića s jedne, i „hercegovačkih generala“ HVO-a (tzv. vojnog krila HDZ-a BiH), s druge strane. No, tko zna? Čuda se ipak događaju.

NAPOMENA: Dražen Pehar (1967.): hrvatski-bosansko-hercegovački filozof, politolog, prevoditelj i sveučilišni profesor. Autor je, između ostalih, knjiga „Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini“ (dvojezično, 2011.) i „Vladavina zakona i njeni čuvari“ (2014.); kolumnist portala Dnevno.ba

Autor: Dražen PEHAR / 7dnevno / 18. studenog 2016

ZADNJE VIJESTI